Iza nas je već prošla 2019. godina. Zakoračismo veselo (?) u već započetu 2020. To je vrijeme kada zbrajamo račune, ne samo one koje ćemo dostaviti poreznim tijelima, već i one političke naravi da vidimo jesmo li u plusu ili minusu.

Već minulu 2019. možemo slobodno okarakterizirati, što se pak tiče Bosne i Hercegovine, godinom institucionalne nesigurnosti i poremećenosti, malignom blokadom državnih i federalnih sustava vlasti, lošim političkim odnosima s barem dvjema susjednim državama. Pamtit ćemo prohujalu godinu i sveprisutnim osiromašenjem bh. populacije i odljevom u inozemstvo mladih, školovanih i perspektivnih kadrova.

Ukratko, nimalo idilična i obećavajuća sutrašnjica. To je slika i prilika Bosne i Hercegovine na početku ove 2020.

Saznajemo upravo ovih dana da je Kraljevina Belgija u političkoj „blokadi“, kao i naša Bosna i Hercegovina, budući da nije uspjela u već točno godinu dana formirati državnu vladu (Gouvernement fédéral). Dosadašnji belgijski premijer Charles Michel rotirao je svoju premijersku fotelju za onu unosniju, prestižnu funkciju predsjednika Europskog vijeća. Zamijenila ga je kao vršiteljica dužnosti Sophie Wilmès. A i taj interim može se protegnuti još koji mjesec, kao što se slično i prije događalo u Bruxellesu. Svakako, bez opasnosti da propadne Monarhija. Zašto?

LUĐAČKA DAYTONSKA KOŠULJA

Jednostavno zato što Belgija ima dobre i razrađene ustavne mehanizme koji jasno definiraju opseg i nadležnosti od najnižih do najviših struktura političkog odlučivanja. Sustav djeluje po načelu meritokracije, sposobnosti i političke odgovornosti. Zato se i može dogoditi da nije ustrojena središnja državna vlast, ona u Bruxellesu, a da savršeno funkcioniraju niže razine vlasti (u regijama i općinama).

Bez i mimo središnje vlade sva ministarstva uredno, ažurno i savjesno nastavljaju izvršavati svoje dužnosničke i činovničke poslove iz prostoga razloga što su ti dužnosnici postavljeni isključivo temeljem svojih sposobnosti što je antipod ovdašnjem nepotizmu po stranačkoj, klanskoj ili obiteljskoj pripadnosti.

A što imamo u Bosni i Hercegovini?

Bilo bi nepravedno za sve okriviti daytonska ustavna rješenja. Daytonski mirovni sporazum nije ni imao namjeru dati trajna i konačna rješenja za institucionalni okvir Bosne i Hercegovine. Taj je međunarodni politički akt primarno imao za cilj zaustaviti strahote rušilačkog i pogubnog ratnog stanja na prostorima Bosne i Hercegovine. Svi bismo, ili barem većina razumnih ljudi, poželjeli neka druga i pravičnija rješenja.

Foto: Predsjednici Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman, 1995. godine potpisali Opći okvirni sporazum za mir u BiH (Daytonski sporazum)

No, što smo dobili? Točnije, ono na što smo se obvezali mimo naše volje?

Budimo pošteni: država koja je postala punopravnom članicom Ujedinjenih naroda kao Republika Bosna i Hercegovina više u svome nazivu nema odrednicu „Republika“, nametnuta su dva entiteta – jedan unitarni bez županija/kantona i drugi s čak njih deset čiji se čelni ljudi nazvaše „premijerima“ a njihovi pobočnici „ministrima“ (sic!). Dodajmo tome i Distrikt Brčko. I svi, uglavnom, ponašaju se i odlučuju suverenistički u svom ataru suprotno onome svetom načelu dobroga političkog vladanja – Unus in pluribus.

Nikako da pročitamo i onu odrednicu u daytonskom Ustavu da taj akt nije nepromjenjiva svetinja, „sveta krava“ i da se može mijenjati i dograđivati dogovorom i konsenzusom bez da ikoga pitamo za dopuštenje.

NACIONALNO I GRAĐANSKI KAO INTEGRIRAJUĆE

Narodi Bosne i Hercegovine već su na prvome Zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBIH) mudro zaključili da Bosna i Hercegovina „nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska“.

Dunque, bosanskohercegovački politički okvir morao bi zadovoljiti dvije temeljne ustavne paradigme: nacionalnu i građansku ne kao nešto što isključuje jedno drugo, nego kao nešto komplementarno i integrirajuće. Time bi se dala ujedno zadovoljština i onima što ih nespretno nazivamo „ostali“.

Foto: Dervo Sejdić i Jakob Finci su postali simbol borbe prtiv diskriminatorskih odredbi Daytonskog ustava koje nacionalnim manjinama onemogućavaju kandidiranje za najviše funkcije vlasti

Konačno, to od nas zahtijeva i najviše europsko sudište za ljudska prava i domicilni Ustavni sud. U protivnom, politička i institucionalna blokada, bolje bi pristajala množina – blokade, trajno će impregnirati našu sadašnjost i našu budućnost.

Moramo konačno shvatiti da u Bosni i Hercegovini ne bi smjeli postojati „većinski“ i „manjinski“ narodi. Čak i onaj najmanji može, na svoju štetu, birati svoje korumpirane i nesposobne čelnike.

I to je demokracija!

Ali zabranjivati ili sprečavati mu takvo političko kockanje, politički suicid par excellence sa svojom sudbinom bit će uvijek kontraproduktivno. Inat je debelo ukorijenjena psihološka osobina bh. čovjeka iz čega ne isključujemo ni onoga iz manje brojčanog naroda.

Često se pozivamo na belgijski, malo rjeđe na kanadski model državno-pravnog uređenja države. O belgijskom modelu znamo ponajviše: jezička i teritorijalna razdioba s glavnim gradom kao posebnom upravnom i izbornom jedinicom na potpunom jezičnom paritetu – francusko-flamanskom, službeno nizozemskom jeziku (Bruxelles-Capitale).

MOŽEMO LI BOLJE I PAMETNIJE

Kanadski integrativni pluralizam bi nas trebao ponukati na razmišljanje zbog njegova diferenciranog građanskog supstrata duboko utkanog u čvrsti demokratski način suživota u različitosti gdje se svaki jezični blok – anglofoni i frankofoni, slobodno politički artikulira. Rezultat takvog suživota između partikularnog (Province du Québec) i zajedničkog federalnog je nekonfliktno prožimanje ovih dvaju odrednica kanadske političke zbilje.

Jasno je da se niti jedan importirani model državnog ustroja, čak ni belgijski ili kanadski, ne može tek tako kalkirati u bosanskohercegovačko konfliktno društvo. Neki drugi tranzicijski modeli primijenjeni u bivšim socijalističkim zemljama uvažavali su svoje homogene etničke strukture.

Bosna i Hercegovina je po tom pitanju casus suis generis s trima narodima i „ostalim“. I kao takvom mu se mora pristupiti lucidno, iskreno i temeljito. Država u kojoj je čak i malobrojniji segment populacije duboko nezadovoljan svojim stanjem ne može se demokratski razvijati.

Teško je živjeti bez nade i optimizma u bolju budućnost u zemlji gdje se centripetalne i centrifugalne silnice sukobljavaju do usijanja. Nadati se da će razum i razboritost nadvladati isključivost i posvemašnji deficit inkluzivnosti. Dakle, možemo li drugačije i pametnije? Ne da možemo, već i moramo – i to ne zbog nas, već zbog onih koji će nas naslijediti.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime