Čuvanje srpskih nacionalnih interesa ključna je takmičarska disciplina kako vlasti tako i opozicije u bh entitetu Republika Srpska.
Posljednju rundu bilježimo početkom ovog mjeseca nakon što je u državnom Parlamentu usvojen Zakon o sprječavanju sukoba interesa u institucijama BiH. Riječ je o jednom od zakona koje su bh parlamentarci morali usvojiti prije 21. marta kada bi se trebala donijeti odluku o otvaranju pregovora o članstvu BiH u Evropskoj uniji. Pri glasanju o postojanju sukoba interesa komisija neće odlučivati po etničkom i entitetskom principu već na osnovu većine glasova.
Bio je to okidač da Branislav Borenović, lider PDP-a i državni poslanik u Predstavničkom domu PSBiH lidera SNSD-a Milorada Dodika optuži na društvenoj mreži X da je prvi Srbin koji je omogućio da Srbi budu preglasani u institucijama BiH. Dakle, ravno neviđenoj i nezabilježenoj nacionalnoj izdaji u povijesti RS.
Na odgovor Dodika nije se dugo čekalo pa je uzvratio da ne zna „ šta bi me više pogodilo, da me za ugrožavanje srpskih nacionalnih interesa optuži Bakir Izetbegović ili Branislav Borenović“.
Sadržaj samog zakona koji, uz sve nedostatke, ima namjeru da se sukobu interesa na državnom nivou stane u kraj, ostao je u sjeni još jednog populističkog prepucavanja. Tačnije, ako je suditi ne samo po reakciji Borenovića nego i ostatka opozicije u RS-u, postavlja se pitanje da li je važnije koliko je Srba preglasano ili da visoki partijski dužnosnici ne obavljaju više funkcija.
Političari u BiH do sada su sve ovo dobro naplaćivali, ali i koriste svoje funkcije i položaje kako bi pogodovali kadrovima svoje ili stranaka s kojima dijele vlast. Zahvaljući tome uspostavljen je jedan od najboljih kleptokratskih sistema u Evropi, a i šire.
Temu podjela na patriote i izdajnike odavno je otvorio Milorad Dodik. I sve svoje neistomišljenike strpao u koš nacionalnih izdajica. Pa je godinama pobrojavao ko je koju nadležnost RS-a prenio na državni nivo, a šta je on, jer on je jednako i SNSD i Republika Srpska i cjelokupna vlast ovog bh entiteta, odbranio.
Istina, nije ćutala ni opozicija uzvraćajući istim nabrajanjem. Tako se godinama u javnosti RS svjesno gradio narativ o samoj državi kao nekom zakletom neprijatelju koji od Srba otima sve ono „što su stvorili i odbranili u odbrambeno otadžbinskom ratu“. Zanimljivo je pri tom da se svim tim nacionalnim provoborcima i borcima ne gadi ta ista država kada u njoj obavljaju ine funkcije i kada za nikako ili malo rada su i više nego preplaćeni.
Jer dok su im puna usta RS i borbe i zaštite srpskih nacionalnih interesa i jedni i drugi, jer su svi bili u određenim periodima dio vlasti, ovih 29 poratnih godina nisu gotovo ništa učinili kako bi poboljšali položaj „svog naroda“. Investitori BiH uglavnom zaobilaze u širokom luku, cjelokupno vodstvo RS-a nalazi se pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država, ekonomske migracije ovaj entitet čine zemljom staraca. Zakoni koji bi stali u kraj korupciji mrtvo su slovo na papiru. Pa samo praznog patriotizma ne manjka.
Samo što se za nacionalne interese ne može kupiti ni kruh ni mlijeko, ni platiti struja i vrtić za dijete… Ali parola „srbuj ne robuj“, i dalje je najcjenjenija roba kojom se političari nastoje dodvoriti biračima.
Osim opozicionih političara na listu nacionalnih izdajnika Dodik je davno stavio i novinare, građanske aktiviste i po njegovom nalogu Narodna skupština donijela je ili se priprema donijeti zakone kojima bi tim „izdajnicima“ zatvorila usta ili im onemogućila bilo kakav rad koji kritički promišlja zbilju u kojoj živimo.
No beskrajna mrtva trka za poziciju prvih patriota i dalje se primarno vodi između srpske vlasti i opozicije. Za vlast su izdajnici svi oni koji sarađuju ili komuniciraju sa ambasadama SAD, Velike Britanije ili Njemačke. Izdajnici su i oni koji visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH ne zovu njemačkim turistom. Niz izdaja je neprekidan i samo se povećava.
Istu taktiku koristi i opozicija nazivajući izdajom svako kršenje odluka Narodne skupštine kada je u pitanju odnos vlasti spram učešća u radu i odlučivanju u Parlamentu BiH. No problem takvog političkog djelovanja je što upravo opoziciji nanosi štetu. Jer u fokus javnosti dospijevaju bombastične izjave sa društvenih mreža, konferencija za novinare, skupštinskih rasprava. A ono gdje se doista izdaju nacionalni interesi dodjelom koncesija koji nepovratno devastiraju prirodni okoliš, pogodovanjima građevinskim lobijima, inim zloupotrebama javnih sredstava o čemu opozicija , istina govori, ostaje na margini i građani jedva da na to obraćaju pažnju.
U izbornoj smo godini i kako se oktobar bude približavao javna prepucavanja bit će sve žešća. Ni jedni ni drugi neće štedjeti ni trud ni vrijeme da do pete decimale pobroje ko je kada i kako izdao nacionalne interese, „prodao svoj narod”.
U sjeni tih jalovih tema realna je opasnost da ostanu pitanja koja su od interesa za građane, za njihov svakodnevni život u gradu, opštini gdje žive. Daleko veći problem je što se nacionalistička retorika sve više prima među mladim ljudima. Kojima se manipulira i koji su rijetko svjesni da iza silnih fraza o zaštiti nacionalnih interesa ne stoji ništa do li borba za vlast i sve one benefite koje nosi.
Iako gazimo 29-tu poratnu godinu ne samo u Republici Srpskoj nego i cijeloj Bosni i Hercegovini retorika i način političke komunikacije između Dodika i Borenovića dominiraju političkom scenom. Ruženje naroda od naroda, međusobne optužbe vlasti i opozicije nikome nisu donijele boljitak. Stoga nikoga ne zanima kako zaista državu izvesti na put ekonomskog oporavka, stvoriti uvjete da je ljudi ne napuštaju s kartom u jednom smjeru jer za to treba nuditi ne riječi nego djela.
Nesebičan doprinos takvom stanju daju i mediji. U utrci za što više pregleda na društvenim mrežama naslovnice portala i udarne minute informativnih emisija ustupaju se političarima i šta je ko kome kazao. Ostaje samo nada da će, pod uslovom da BiH konačno dobije zeleno svjetlo i otvori pregovore za članstvo u Evropskoj uniji, teme primjerene vremenu u kojem živimo i potrebama građana zamijeniti ispraznu i jeftinu retoriku o partiotima i izdajnicima.
