Piše: Radoš VUKOVIĆ

Kao mali sigurno si volio da gledaš televiziju i zabavne emisije za djecu sanjajući da ćeš možda i ti jednog dana da budeš na TV-u kao tvoj omiljeni voditelj. U osnovnoj školi si iz pismenog sastava uvijek dobijao najbolje ocjene jer si redovno čitao lektire i pisanje ti je išlo prilično dobro.

U srednjoj školi ista priča, samo što postaneš svjestan toga i učlaniš se u novinarsku sekciju, počneš redovno pisati zanimljive članke o zaboravljenim naučnim pričama. Doguraš do kraja srednje škole sav srećan kao da je cijeli svijet tvoj, iako se u tebi pojavi jedno pitanje koje ti ne da mira. Kuda poslije srednje škole?

Danima pričaš s roditeljima i prijateljima i pokušavaš da se pronađeš u nečemu što bi moglo odrediti tvoj život i odjednom shvatiš da si bio oduvijek dobar u pisanju, pomalo i u glumi, tako da se odlučiš da upišeš fakutet novinarstva i komunikologije. A na faksu kao i svugdje, u maloj sobi okružen gomilom papira sanjaš da ćeš uspjeti u onome šta si naumio i biti srećan u životu.

Četiri godine brzo prođu, naučiš svašta upoznajući i novinarstvo i ljude, ali prije svega stvoriš sliku u glavi o svom idealnom zaposlenju.

I tako osvane i dan kada si diplomirao, majka i otac srećniji nego ikad, kako i ne bi bili kada su sve što su imali dali za tebe, tvoji vjerni prijatelji te podržavaju, grle, prozivaju da od prve plate počastiš i njih i cijelu kafanu. A kako je sve brzo prohujalo, već smo došli do plate. Skupljaš papire, šalješ na sve moguće konkurse, očekuješ odgovore, nerviraš se, ćutiš i čekaš. Na svu sreću, odgovor na jedan zahtjev za posao je bio potvrdan nekim čudom – i ti počneš raditi.

Prvih nekoliko mjeseci ti je dobro išlo, na televiziji obavljaš novinarski posao, sarađuješ s ljudima, izvještavaš i prenosiš istinu, posebno onu o ekonomiji, društvu i politici, sve dok iznenada ne dobiješ otkaz s opravdanjem da si tehnološki višak. Pitaš gdje si pogriješio i ne vidiš razlog, ali ni to te ne obeshrabruje jer se ponovo baciš na posao radeći za jedne ugledne novine koje ti daju slobodu da pišeš članke. Naravno, ti onakav kakav jesi nastaviš opet isto, izvještavaš i pišeš istinu svaki dan jer je to tvoja obaveza koju si prihvatio da bi ljudi bili pravilno informisani.

Dođeš kući s posla umoran i dobijaš iznenadnu poruku na telefon koja je prilično jasna: „Pazi šta pišeš da uskoro ne bi imao čime da pišeš“..

Naravno, uz to sve dobiješ i otkaz, završiš na ulici na kojoj te „slučajno“ neko nakon deset dana istuče do te mjere da završiš u bolnici. Loše ti je i nemaš kome da se požališ, kasnije saznaš da nisi jedini koji je završio tako jer, kako kažu, moralo je jer si pisao istinu.

Koga da tužiš, kome da se obratiš, kako dalje?

Na sreću ostaneš živ i opet sve ispočetka, ali mnogo mudrije jer si stekao dobro novinarsko iskustvo, naravno u ovoj državi se i uči sve iz iskustva ili nikako, osnuješ svoj sajt i nastaviš po starom. Svaki dan nova borba, gledaš dvije vrste kolega, od kojih su jedni srećni jer misle da je kavez u kojem žive savršen, dok imaš i ove druge koji polako zatvaraju oči jer ne mogu da gledaju sve to.

Čitaš svaki dan – napadi i prozivke novinara, više ih nije ni sramota javno pričati o tome jer imaju jezivo dobre izgovore u vidu toga da napadaju kamere a ne novinare i da im smeta navodno neistinit članak a ne novinar.

Volio bi i sam da znaš kako nastaviti dalje, ukazuješ ljudima da vide šta se dešava oko nas i koliko je u suštini opasno. Iako se davno ispostavilo da su u ovoj državi u najgoroj poziciji oni iskreni i koji govore istinu jer remete mir i stabilnost zajednice kao i naš učmali život.

Ali nastavićeš da se boriš bez obzira na sve, tvoj mač je istina a tvoj štit je pravda, tako su te barem učili na fakultetu.

 

(Tekst je proizveden u okviru projekta IMEP-a „Analitičko novinarstvo i javni interes“)

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime