Izvor: Buka
Urednik magazina Žurnal Eldin Karić u intervjuu za BUKU govori o slobodnom novinarstvu u BiH, održivosti medija, ali i koliko je teško u BiH biti novinar koji se „petlja u svoj posao“.
Prema njegovim riječima, stanje u medijima u BiH je veoma loše, ali kako kaže, on je optimista i nadu vidi u mladim novinarima.
“U skorije vrijeme očekujem da imamo malu revoluciju pojave medija koje su napravili mladi novinari udruženi oko ideje da se bave istraživačkim novinarstvom, bez ikakve političke ili neke druge kontrole.”
Eldine, zašto je u BiH sve više kriminala i korupcije, a sve manje istraživačkih novinara i medija koji se bave ovim temama?
-Teško je procijeniti da li je sada više kriminala i korupcije nego prije. Mislim da je korupcija konstanta proteklih dvadeset i kusur godina. Sada se čini da je ima više jer se sve više i otvorenije govori o tome. Svakog dana u javnosti se objavlju konkretni primjeri korupcije, problem je što nema adekvatne reakcije na te informacije.
Što se tiče istraživačkih novinara i medija koji se bave ovim temama, može se reći da je stanje jako loše. Razloga je mnogo, ali se mora znati da je istraživačko novinarstvo skupo. Ponekad novinar ili više njih moraju raditi i po nekoliko mjeseci kako bi zaokružili priču-prikupili dokumentaciju, provjerili podatke, kontaktirali aktere… Za to vrijeme, vlasnici medija očekuju masovnu produkciju informacija kako bi opstali na tržištu. Novinarima je lakše prikupiti podatke zabavnog sadržaja. Uglavnom su to copy-paste metode. Šira publika više voli te informacije nego da se “zamara” tamo nekom korupcijom, iako su to podaci koji se tiče njihovih života. Ništa manje nije važno to da oglašivači izbjegavaju medije koji se bave temama gdje su akteri političari i njihov kriminal. Kada vlasnici vagaju između istraživačkih priča i tzv. lakog sadržaja, naravno da je istraživačko novinarstvo u podređenom položaju. Zapravo, nema ga. Adekvatno tome, po sistemu pontražnje i ponude, tako i imamo, odnosno nemamo istraživačkog novinarstva i istraživačkih novinara.
Žurnal je jedan od rijetkih koji se hvata u koštac sa svim oblicima kriminala i korupcije, političkih prevara… Koliko je teško u ovakvim uslovima biti novinar koji će za svoj primarni zadatak uzeti istraživačko novinarstvo?
-Mi u Žurnalu zaista uživamo u ovom što radimo. Nekad se zezamo i kažemo kako ne možemo vjerovati da nam neko plaća da ovo radimo. Zaista imamo sreće da možemo raditi ovaj posao, a da nas niko ne kontroliše, ne ograničava… Pretjerao bih kada bih rekao da nije teško. Nekad vam se čini da je nemoguće istražiti kompletnu priču. Često se novinari osjećaju da se cijeli svemir urotio kako bi se sakrile informacije koje dokazuju korupciju o kojoj priprema priču. Ipak, nekako se uvijek slože kockice i imate priču. Puno znači to što mi imamo novinare sa dužim stažom u ovoj oblasti. Svi su oni jako predani ovim čime se bave. Bez strasti i predanosti ne možete se baviti ovim poslom. Nerijetko se dešava da u 2 ili 3 sata iza ponoći krene prepiska među nama, da se komentiraju dokumenti, provjeravaju podaci… Kada je takva atmosfera onda su i rezultati na vrhunskom nivou. To čitaoci prepoznaju i skoro svakodnevno dobijamo informacije, pa čak i kompletne dokumentacije koje upućuju na korupciju i kriminal. Ljudi su prepoznali Žurnal kao medij koji se ne boji objaviti niti jednu informaciju. Naravno, pod uslovom da se, nakon naše provjere, dokaže da je tačna. Jednostavno, nije lako, ali mi uživamo u tome.
Koliko su mediji u BiH sposobni i nezavisni da se upuštaju u neki ozbiljniji rad i da dopuste novinarima da se počnu više “miješati u svoj posao”?
-Maloprije sam na to pitanje djelomično odgovorio. Pored ovih nekoliko medijskih ostrva koja se bave istraživačkim novinarstvom, imamo ove koji to izbjegavaju. Njih bih podijelio na dvije grupe: jedni su pod kontrolom političkih grupa i naravno da se neće baviti istraživanjima kriminala svojih finansijera, da ne kažem osnivača. Druga grupa su mediji čiji su vlasnici usko povezani političarima i politikama. Oni neće nikada objaviti informacije o korupciji političara koji njima upravljaju, direktno ili indirektno. Njihov zadatak je da relativiziraju sve i da rade u korist političara. Nažalost, u ove medije spadaju javni servisi koji bi trebali da štite interes javnosti koja ih, na koncu, finansira.
Može li se u BiH uopšte govoriti o nezavisnim medijima kad skoro svi znaju koje političke struje upravljaju ovim ili onim medijima?
-Ima neovisnih medija. Eto, Buka je takav medij. Sve je više mladih novinara koji ne pristaju da budu režimski portparoli. Spremni su da sami pokrenu medije, da pronađu izvore finansiranja koji nisu pod kontrolom lokalnih političara. Ima tu potencijala i ja očekujem da u skorije vrijeme imamo malu revoluciju pojave medija koje su napravili mladi novinari udruženi oko ideje da se bave istraživačkim novinarstvom, bez ikakve političke ili neke druge kontrole.
Kako opstati na ovakvom medijskom tržištu i biti nezavisan, i ima li opstanka bez donacija?
-Teško i nema. Političari u BiH i ovdašnji sistem nikada neće podržati takvo novinarstvo. Marketing bježi od istraživačkog novinarstva jer kompanije koje se oglašavaju ne žele takav imidž. Oni više vole da “budu dobri” sa političarima. Nažalost, u skorije vrijeme ne vidim da će neovisni mediji, koji vode računa o svom integritetu i kredibilitetu, moći raditi bez donacija iz inostranstva.
Porazna je informacija da se u BiH, na svim nivoima vlasti, izdvaja preko sto miliona KM za razne medije, a da mi imamo ovakvu medijsku scenu. Dakle, para ima, ali su one namjenjene samo za poslušnike.
Kako građani mogu da pomognu medije koji se bave istraživačkim novinarstvom, koji ukazuju na društvene, političke i sve ostale probleme i anomalije?
-Iako ja znam da je vaše pitanje vjerovatno bilo usmjereno na to kako građani mogu finansijski podržati neovisne medije, ja mislim da je još rano za takvo nešto. Na koncu, građani dovoljno izdvajaju sa razne namete i još im samo treba da nas finansiraju. Možda bi mogli pomoći tako što će pitati gdje se i kako troši pomenutih sto miliona maraka namjenjenih medijima. I, naravno, građani bi najviše mogli da pomognu tako što će im ući u glavu ovo o čemu pričamo i pišemo, te da će na osnovu tih informacija kreirati vlastiti političke stavove.
