„Na Balkanu postoje dvije vrste ljudi. Oni za koje naši ne mogu biti zločinci, i mala prezrena izdajnička manjina: oni za koje niti jedni zločini nisu naši“, napisao je prije koju godinu Matija Babić, osnivač portala Index.
Vodeći se ovom istinom, Banjaluka se po ko zna koji put odlučila da ugosti jednog ratnog zločinca, naravno, iz redova „njenih“. I to ni manje ni više nego kako bi pružio pomoć „zaboravljenim, utamničenim srpskim herojima koji su po kazamatima širom svijeta samo zato što su branili srpske interes“. Dakle, za Banjaluku očigledno „njenim“ herojima.
STEVANDIĆ BI S MLADIĆEM NA IZBORE
Krajem novembra ovaj grad dobio je kancelariju Fondacije Kapetan Dragan koju je lično otvorio Dragan Vasiljković, presuđeni ratni zločinac koji je robijao zbog zločina u Glini i Kninu tokom rata u Hrvatskoj. U javnosti Republike Srpske ova vijest je dočekana potpuno normalno, u rangu informacije da neko humanitarno udruženje uspostavlja svoju podružnicu.
Negdje u isto vrijeme stranka Ujedinjena Srpska Nenada Stevandića, koalicioni partner vladajućeg Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), predložila je mogućnost da zajednički kandidat koalicije bude Darko Mladić, sin presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića.
Ujedinjena Srpska, kako je navedeno u pojedinim medijima, rukovodila se istraživanjima javnog mnijenja koja kažu da „Mladić u ovom trenutku uživa takvu podršku naroda da bi bez problema mogao da pobijedi opozicione lidere, a ima rejting bolji i od većine lidera stranaka vladajuće koalicije u RS“.
Pa iako Darko Mladić nema nikakve veze sa zločinima svog oca, sasvim je jasno da se njegovo prezime i srodstvo koristi kao brend za privlačenje glasova na narednim opštima izborima 2022.
Uprkos opštem nacionalističkom haosu iz kojeg postjugoslovenska društva nikada nisu izašla, svakom normalnom ljudskom biću nameće se pitanje kako se uopšte došlo u situaciju da se 26 godina nakon rata zločinci veličaju kao heroji i da taj trend, paradoksalno, jača s odmakom od rata? Haški tribunal svojim presudama je individualizirao krivicu, adresirajući je na tačno određena imena i prezimena, ali zahvaljujući političkim elitama, veličanje zločina poprimilo je obilježja kolektivizacije.
Savjetnik za strateške komunikacije i aktivista Refik Hodžić, inače bivši portparol Haškog tribunala, napisao je ranije u tekstu za Peščanik da državni aparati Srbije i Hrvatske nisu nikada bili zainteresovani za individualizaciju krivice.
„Njihovi prioriteti će se od početka rada Tribunala pa sve do danas, uz kratke epizode nešto drugačijih politika tokom vladavine Zorana Đinđića u Srbiji i Stjepana Mesića u Hrvatskoj, koncentrisati na upravo suprotno: na odbranu države čije su institucije implementirale planove koji su uključivali masovne zločine, te na odbranu temeljnih nacionalističkih narativa o sopstvenom mučeništvu i ‘svetosti naše borbe’ protiv nehumanog, monstruoznog neprijatelja, koji je, da bismo mi mogli živjeti u miru i slobodi, morao biti uklonjen sa teritorije koju smatramo svojom“, navodi Hodžić u tekstu.
Žarka Koraća, psihologa i potpredsjednika Vlade Srbije iz vremena Zorana Đinđića, veličanje ratnih zločinaca ne iznenađuje jer, kako kaže, ni u Srbiji ni u Republici Srpskoj nije učinjen neki stvarni kritički osvrt na to šta je bio rat, šta su njegovi rezultati i šta su posljedice tog rata.
„Pokazali smo se kao društvo nesposobni da to uradimo. U Srbiji je to počelo da se radi od 2000. godine, ali je prekinuto relativno brzo, posle ubistva Zorana Đinđića. Danas se u Srbiji to uopšte ne radi jer su na vlasti faktički ljudi koji su podržavali rat i ratne ciljeve“, kaže Korać.
LICEMJERJE VOLJENOG VOĐE
On objašnjava da se nosioci i egzekutori takve politike zapravo skrivaju iza leđa naroda, upravo izjavama kakve su se često mogle čuti – da je presuda Ratku Mladiću osuda cijelog srpskog naroda.
„Istina je, naravno, potpuno obrnuta, ona individualizuje zločine. Zločin i jeste uvek individualan ili je delo grupe ljudi, ali apsolutno nikada celoga naroda, to je samo po sebi monstruozno reći. I to je jedan vešt način da se sakrijete iza naroda, to je demagogija najcrnjeg oblika i to imate na delu u Republici Srpskoj“, zaključuje Korać.
I sama bosanskohercegovačka javnost dobro je upoznata sa „evoluiranjem“ nacionalističkih stavova lidera SNSD-a i člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika kada je riječ o haškim osuđenicima i ratnim zločincima, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. U prvim poslijeratnim godinama Dodik je za navedeni dvojac govorio:
„Neka sud utvrdi da li su krivi ili ne, a ne da svoju odgovornost svaljuju na leđa cijelog srpskog naroda. Krivica je individualna stvar pa neka svako ispašta zbog zločina koje je počinio.“
U jednom intervjuu 2004. godine Radovana Karadžića nazvao je „bitangom koja ne želi da se preda, već gleda Republiku Srpsku kako propada.“
Dvanaest godina kasnije, samo nekoliko dana prije izricanja prvostepene presude Karadžiću, Dodik je otvorio studentski dom na Palama koji je upravo na njegov prijedlog dobio ime „Dr Radovan Karadžić“, istaknuvši tom prilikom da je taj dom posvećen „čovjeku koji je nesumnjivo postavio temelje Republike Srpske“.
Ali građni RS koji su u više izbornih ciklusa potvrdili da imaju pamćenje kapaciteta zlatne ribice oprostili su voljenom vođi još jedno licemjerje. Tabla sa studentskog doma na Palama uklonjena je na intervenciju bivšeg visokog predstavnika za BiH Valentina Incka, a Dodik je nastavio sa svojim nacionalističkim manevrima.
Nagrađivana aktivistkinja za ljudska prava Aida Ćorović podsjeća da je Milorad Dodik politički oportunista. Komentarišući činjenicu da je lider SNSD-a nekada drugačije govorio o Karadžiću i Mladiću, ona ističe da Dodik spada u grupu ljudi koji će reći sve, biti nedosljedan samom sebi čak u odnosu na jučerašnje stavove, samo ako mu to donosi političku moć i finansijsku dobit.
Aida Ćorović dospjela je u fokus javnosti 9. novembra, na Međunarodni dan borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije, kada je jajima gađala mural nacrtan na zidu jedne zgradu u Beogradu posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću, a koji je osiguravala policija. Nakon toga je zajedno s aktivistkinjom Jelenom Jaćimović privedena.
ISTA EKIPA NA VLASTI KAO DEVEDESETIH
Osvrćući se na situaciju u Srbiji, ova aktivistkinja smatra da se s režimom Aleksandra Vučića na neki način zatvara krug devedesetih godina.
„Nacionalizam je opasna igračka i dobar mehanizam kako ljude lako da zavadite i skrenete im pažnju s onog a što je suština priče bila kada je sam rat u pitanju – a to je pljačka zajedničke imovine. Kada pogledamo vrh vlasti u Srbiji, to je ista ona ekipa koja je bila 90-tih na vlasti i koja je napravila rat u bivšoj Jugoslaviji. Tu samo nema Slobodana Miloševića. I dalje je Šešelj tu, doduše malo u drugom planu, ali zato njihovi politički sinovi Ivica Dačić i pre svih Aleksandar Vučić, sada praktično drže sve u svojim rukama. Takođe ne smemo da zaboravimo ono što zovemo dubokom državom, a to su bezbednosne službe i sve ono što su one radile devedesetih. Dio njih još uvek čini nakakvu osnovu bezbednosnih službi u Srbiji i u regionu. Čitava ta garnitura ne želi da se sazna, da bude kažnjena, da im se oduzme ono što su u ratu opljačkali“, kaže ova aktivistkinja.
Ona podsjeća na ubistvo Zorana Đinđića koji je želio da otvori procese suočavanja s prošlošću i ističe da je atentat na njega bilo vrlo jasan signal „kako će zavšiti svako ko se drzne da kopa po tom mulju“.
„I sada imamo apsolutno vraćanje na stanje 90-tih, dakle, ‘tim koji pobeđuje ne treba da se menja’. Tim se donekle promenio, ali mehanizmi i alatke koji su korišteni devedesetih, pristup za razaranje zemlje, se koriste i sada“, zaključuje Ćorović.
Uz propagandu koja stoji iza zaštite ratnih zločinaca i njihovih tekovina, kao i institucionalnu mašineriju koja je pumpa, malo ko nalazi optimizam u prognozama za budućnost postjugoslovenskih društava po pitanju nacionalizma i suočavanja s prošlošću. Ratni zločinci uskoro bi se mogli pojaviti na predizbornim bilbordima stranaka koje su odavno shvatile da umjesto socioekonomske stabilnosti građanima uvijek mogu ponuditi floskulu „a šta su oni nama radili“.
Stoga dugogodišnji procesi kolektivne nacionalističke dresure rezultiraju činjenicom da krvnici, umjesto na smetljište istorije, odlaze u prajm tajmove, udžbenike i romantizirane legende, postajući monstruozni brend društva.
