U cilju ujedinjenja socijaldemokratskih snaga u BiH smatramo da je nužno postojeće političke partije ideološki transformirati i vratiti ih osnovama socijaldemokratskih političkih ideja. Kriza socijaldemokratije u svijetu jest prije svega ideološka, a tek nakon toga politička.
Prihvativši ugovor s neoliberalizmom, socijaldemokratija se u svijetu povinovala zakonima kapitalizma i pristala na pakt sa onima koji su profit nadredili pravu na radničko i dostojanstvo svih drugih društvenih grupa koje su postale gubitnici tržišnog fundamentalizma. Time je ljevica izgubila svoje ideološko polje i napustila ideju države blagostanja i postavke prema kojima je čovjek temeljni cilj društvenog razvoja. Pokazalo se da treći put kojeg je proglasila za pravac svoga političkog djelovanja vodi ka gašenju socijaldemokratije.
Zato smatramo da je prije budućeg ujedinjenja naših nominalno socijaldemokratskih partija neophodno vratiti ih s puta u nestanak socijaldemokratske ideologije na put njene obnove. Na toj osnovi sadašnja tehnokratska socijaldemokratska praksa može biti zamijenjena borbom za prava ugnjetenih, onih poniženih i uvrijeđenih divljim oblicima ovdašnjeg kapitalizma i kleronacionalizma.
Naglašavamo: političkom borbom protiv eksploatacije radničke klase, prekarnih odnosa, ponižavanja žena, demobilisanih boraca, invalida, penzionera i drugih marginaliziranih grupa u ovdašnjoj nezajažljivoj prvobitnoj akumulaciji kapitala.
Ta akumulacija se ostvaruje u sprezi finansijskih i političkih ratnih profitera koji su osmislili i proveli pljačkašku privatizaciju društvenog vlasništva. Oni se ujedinjuju u tajkunsku nacionalističku oligarhiju koja sponzoriše historijski revizionizam, oživljava poražene kleronacionalne fantazme i drži nas zarobljene u međunacionalnim konfliktima, da se protiv nje ne bi otvorio klasno-socijalni front svih građana i svih nacija.
Smatramo da su klasna podjela, socijalno-ekonomski jaz i nepravda u našem društvu sve veći, a interesi klase nacionalističkih oligarha oštro su suprotstavljeni interesima sve siromašnijih građana, tranzicijskih gubitnika, onih koji se u pljačkaškoj privatizaciji „nisu snašli“, kako je to izrekao jedan tajkunsko-nacionalistički lider. Odrednicom „nisu snašli“ prikrivaju se nezakonitosti otvorene pljačke društvenog bogatstva, kako bi se bezočno eksploatatorskoj klasi pribavio moralni legitimitet i društvena vjerodostojnost. Jednom riječju, u društvenom polju na toj osnovi se moralno legitimira bezobzirna pljačka i izrabljivanje radnika.
A prvobitna akumulacija kapitala je odrednica koja nikad, ili gotovo nikad nije izrečena na javnoj sceni od strane nekog od ovdašnjih nominalno socijaldemokratskih političkih političara. Baš kao što nije u njihovoj retorici prisutan čitav niz tipično socijaldemokratskih pojmova: eksploatacija i siromašenje radničke klase, klasna borba, petodnevna osmočasovna radna sedmica, pravo na dostojanstven rad, pravo zajednice na javno i društveno dobro, pravo na zaštitu prirodnog i društvenog bogatstva i životne sredine, ujedinjenje radničke klase i svih marginalizovanih društvenih grupa.
Umjesto toga, socijaldemokratske partije u javnom polju nastoje se predstaviti kao državotvorne i patriotske. Zato pojedini nominalni socijaldemokrate počesto i razvijaju militantni kvazipatriotski govor, da bi razbuktali patriotske emocije i dodvorili se masama.
Smatramo da je nužno obnoviti socijaldemokratsko i marksističko znanje kako bi se ono vratilo u politički jezik kojim se opisuje i analizira društveno stanje. Samo takvim jezikom moguće je spoznati dubinu društvenog užasa potlačene radničke klase i marginaliziranih i progonjenih društvenih identiteta i orijentacija: žena, mladih, nezaposlenih, starih i nemoćnih, LGBT i transrodnih osoba, migranata, manjina i drugih. Svih onih koje kapitalistička moć u savezu s nacionalizmom i klerikaliziranim patrijarhatom isključuje, stigmatizira, demonizira, na koncu potpuno obespravljuje u društvenom polju.
Smatramo da u takvoj obnovi socijaldemokratske ideologije naša ujedinjena ljevica može i mora sklopiti savez sa sindikatom, danas potčinjenom vlastodržačkom nacionalističkom aparatu i logici kapitala i profita, ali i savez sa svim onim društvenim snagama koje ne pristaju na nacionalizmom podijeljeno, pljačkaškom privatizacijom razoreno, divljim kapitalizmom urušeno i poniženo društvo.
Da, nama su reforme važne, ali ne onakve kakve diktiraju centri surovog globalizma, neokolonijalizma i tržišnog fundamentalizma, već reforme s ljudskim likom koje uvažavaju naš historijsko-politički razvoj i kontekst i kojima je cilj opšte društveno blagostanje i napredak svih građana.
Historijski revizionizam, uspon fašizma i klerikalizma i strah od obnavljanja nacionalističkih sukoba i podjela vladaju našim društvenim prostorom od rata na ovamo. Ispod ove fasade dešava se pljačka javnih i društvenih dobara, oligarhični i divlji kapitalizam, nesagledivo bogaćenje manjine i siromašenje većine.
Umjesto međunacionalističkog sukoba, osvijetlimo klasni konflikt, ogromne socijalne razlike i siromaštvo kako bismo oživjeli ideju socijalne pravde i klasne solidarnosti i na taj način preko nacionalnih granica otvorili prostor društvene nade.
Samo tako moguće je potpuno srušiti tvrđavu nacionalizma i divljeg kapitalizma. Samo tako moguće je ukinuti bezočnu eksploataciju radničke klase i seljaka svih nacija. Samo tako moguće je otvoriti široka područja emancipatornih politika i zaustaviti iseljavanje iz zemlje kojom vladaju strah i beznađe, prije nego se ona uruši unutra demografskom katastrofom. Prije dva-tri desetljeća nacionalizam je ljude ubijao ratom, danas u zemlji nezavršenog rata – on ih ubija beznađem.
Na našoj ujedinjenoj ljevici je povijesna odgovornost da preobrazi društvo iznutra. To može učiniti jedino ako se vrati svojim izvorima – društvu klasne pravednosti i solidarnosti.
Uostalom, samo tako može i dobiti naredne izbore. Ako se bude busala u prsa patriotizmom i s njim skopčanom militantnom retorikom, ona će kao ljevica umrijeti, a ne samo izgubiti naredne izbore.
A ako se okrene svojoj prirodnoj bazi – radničkoj klasi, zaposlenoj i nezaposlenoj, i stavi radnike a ne isključivo tehnokrate na svoje izborene liste, ako oživi društvenu nadu onim jezikom koji oslikava užas prvobitne akumulacije kapitala od strane nacionalističkih tajkunsko-političkih oligarha i njihovih kartela lažno nazvanih političkim partijama – ona je pobjednik narednih izbora, ali i politika spasa za ovu zemlju i njene građanke i građane.
Zoran Vidaković, koordinator SSP-a
