Zadnjih nekoliko dana sam zatrpavan pitanjima u vezi s najnovijim bosanskohercegovačkim političkim turbulencijama. Kako, zanima ljude, gledam na najnovije talasanje između SDA i SNSD? Kako objasniti činjenicu da dvije partije u jednom danu javnost ohrabruju zajedničkim akcijama u bliskoj budućnosti, a već u slijedećem otvaraju međusobnu paljbu iz svega i svačega – ali i vrše najizravniji udar na ustavni poredak zemlje i njezinu teritorijalnu cjelovitost.
Što se to događa – i ima li ičeg što je u pozadini naizmjeničnih izljeva ljubavi i mržnje između dvaju „čuvara“ nacionalnih interesa? Više puta sam ponovio, a reći ću i ovom zgodom, samo neupućeni vjeruju da je u pitanju novina koja upozorava.
Ma kakvi! Radi se, naprotiv, o špranci koju SDA i HDZ koriste od okončanja rata, a SNSD od povratka na vlast 2006. godine. Logici stalnog produciranja sukoba s ciljem homogeniziranja biračkoga tijela i onemogućavanja promjena koje BiH, pa makar i samo na korak, približavaju društvu evropskih naroda, a režiserima konflikata produžava vijek vlastitog političkog trajanja, ali i pravnu sigurnost koja je, zbog onoga što su prethodnih petnaestak-dvadeset godina činili, sve ozbiljnije pod znakom pitanja.
KOPERNIKANSKI OBRAT
S druge strane, teško se oteti dojmu da je to smjer kojeg, a radi zajedničkih interesa, timski i dogovaraju. Pogledajte, uostalom, posljednja događanja na relaciji SDA-SNSD. Delegacije dviju partija prvo obznane kako će zajednički ići u formiranje nove vlasti. Javnost je, potom, ohrabrena i informacijom kako su na pregovarački stol stavljena i druga pitanja – čak i ona o godišnjem nacionalnom planu kao uvjetu aktiviranja MAP-a.
Samo dan poslije, međutim, kopernikanski obrat. Prvo SDA, onako urbi et orbi, obznani da će Ustavnom sudu uputiti zahtjev za preispitivanje ustavnosti naziva Republika Srpska, a samo koji sat potom predsjedavajući državnoga Predsjedništva uzvrati prijetnjom kako će, dogodi li se to, pokrenuti proces razdruživanja RS-a od BiH.
Foto: Milorad Dodik kontrolira sve političke procese u RS
U samo jednom danu sam dobio na stotine upita obična svijeta – vraćamo li se ponovo na početak devedesetih, prijeti li nam opasnost novog rata, hoće li BiH i ovaj udar preživjeti i sve u tom stilu. Običan svijet, naprosto, strahuje od onoga što bi ga moglo spopasti – da ga đavolji režiseri, kao i u prvoj polovici devedesetih, u ubijanje ponovo gurnu kako bi sebe i svoje dodatno osigurali.
Što mi je ostalo nego da siroti narod ohrabrujem. A, ruku na srce, i stvarnost je na mojoj strani. SDA, recimo, može prodavati zjake o apelaciji Ustavnom sudu za ispitivanje ustavnosti RS-a, ali za nju nema ni jednog pravnog razloga. Republika Srpska je – i tu se sva priča završava, pa bilo vam pravo ili ne – ustavna činjenica, dio ustavne arhitekture BiH i akcije u vezi s njom se mogu voditi samo uz potpuni društveni i politički konsenzus. U protivnom, s njom nam je živjeti kao i s političarima koje smo svakodnevno primorani i gledati i slušati.
S druge strane, zaludu i Dodiku prijetnje kako će, u slučaju najavljene apelacije, pokrenuti postupak razdruživanja RS-a iz BiH. Jer, ni za taj postupak nema nikakve ustavne mogućnosti. I odluka da se na taj put krene bi, baš kao i najavljena apelacija SDA, značila udar na ustavni poredak, ali i teritorijalnu cjelovitost zemlje – i mogla bi, slažem se, proizvesti još koješta. I u konačnici bi, siguran sam, na smetlište historije poslala i glavne aktere – baš kao što ih je, tada doduše samo privremeno, poslala četrdesetih godina XX stoljeća.
Sve to, ne zavaravajmo se, znaju i protagonisti najnovijeg verbalnog puškaranja – Izetbegović i Dodik posebice. Ako je, pak, tako, a jeste, čemu njihovo najnovije podizanje tenzija u ionako od njih ojađenoj zemlji? Razlog je, da se ne lažemo, krajnje jednostavan – i on je motiv za verbalno puškaranje i strašenje naroda i jednom i drugom.
NACIONALISTIMA POTREBNO HOMOGENIZIRANJE
Dodiku, još konkretnije, prijetnje opstankom RS-a dođu kao povod za uništavanje i ono malo opozicije koja u tom dijelu zemlje još uvijek preživjela – tjeranje na koljena PDP-a prije svega. Jer, izuzme li se ta partija, ostali su, ovako ili onako, oružje već položili. U toj funkciji mu je, duboko vjerujem u to, i najnovije „privođenje“ prvaka političkih partija kako bi se javnost dodatno uvjerila da su Dodik i SNSD stožer a svi ostali samo prirepci. Poprilično sam, sukladno tome, siguran da je odlazak na nogu „voždu“ još jedna pogreška Ivanićevih sljedbenika – i da bi cijenu mogli platiti već na slijedećim lokalnim izborima. Jer, odlazak na noge Dodiku je, barem što se percepcije njihovih birača tiče, i konačna predaja.
Novo homogeniziranje je, potom, potrebno i Bakiru Izetbegoviću i partiji kojoj je na čelu. Njemu je jasno da je Dodik gospodar i života i smrti na najmanje polovici zemlje – i da je svaki pokušaj opozicijskoga djelovanja u odnosu na njega već danas najobičnije izolirano koprcanje. Jasno mu je, potom, da je istim metodama, posebice nakon najnovijeg sporazuma kojim je ušima klepnula i stranka koja je prije 12 godina iz HDZ-a nastala, opoziciju uništio i Čović u dijelu zemlje na kojem većinsko stanovništvo čine Hrvati. I stoga se babin sin napreže i rukama i nogama kako bi iz utakmice izbacio one koji su na puta njegove apsolutne vlasti u dijelu Federacije na kojem Bošnjaci čine većinski dio stanovništva. U tome je i razlog da već mjesecima drži „ispruženu ruku“ prema strankama bh. bloka, SDP-u posebice.
Izetbegović i Čović: “Voli me, ne voli me…”
Obrazloženje Izetbegovića je, naravno, drugačije intonirano. S građanskim blokom se, slušamo mjesecima, ojačava probosanski bedem u obrani BiH. Stvarnost je, međutim, bitno drugačija. Uvođenjem u ponuđenu igru se građanski blok, SDP posebice, prikazuje kao dio bošnjačke kvote u vlasti, i na federalnoj i na državnoj razini. A time ulogu glavnog igrača, baš kao i u slučaju SNSD-a i HDZ-a, preuzima SDA i Izetbegović junior osobno.
Ne znam koliko su stranke bh. bloka i same svjesne stupice u koju ih se pokušava uvući. Ako jesu, reagirati će kao nedavno i Naša stranka, isključujući svaku mogućnost da vlast prave s HDZ i SDA. I vjerujem kako na putu tome ne smiju stajati nikakve personalne ambicije da se u vlast, kako bi se omastilo brke, uđe pod svaku cijenu – a takvih ambicija, najiskrenije, barem po informacijama koje dopiru do mene, ima.
IZETBEGOVIĆEVA ZAMKA
Jer, ulazak u vlast bi doista pomogao širenju percepcije o strankama građanskoga bloka kao dijelu ukupnog bošnjačkog miljea u vlasti na svim razinama – i posljedice bi mu bile i više nego katastrofične – za stranke građanske provenijencije, ali i za državu.
Što se stranaka bh. bloka tiče, žeđ za vlašću pod svaku cijenu – uz obrazloženje kako je tobože, što je najobičnija demagogija, ono izraz odgovornosti prema onima koji su za njih glasali – po zakonu spojenih posuda bi izazvala dosad neviđeno razočarenje liberalnog biračkog tijela, onog koje je njihova biračka baza. I značilo bi tjeranje vode na mlin Izetbegoviću i njegovoj družini – a svi koji bačenu mu udicu zagrizu cijenu bi platili već na slijedećim općinskim izborima gubljenjem potpore koja im je u listopadu 2018. godine iskazana. SDP, uostalom, u vezi s tim već ima poprilično gorko iskustvo iz 2014. godine – a ono koje bi ga tek moglo zadesiti je, siguran sam, i značajno neugodnije.
Cijena koju bi platila BiH je još veća. Pozicioniranjem SDA kao stožera bošnjačke obrane, a svih ostalih, pa i stranaka građanskoga bloka, kao vojnika u stroju, put u definitivnu trodjelnu podjelu (kakva nikada od okončanja rata nije nametnuta) bi bio širom otvoren. I definitivno stavljena točka na BiH kao nedjeljivu državu i jedinstveno društvo.
Foto: Lideri bh. bloka
To, doduše, ne znači da apsolutno isključujem ulazak u vlast. Ali on je moguć samo uz striktno definirane uvjete. Nema, prije svega, soliranja ni jedne stranke bh. bloka. Dakle, moguće je samo – ili svi ili nitko. S druge strane, na razini Federacije bh. blok je najsnažnija parlamentarna grupacija, a to onda znači da on daje i predsjednika federalne vlade – ista logika prvog izbora se mora protezati i na državnu razinu – i da, sukladno osvojenom postotku glasova, ima pravo na najveći broj ministara.
Na koncu, bh. blok nije ni hrvatski, ni bošnjački, ni srpski, nego i jedno i drugo i treće – i usput, blok koji u sebe uključuje sve građane koji, neovisno o svojoj etničkoj, konfesionalnoj, inoj pripadnosti, prihvaćaju programe stranaka bloka. A to znači i pravo bloka na participaciji u sve tri nacionalne kvote i u izvršnoj vlasti – jer to pravo su njegove članice stekle izborima i strukturom svojih ljudi u institucijama zakonodavne vlasti.
Naravno da prihvaćanje takvih zahtjeva nije ni na kraj pameti samoproglašenim zaštitnicima nacionalnih interesa, HDZ-u prije svega. I stoga stranke bh. bloka moraju biti svjesne da ulijetanje u stupicu koju im je Izetbegović pripremio predstavlja neku vrstu Damoklovog mača nad njihovim glavama. I da s đavlima ni ne trebaju tikve saditi. Učine li to, o glavu će im se, i to vrlo brzo, samima obiti.
