Piše: Albin Zuhrić- Analiziraj.ba
Građanske stranke imaju još nekoliko mjeseci da riješe ključni predizborni problem koji su sami kreirali. Ako ne uspiju, naziru se tri scenarija, svaki lošiji od prethodnog. Ili će biti opozicija još četiri godine, ili se podijeliti tako što će neke od stranaka ostati opozicija a neke pristati formirati vlast sa SDA, pa će i naredne izbore dočekati razjedinjeni. A možda čak, što bi bilo najgore, uspiju zajedno formirati neku slabašnu vlast koja će teško preživjeti i do narednih lokalnih izbora. A problem dosadašnjeg dijela kampanje koji im valja rješavati kako bi izbjegli ove scenarije jeste negativnost. Negativnost u komunikaciji prema biračima, negativnost jednih prema drugima, čak i negativnost prema političkim protivnicima.
Dvije vrste negativnog
Mnogo je studija urađeno na temu utjecaja negativnih kampanja na mobilizaciju birača, odnosno odziva na izborni dan, i iako u političkim krugovima vlada razumijevanje da negativne kampanje smanjuju izlaznost, istraživanja to ne potvrđuju, barem ne na tako jednostavno formulisan način. Analize stotina kampanja često su imale oprečne zaključke po ovom pitanju, bilo je negativnih kampanja u kojma je izlaznost padala, ali i onih gdje su se mobilizirali dodatni glasači. Međutim, tek nakon što su istraživači počeli da razlikuju vrste negativnosti, pronašao se konsenzus. Negativne kampanje koje se bave karakterom političkih protivnika generalno smanjuju izlaznost, a negativne kampanje usmjerene na konkretno političko pitanje mogu podići izlaznost.
Nije teško ni razumjeti zašto glasači reaguju na negativnu kampanju na ovaj način. Međusobno blaćenje izgleda kao prizeman, nedostojanstven čin kojim se protivnik pokušava diskvalifikovati. Takvo ponašanje unosi nemir, prikazuje manjak taktičnosti kod kandidata, ignoriše viziju i perspektivu zbog koje bi vrijedilo izaći na izborni dan, a psihološki najviše podsjeća na ponašanje djece koja nemaju kontrolu nad svojim postupcima.
S druge strane, negativna kampanja protiv neke ideje, nekog prijedloga ili zakona može da bude vrlo efikasna. Ona može kroz kreiranje straha od neke apokaliptične budućnosti ili negativne promjene čak da motivira glasače da izađu i spriječe takav događaj. Jer takve kampanje, bez obzira što su negativne, nude viziju, nude razlog za izlazak na izbore, za razliku od ovih prvih.
Ljevica i desnica u zamijenjenim ulogama
Negativni dio kampanja građanskih stranka je danas dobrim dijelom posvećen blaćenju karaktera svojih protivnika, posebno konkurenata iz drugih građanskih stranaka, a ne ozbiljnim kampanjama protiv političkih poteza ili ideja svojih protivnika. Malo je primjera u posljednjih nekoliko godina kada su SDP, DF, NS ili GS radili višemjesečnu negativnu kampanju na određenoj političkoj, ideološkoj temi. Jedan izuzetak tome je, recimo, kampanja koja se vodi protiv HDZ-ovog prijedloga izmjena Izbornog zakona, što predstavlja dobar primjer kako se građanske stranke ali i njihovi glasači mogu mobilizirati oko dobro izabrane političke teme. Problem s ovom konkretnom kampanjom je činjenica da se SDA, politički protivnik građanskih stranaka, u javnosti nametnula kao jedan od lidera te kampanje, i saradnik lijevih partija.
Istovremeno, građanske stranke su svjesno napravile stratešku grešku, kandidujući tri osobe za pozicije u Predsjedništvu BiH. A onda, kao da suprotstavljene kandidature nisu bile dovoljne, krenuli u negativne kampanje jedni protiv drugih. Te kampanje, koje su isključivo napadi na karakter, ne služe ničemu osim da smanje izlaznost glasača ljevice, i osiguraju jednoj ili dvjema građanskim strankama rast na narednim izborima, ali ne i pobjedu. Smanjili su dakle baru da bi neko mogao biti velika riba. To će možda biti efikasno za jednu ili dvije stranke pojedinačno, da izađu kao pobjednici unutar građanskog bloka, ali glasačima ljevice se ovi izbori polako pretvaraju u izgubljene.
Ironija je da SDA u međuvremenu vodi pozitivnu kampanju. Tradicionalno, ljevica prodaje glasačima nadu, desnica strah, i ništa drugačije nije bilo ni u bh. politici. Međutim, dok se ljevica danas bavi međusobnim optužbama, direktno ili indirektno jedni druge napadaju, ironično pozivaju na saradnju, SDA u javnim istupima izbjegava konflikt i pokušava se predstaviti kao konstruktivna. Rezultat takve taktike je predvidiv, jer je već viđen 2014. godine. U kampanji kojom su dominirale svađe predsjedničkih kandidata, međusobne optužbe i uvrede, Bakir Izetbegović je odbijanjem da učestvuje u njima, čak odbijanjem da se pojavi u debatnim emisijama, sebi osigurao drugačiji status. Bez obzira iz koje partije kandidat dolazi, šta su njegove stvarne namjere ili politički program, neupitno je da će profitirati ukoliko se u nastupima pokaže kao staložen, odmjeren i blag dok svi oko njega rade suprotno.
Zanimljiva je i pozicija HDZ-a, koji vodi negativnu kampanju, ali skoro isključivo oko političke ideje, ne napadajući ličnosti. Čak i kada koriste pojedinca u negativnoj kampanji, kao što se to radi sa Željkom Komšićem, on je predstavljen kao koncept protiv kojeg se oni bore, a njegov karakter je sporedan. Jer samo tako je moguće mobilizirati glasačko tijelo, okupljajući ga za ideju, ili protiv nje.
Ljudi se uvrijede
Iako u javnosti vlada percepcija da se političari uvijek dogovore kada im to odgovara, realnost je često drugačija. Bez obzira kojim se poslom bavili, kada govorimo o ljudima, emocije se ne smiju podcijeniti. Često se dešavalo da se koalicije nisu mogle napraviti, ili su se pravile alternativne, zbog negativnih kampanja koje su se vodile i narušenih odnosa koje su proizvodile. To ne znači da se u politici vremenom ne pređe preko iznevjerenog dogovora ili iznesenih uvreda i kleveta, ali je za to potrebno više vremena nego što ga poslije izbornog dana ima.
U svijetu relativnih pobjednika, onaj ko uspije najbrže okupiti partnere s kojima može formirati vlast, pobjeđuje. Na neki način, izborni dan je samo prvi dio izbora, a drugi dio nekih šest mjeseci kasnije, kada se formira vlast. Najviše iskustva u ovom drugom dijelu izbora ima SDA, i to je jednako velika opasnost za građanske stranke koliko i gubitak na izborni dan, posebno imajući u vidu da stranke ljevice još uvijek mogu individualno izgubiti izbore, ali svejedno formirati vlast.
U tom kontekstu, građanske stranke neprestanim međusobnim napadima u posljednje vrijeme značajno smanjuju svoj postizborni potencijal. Jer će biti teško rukovodstvima da sjednu za pregovarački stol par dana nakon što su javno govorili loše jedni o drugima. Istovremeno, SDA, računajući da će vlast veoma teško formirati čak i ako budu pobjednici izbora, pokušava sebi ne praviti dodatne neprijatelje, i kampanjom kakvu do sada vode sasvim sigurno povećavaju sopstveni postizborni kapacitet.
Ljevica još ima vremena
Mogućnost zajedničkog nastupa svih građanskih stranaka, koja je mogla rezultirati nadmoćnom pobjedom ljevice na predstojećim izborima, više ne postoji. Za građanske stranke, njihovo članstvo i glasače najbolje bi bilo da tu propuštenu šansu zaborave što prije, i fokusiraju se na naredne korake pružajući glasačima perspektivu. A trenutna retorika sigurno nije korak u pravom smjeru.
Ako ni saradnja Željke Komšića i Denisa Bećirovića nije opcija, kao što se čini da nije, a imala bi veliki potencijal, onda najmanje što građanske stranke mogu da urade jeste da prekinu s negativnom kampanjom. To ne znači da se unutar građanskog bloka stranke ne trebaju takmičiti, konkurencija je uvijek poželjna, ali to takmičenje i “otimanje” glasača jednih drugima može da se bazira na programu, iskustvu i pozitivnim aspektima karaktera kandidata, boljoj viziji, pa čak i negativnoj kampanji oko konkretnih poteza i politika trenutne vlasti. Ustvari, sve opcije osim ove koju su trenutno izabrale građanske opcije mogu povećavati izlaznost njihovih birača.
Ukoliko ne uspiju prevazići svoju potrebu za javnim prozivanjem konkurenata, prizemnim napadima, nadmenim odnosom prema kolegama iz srodnih stranaka i ličnih napada na njih, onda je izgledno da ljevica neće pobijediti na predstojećim izborima, kao što je izgledno da neće imati snage i mudrosti formirati vlast poslije izbora. Ali, do izbora je ostalo dovoljno vremena, i nikako nije kasno da građanske stranke prepoznaju veliku potrebu za alternativom na političkoj sceni, i pokažu dovoljno mudrosti, stabilnosti, strpljenja i vizije.
I zasluže biti ta alternativa.
