Zbog kompleksnosti zdravstvenog sistema u Bosni i Hercegovini, oboljeli od dijabetesa se drugačije tretiraju u zavisnosti u kojem dijelu države žive. Dok u pojedinim dijelovima zemlje oboljeli mogu refundirati sredstva za moderne senzore koji mjere šećer u krvi, u drugim dijelovima države ne dobiju ni dovoljno trakica za tradicionalno mjerenje šećera.
Prema podacima Internacionalne dijabetes federacije u svijetu živi oko 157 miliona odraslih osoba sa dijabetesom, a samo u 2021. godini od posljedica ove bolesti umrlo je gotovo sedam miliona ljudi.
Snežana Čeko iz Prijedora oboljela je u drugoj godini od dijabetesa i već 46 godina živi s ovom bolešću. Ona ističe da u entitetu Republika Srpska ne postoji mogućnost refundacije troškova za moderne senzore koji mjere nivo šećera u krvi.
“Zdravstvo ne refundira troškove za senzore, ni djeci, ni odraslima. Uspjeli smo dobiti oko 80.000 konvertibilnih maraka (40.000 eura) od Opštine Prijedor, kako bi bar oboljela djeca dobila senzore za ovu godinu. Budući da je ovaj način finansiranja neizvjestan, mi se borimo da se senzori refundiraju putem Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske”, govori Čeko. Napominje da cijena senzora za mjerenje nivoa šećera u krvi za 14 dana košta 60-ak eura, što većina oboljelih ne može priuštiti.
Čeko trenutno volontira u Udruženju dijabetičara iz Prijedora. Pojašnjava i kako zdravstveni fond ne osigurava dovoljan broj trakica za tradicionalno mjerenje šećera u krvi, što predstavlja veliki problem za oboljele.
“Grozno je stanje pri raspodjeli trakica za mjerenje šećera. Osobe koje primaju inzulin na četiri doze dobiju mjesečno jednu kutiju trakica koja sadrži 50 komada. Osobe na inzulinskim pumpama dobiju dvije kutije mjesečno, dok osobe koje uzimaju tablete dobiju jednu kutiju godišnje, što je strašno. To je jako malo trakica jer oboljeli moraju više puta dnevno mjeriti šećer u krvi”, ističe Čeko.
Napominje i da je inflacija dodatno utjecala na kvalitet života osoba koje imaju dijabetes, s obzirom na to da je sve poskupjelo, a oboljeli moraju paziti na ishranu.
“U prodavnici, na primjer, platim nekoliko artikala gotovo 70 maraka, što mi može biti za jedan dan”, govori Čeko.
Različit odnos po kantonima
Alma Mulaosmanović, predsjednica Udruženja oboljelih od dijabetesa tip 1, kaže da je u Bosni i Hercegovini odnos prema osobama oboljelim od ove bolesti različit zbog organizacije zdravstvenog sistema.
“Djeca na nivou Federacije BiH se tretiraju isto, dok se oboljeli iznad 18 godina tretiraju na osnovu toga u kojem kantonu žive. Moram napomenuti da se nekoliko posljednjih godina popravilo stanje u svim kantonima, osim u onim gdje nema udruženja, kao što je slučaj sa Bosansko-podrinjskim kantonom, koji još uvijek ne refundiraju kroz zdravstveni sistem senzore za mjerenje šećera u krvi”, pojašnjava Mulaosmanović.
Kontinuirano rade na tome da se ukine dobna granica za senzore koji mjere šećer u krvi. Kako kaže Mulaosmanović, najvažnija je prevencija kod oboljelih kako ne bi razvili komplikacije.
“U Kantonu Sarajevo i Kantonu 10 moguće je refundirati sredstva sa senzore, dok u pojedinim kantonima ne poštuju propise koje imaju, kao što je slučaj sa Srednjobosanskim kantonom. Njihov zavod stalno nešto koči i ne omogućavaju im to pravo, te ovim putem apelujem da odobre refundaciju senzora svojim građanima i građankama. Ono što želim naglasiti da mi pomažemo jedni drugima i raduje nas uspjeh u svakom kantonu i kada se poboljšaju prava dijabetičara”, kaže.
Mulaosmanović konstatira i da je u Federaciji BiH problem sa trakicama za mjerenje šećera za djecu do 18 godina. Pojašnjava da su imali sastanak sa premijerom Federacije BiH, kao i ministrom zdravstva ovog entiteta, da se novac za trakice prebaci na kantone, kako bi djeca pravovremeno dobijala kvalitetne trakice. Međutim, kako navodi Mulaosmanović, oni to još uvijek nisu uradili.
“Isporuka tromjesečnih trakica je bila još u julu ove godine, koje mi oboljeli od dijabetesa ne podižemo, jer smo utvrdili da one ne pokazuju ispravne vrijednosti. Problem je u sistemu javnih nabavki, jer za medicinsko sredstvo se uzima najmanja cijena, a kvalitet je često upitan”, ističe Mulaosmanović.
Prema njenim riječima, djeca oboljela od dijabetesa do 18 godine u Federaciji BiH tretiraju kao osobe sa invaliditetom.
“Djeca primaju određeni iznos tuđe njege i invalidnine, jer oni zaista nisu sposobni da se brinu sami o sebi, pa neko to mora da raditi za njih, bilo da se radi o roditelju ili nekoj drugoj osobi. Sa 18 godina oni gube pravo na te novčane naknade jer postaju sposobniji da vladaju svojim životom”, kaže Mulaosmanović.
Kroz udruženje koje vodi, Mulaosmanović kaže da su poboljšani uslovi života osoba koje boluju od dijabetesa. Kao dobar primjer navodi Kanton Sarajevo, gdje su oboljeli prošle godine imali pravo na samo jednu trakicu za mjerenje glukoze u krvi, a sada oni već imaju pravo na više trakica, kao i refundaciju troškova za senzore.
“Život dijabetičara je znatno skuplji, potrebna je posebna ishrana, odjeća i obuća, kao i druge stvari kako biste kontrolisali bolest. Važno je da sistemski riješimo probleme sa kojima se ove osobe susreću. Evo naprimjer, u Bosni i Hercegovini nisu uopšte registrovani senzori za mjerenje šećera u krvi, pa ih moramo nabavljati u Hrvatskoj i drugim zemljama Evropske unije, te ih onda refundiramo ako nam to zdravstvo fond kojem pripada omogućava. Vrlo je važno širi svijest o ovoj bolesti i govoriti o tome”, zaključuje Mulaosmanović.
Brčko distrikt pozitivan primjer
Đorđe Vuković, predsjednik Udruženje dijabetičara Brčko navodi ovaj distrikt kao pozitivan primjer, jer sve dobi oboljelih od dijabetesa tip 1 imaju pravo na refundaciju troškova za senzore, kao što je u zemljama Evropske unije. Pored toga, više od 10 godina osiguravanje trakica se ne vrši putem javnih nabavki, te nema čekanja dugih tenderskih procedura, kao što je u ostatku Bosne i Hercegovine.
“Nekada se dešava da se u Republici Srpskoj čeka po čitavu godinu kako bi oboljeli dobili trakice. Kod nas toga nema, jer usvajanjem budžeta odmah postoji stavka za trakice, te se nabavlja veća količina u odnosu na ostatak Bosne i Hercegovine. U Brčko distriktu pacijenti svih dobi čim dobije od doktora recept, mogu otići u apoteku i odabrati trakice koje želi, odnosno one koje su kompatibilne sa aparatom za mjerenje šećera koji posjeduje”, pojašnjava.
Vuković smatra kako je apsurdno da se u Federaciji BiH, nakon što oboljeli napune 18 godina, stepen invalidnosti smanjuje, te potom gube pravo na novčane naknade.
“U Brčko distriktu također oboljeli od dijabetesa nemaju status osobe sa invaliditetom, međutim, važno je napomenuti da u distriktu oni imaju uvećan dječji dodatak do 27 godine života, bez obzira da li su nastavili visoko obrazovanje”, kaže Vuković.
Udruženje čiji je predsjednik kontinuirano pomaže osobama oboljelim od dijabetesa već 20 godina. Prostorije udruženja otvorene su za sve oboljele kako bi se edukovali o pravilnom načinu mjerenja šećera u krvi, kako primiti inzulin i izračunatu dozu, kako i kako pripremiti obrok, kako bi se u konačnici smanjile komplikacije koje ova bolest donosi.
“Pored tih edukacija radimo i na poboljšanju prava osoba sa dijabetesom na području Brčko distrikta, a sa ponosom mogu reći da smo prvi, u odnosu na druga dva entiteta u Bosni i Hercegovini, poboljšali prava oboljelih kako bi imali što kvalitetniji život”, ističe Vuković.
Kao jednu od prepreka koje osobe sa dijabetesom doživljavaju, prema riječima Vukovića, su uređaji koji se koriste za pomoć ili liječenje osoba sa dijabetesom koji uopšte nisu registrovane u državnoj agenciji za lijekove.
“Uređenje države je takvo da su stvorene velike podjele među oboljelima. Nažalost, mi nemamo ministarstvo zdravlja, niti državni zavod. Mislim da je važno boriti se i uputiti jasne zahtjeve nosiocima vlasti kako bi se poboljšali uslovi života oboljelih od dijabetesa”, zaključuje Vuković.
Izvor: Al Jazeera Balkans
