Milorad Dodik, Federica Mogherini, Željko Komšić, Šefik Džaferović

„Odlazeći“ Savjet ministara Bosne i Hercegovine krajnje odgovorno se posvetio rješavanju gorućih problema. Tako je ministarsko vijeće nedavno „utvrdilo Prijedlog osnova za pristupanje Ugovoru o načelima kojima se uređuje djelovanje zemalja u istraživanju i korišćenju svemira, uključujući i Mjesec i druga nebeska tijela.“ Posmatrano iz te, kosmičke perspektive, sasvim beznačajno djeluje činjenica da je Savjet ministara, od izbora naovamo, u tehničkom mandatu i da su četvorica od devet ministara, po volji birača,   mandate dobili i u zakonodavnoj vlasti, pa sad, valjda, izgiboše od posla u tom superkosmičkom spajanju nespojivog.

Instrukcije o ponašanju u mandatno-bezvazdušnom prostoru daje im šef parade, Denis Zvizdić. On je, blago njemu, istovremeno i predsjedavajući Savjeta ministara i zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma parlamenta BiH.

Dokad će najviši organ izvršne vlasti u državi biti u tehničkom mandatu i kako će to uticati na istraživanje svemira, „uključujući i Mjesec i druga nebeska tijela“, pitanje je na koje je nemoguće dati odgovor, jer u Ustavu BiH ta kategorija nije predviđena, baš kao ni rješenje u slučaju da se uopšte ne dogovorimo o izboru novog Savjeta ministara.

Valjda je, u to ime, hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić (kojeg na toj funkciji ne priznaje HDZ-ovo biračko tijelo), prije dvadesetak dana mrtav ‘ladan izjavio:

„Nemam ništa protiv da odlazeći saziv Vijeća ministara sa Denisom Zvizdićem na čelu ostane u tehničkom mandatu naredne četiri godine”.

NJIH TROJICA A DVA LETA

Pa kad već Željko nema ništa protiv, čemu sekiracija što je, recimo, glavni pregovarač sa kosovskim vlastima vizavi carinskih tarifa uvedenih BIH, ministar Mirko Šarović, istovremeno i šef poslaničkog kluba SDS-a u državnom parlamentu? Ili što je šef diplomatije, Igor Crnadak, istovremeno i poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske i predsjedavajući skupštinskog Odbora za evopske integracije?

Eto, baš prije neki dan, na prvoj sjednici ovog odbora, pomenuti predsjedavajući reče:

„Zbog mojih obaveza u Savjetu ministara neću moći da prisustvujem svim sjednicama, ali ću ovlastiti svog zamjenika“. Predsjedavajući ne reče, mada je mogao, da ni zamjenik na sjednice ne mora da žuri, jer će se Bosna i Hercegovina, ovom dinamikom, evropski integrisati kad na vrbi rodi grožđe.

S prilično kiselim grožđem, a baš u ime evropskih integracija, u Brisel je nedavno putovalo tročlano Predsjedništvo BiH.

„Odosmo mi po status kandidata“,  objavio je kolektivni šef države, prije nego što su, kao pravi kolektiv, odlučili da u Evropu, ipak, putuju odvojeno. Komercijalnim letom iz Sarajeva odletjeli su Šefik Džaferović i Željko Komšić, a dan kasnije, avionom Vlade RS, iz Banjaluke je odletio Milorad Dodik.

Foto: Dodik letio u Brisel avionom Vlade RS, koji mu je prirastao srcu još dok je bio predsjednik RS, s kojim je u to vrijeme posjećivao i grčke otoke

Pretpostavlja se da zbog takvog reda letenja o ceremoniji dočeka u Briselu ne bješe ni slova, jer ko bi se normalan od evropskih zvaničnika dvaput vozikao do aerodroma i nazad. Uglavnom, sa kolektivom su uljudno popričali Federika Mogerini, Johanes Han i Donald Tusk, a iako se spekulisalo da ih neće primiti samo Žan Klod Junker i da to znači da o kandidatskom statusu BiH neće biti ni riječi, kažu da je i on banuo na jedan od sastanaka. S Junkerom ili bez njega, evropski zvaničnici nisu rekli ništa novo – bilo bi poželjno da BiH do kraja godine dobije status kandidata, ali to znači da najprije treba formirati Savjet ministara i odgovoriti na dodatna pitanja iz Upitnika Evropske komisije.

Ako je za utjehu, kolektiv se nije pretjerano obrukao dajući oprečne izjave, kako je to znalo da se dogodi u skoro svakom od prethodnih saziva, već su nešto promrmljali o budućim naporima, zalaganjima i opredjeljenju ka evropskom putu. Valjda je zato, po povratku iz Brisela, predsjedavajući Predsjedništva Milorad Dodik svečano objavio da su se njih trojica, na dva leta, vratili sa jednim zajedničkim stavom.

TEGELTIJA NA ČEKANJU

Rezultat tih „dogovora“ bila je (očigledno uzaludna) Dodikova najava da bi sjednica kolektivnog šefa države o imenovanju Zorana Tegletije (SNSD) za mandatara novog saziva Savjeta ministara, možda mogla da bude zakazana do kraja prošle sedmice, ukoliko preostala dvojica iz veselog kolektiva odustanu od insistiranja da se, prethodno, usvoji godišnji nacionalni program za NATO.

O tome koliko je, u javnosti ne baš omiljeni Tegeltija, dobar ili loš izbor za predsjedavajućeg i koji će hrvatski kadrovik postati novi šef diplomatije, a koji bošnjački će u fotelju ministra finansija (te tri funkcije se, svake četiri godine, rotiraju po nacionalnom ključu), niko više i ne razmišlja, niti to ko pita. Uostalom, i čemu…

Foto: Zoran Tegeltija, bivši ministar finansija RS, po mnogima sporan kandidat za novog predsjedavajućeg Vijeća ministara

Podjednako bi bilo uzaludno i pitanje zašto se Bosna i Hercegovina saplela već na prvom koraku ka dobijanju kandidatskog statusa i zašto tako glomazna administracija nije uspjela na vrijeme da odgovori na oko 3.000 pitanja iz evropskog Upitnika. Kad su ga konačno predali u februaru prošle godine, sa više od šest mjeseci zakašnjenja, ispostavilo se da odgovori nisu sasvim valjani, pa su u junu stigla i dodatna pitanja (u odnosu na broj stanovnika, BiH je rekorder u regionu po tom „dodatku“). A da ne kvarimo tradiciju, prešišali smo i rok za dodatne odgovore.

E, sad, nije se tu ni cijenjena Evropa baš proslavila. Nakon što su, prije nekoliko godina, iz svoje politike prema BiH izbacili i štap i šargarepu, ostali su praznih ruku a da novu strategiju nisu (o)smislili. Taj beskrvni, idi mi-dođi mi pristup državi koja, sama po sebi, liči na brod ludaka, ojačao je temelje domaćim političarima, pa sad nema mjesta čuđenju što su, na tim temeljima, sagradili korumpirana carstva u kojima je vladavina prava (valjda osnov i za priču o članstvu u Evropskoj uniji), misaona imenica.

Valja se samo sjetiti tog 28. februara prošle godine, kad je neopisivo ushićeni Žan Klod Junker došao po zakašnjele odgovore iz Upitnika, izgrlio i izljubio tadašnjeg kolektivnog šefa države k’o da mu je rod rođeni, jedva se suzdržao da ne izgrli i tadašnje državne poslanike (samo zato što ih je bilo previše) i teatralno objavio da je „BiH na dobrom putu“. Može biti da se i nedavno, u Briselu, isto tako izljubio sa našim novim „kolektivom“, mada, čisto sumnjam.

BEZ KLUBA U EVROPSKOM PARLAMENTU

Od tog ljubljenja do danas, BiH je ostala bez šefa misije u Briselu, a da nije imenovala novog. Otprilike u isto vrijeme, ostala je i bez ambasadora u Belgiji, nakon što je tadašnji ambasador odlučio da se vrati u svoju maticu i baci u politiku (na listu SDP-a).

Mjesto je (opet po etno-rotacijama i partijskim knjižicama), pripadalo Bošnjacima, ali bivši član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović iz nekog razloga u tu fotelju nikog nije poslao. Naravno, sa svojim drugarima iz tadašnjeg „kolektiva“, i on se zdušno zalagao za evropske integracije.

Foto: Bivši član Predsjedništva Bakir Izetbegović ostavio mnogo “nereda” za sobom

Posebna stavka u toj evropsko-ljubavnoj priči s primjesama patetike svakako je podatak da Bosna i Hercegovina, u prethodne četiri godine, nije uspjela da formira svoj klub u Evropskom parlamentu. Na to je, nekoliko puta, upozorio specijalni izvjestilac za BiH Kristijan Dan Preda, mada se ni on nije pretrgao, ali se domaći šampioni iz poslaničkih klupa nisu ni počešali. Nisu, kažu, uspjeli da se dogovore o načinu glasanja u klubu, a sve iz straha od preglasavanja (inače, uz aktuelni grip, jednog od najvećih zala u državi).

Ovi iz novog „kolektiva“, o klubu, šefu misije i ostalim briselskim potrepštinama, ništa i ne rekoše. A u godini izbora za Evropski parlament, nikog u tom Briselu naši jadi neće ni zanimati.

Uglavnom, prva posjeta tročlanog Predsjedništva BiH sjedištu EU prošla je dobro. Samo su neki zlobnici primijetili – i odmah objavili, da je na zajedničkoj fotografiji našeg „kolektiva“ sa Johanesom Hanom, Miloradu Dodiku izvrnut džep na sakou, Šefiku Džaferoviću iskrivljena kravata, a Željku Komšiću zadignuta jedna nogavica. Hanu, za divno čudo, ništa nije falilo.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime