Sociolog i politički analitičar Esad Bajtal komentarisao je u intervjuu za Fokus.ba aktuelnu situaciju u BiH, s posebnim osvrtom na predizborni period.
Oštro je kritikovao vlast iz proteklog perioda, postavivši pitanje: „Nacionalisti, kako ste dozvolili da vam nacije gladuju?“
Bajtal je govorio i o opoziciji, Miloradu Dodiku, Draganu Čoviću, „režiranim“ izborima, očekivanjima od postizbornog perioda…
„Na sceni je borba interesnih, debelo kriminaliziranih etno-grupacija, koje se lažno predstavljaju kao političke stranke i partije“, naveo je, između ostalog, Bajtal.
Izlaznost na općim izborima u BiH 2014. godine bila je 54,47 posto, što je bilo za oko dva procenta manje u odnosu na 2010. godinu. Generalno kakav trend očekujete u ovom pogledu na predstojećim izborima? Opada li interesovanje građana za politiku, izbore…?
Nisam siguran u navedeni procenat izlaznosti. Tim prije što je to zvanični podatak političkih struktura i ambijenta u kome je notorna laž postala naša jedina istina. Jer, apatičnim bh. građanima, kako to svi znamo nije do (režiranih) izbora, te je, u javnosti poznata i iskustveno potvrđena, 60% apstinencija samo logična posljedica takvog stanja stvari.
Ukratko, građani opravdano apstiniraju (ne žele da idu na političku utakmicu), jer već dugo na terenu nema njihovih igrača. Onih igrača koje bi u idejnom i demokratsko političkom smislu prepoznali kao – svoje. Rezignacija, nemoć i duboko nezadovoljstvo, nastali iz nemogućnosti građana da stvari promijene svojom biračkom voljom, čine da njihovo interesovanje za politiku opada. Sve ostalo je samo politikantska priča laž(ira)nih izlaznih izvještaja.
Međutim, da budemo životno racionalni: nije nemoguće da ovaj put, i uprkos svemu, ogromna bijeda, glad, nevolja i frustracija trodecenijskom nepravdom, ljude željne promjene, konačno izvedu na biračka mjesta. Kako bi, svojim glasom, pokušali izglasati promjenu i dovesti na vlast one koji će upravljati zemljom u korist javnog, građanskog, a ne kao ovi dosad – isključivo u korist svog stranačko-ličnog interesa.
Predizborna kampanja je već u punom jeku nekoliko dana nakon zvaničnog početka. Vidite li nešto novo i drugačije u odnosu na prethodne opće izbore?
Predizborna kampanja, ovdje, nažalost (svake dvije godine su neki izbori, lokalni ili opšti), nikad ne prestaje. U izbornom ciklusu ona je samo uočljivija, jer, logikom egosa svojih zaošijanih nosilaca, dobija na intenzitetu, neciviliziranosti i retoričkoj prljavosti. Dakle, ništa novo.
Da budem precizniji: isti ljudi koji na isti način vladaju već tri decenije, okamenili su svoje vladalačke matrice. Njihovim političkim ponašanjem upravlja inercija navike. U tom smislu, oni, kao takvi, ne mogu ni ponuditi ni donijeti ništa novo. Jer, psihologija kaže da je navika – druga priroda. A za eventualnu ponašajnu promjenu, trodecenijskom navikom diktiranog držanja i vladanja, nadležni su psihijatrija i klinička psihologija, a ne izborni zakon. Oko koga, neki dižu toliku i samo njima spasonosnu prašinu, tj. maglu, kako bi mogli nastaviti loviti u mutnom.
Ukoliko biste ocjenjivali vlast u protekle četiri godine ocjenom od 1 do 10, koja bi to bila ocjena i zašto?
Nisam ni nadležan, ni pozvan, za tu vrstu procjene i ocjene. Ali, kao građanin ove zemlje tražim da to učine sami politički akteri. Da se pogledaju u oči, tj. u rezultate i učinke svog rada i na osnovu toga ocijene sami sebe.
Izborne 2010. oni su, sami, ni od koga tjerani, dali 1941 (i slovima, hiljadudevetstočetrdesetijedno) obećanje građanima, a tokom mandata, dakle do 2014. ostvarili su samo 48 (četrdestosam) obaćenja. Dakle ni tri posto. I pored toga, dakle, svemu uprkos, sasvim bestidno, i sa novim obećanjima, ti isti, pojavili su se pred građanima i izborne 2014. moleći ih za glas i daljnji ostanak na vlasti. Teško je, logički gledano, vjerovati da su ga i dobili, uprkos pobjedničkim izbornim rezultatima kakve su nam nakon „izbora“ predočili. U tom smislu, izborni inžinjering, meni je puno validnija kategorija objašnjenja njihovog izbornog uspjeha, nego tobožnje povjerenje prethodno debelo izvaranih građana.
Uostalom, evo prilike da nam, tokom izborne kampanje, svako za sebe, i svi zajedno, a prije sedmog oktobra, polože račun i jasno kažu i pokažu koliko su prethodnih (2014. – 2018) obećanja realizovali, i koliko, i šta su, stvarno, tom realizacijom dobili građani Bosne i Hercegovine. Evo i tih rezultata: od 966 obećanja, izbone 2014., ostvarili su samo 38 (tridestosam).
Ali, o tome ne govore.
Ni riječi.
Šute, kako to narod kaže – „k’o zaliveni“.
Umjesto toga, oni, kao što to čujemo i vidimo, ponovo, dakle ublehaški, posežu za svađalačkim retorikama, izbornim bajkama, i novim slatkorječivim obećanjima bez pokrića.
Šta može opozicija koju čine stranke ljevice i dva nezavisna bloka na predstojećim izborima?
Sa stanovišta činjenice da je ogorčenje i nezadovoljstvo građana poraznim privrednim, ekonomskim i moralnim stanjem u zemlji ogromno, da je životni ambijent turobno beznadežan, snage opozicije imaju apsolutnu prednost i priliku za izbornu pobjedu. Ali, to će se dogoditi samo onda kada etno-nacionalisti budu spriječeni u uobičajenoj izbornoj krađi. I oni sami su toga potpuno svjesni.
Otuda njihovo nedavno rezolutno odbijanje (HDZ, SNSD) prijedloga elektronske kontrole izbornog procesa. Time su konačno javno i nedvosmisleno priznali o čemu, i kako se ovdje radi, kad su izborna utakmica i njeni rezultati u pitanju. Oni nas, dakle, redovno, sistematski i, očigledno planski, kradu i varaju. Od izbora do izbora. Iz mandata u mandat. A sve u ime tobožnje zaštite, tobožnjeg „vitalnog nacionalnog interesa“. Naravno, lažu nas.
Ali, ako je sve tako dobro, kako oni sami tvrde u svoju samodbranu, onda to, shodno enormnom siromaštvu i poraznoj životnoj situaciji u zemlji, porađa logički neizbježno pitanje:
Nacionalisti, kako ste dozvolili da vam nacije gladuju?
U FBiH je u proteklom mandatu došlo do promjena koalicija i vlada. Očekuje li nas nešto slično i nakon ovih izbora s obzirom na veliki broj stranaka te različitih ideologija i interesa među njima?
To ćemo tek da vidimo. Iskustveno gledano, to će, i ovaj put, biti najvjerovatniji ishod postizbornih, zamešateljstvujušćih radnji i etno-interesnih igara. Jer, ne zaboravimo, mi smo društvo ispalo iz ideologije. A tamo gdje nema ideologije, nema ni borbe ideja, koje društvo vuku naprijed. Umjesto toga, na sceni je borba interesnih, debelo kriminaliziranih etno-grupacija, koje se lažno predstavljaju kao političke stranke i partije. Priča o nacionalnom interesu, u praksi, završava kao puki interesni nacionalizam etno-prevaranata.
U proteklom periodu bilo je određenih procjena da će HDZ blokirati uspostavu vlasti ukoliko Dragan Čović ne pobijedi u utrci za člana Predsjedništva BiH. Mislite li da će do toga doći?
Pa on sam, kako smo to mogli čitati ovih dana, prijeti postizbornom krizom, ukoliko ne bude izabran. Ali i bez toga, on već godinama sofisticirano, a sada već i otvoreno, u sprezi sa vođom manjeg entiteta, opstruira rad državnih institucija. Jer, kao zatočenik velikodržavnog koncepta i logike haaški preszđenog UZP-a, nije u stanju da se, iz svoje frazerske ukopanosti, pomjeri u pravcu stvarnog djelovanja na tragu neizbježnih euroatlantskih integracija, koje verbalno, i licemjerno, svakodnevno, javno „zagovara“. Izborni poraz i gubici koji iza tog poraza slijede, samo će ga učvrstiti na putu kreiranja novih kriznih situacija, koje su, provjereno i jedino sredstvo vladanja ovdašnjih etno-nacionalista.
Koliko tijesna će biti „borba u RS-u“ i može li tamo doći do promjene vlasti koju već dugo drže Dodik i njegov SNSD sa drugim strankama?
Sa stanovišta prakse političkog djelovanja jednih i drugih, to je potpuno nevažno pitanje. Na sceni su puke retoričke razlike i nijanse taktičke uglađenosti koja Voždu u njegovoj narcističko-egoističkoj samodovoljnosti i sirovom, krajnje necivilizacijsko provincijalnom političkom etno-autizmu, nedostaje. I ništa više.
Jer, strateški, u odnosu na Državu, nema nikakve bitne razlike između laktašakog vožda i onih koji ga pokušavaju oboriti s vlasti. U pitanju su samo taktički tempirane finese u načinu opstruiranja i disfunkcionalizacije državnih institucija. Radi se o obostranom istrajavanju na konceptu entitetskog quasipodržavljenja, s jedne, i minorizacije opstojnosti Bosne i Hercegovine, s druge strane. Napravite semantičko-ponašajnu analizu nevješto sofisticiranih izjava i javnih postupaka Mladena Ivanića (postrojavanje vojske u Banjaluci, npr.) i u to će te se sasvim jasno uvjeriti.
U najkraćem, sve je to samo dio puke borbe za vlast, dok tobožnja briga za građane, baš kao i na ostalom prostoru BiH, ostaje samo pojmovna floskula, moneta za politikantsko potkusuravnje i predizborno zamajavanje domaće i svjetske javnosti.
Izvor: Fokus
