1) Profesore, zašto nakon raspada SFR Jugoslavije sve ove male državice su izgubile svoj državni suverenitet?
Zato što to tako odgovara samozvanim čuvarima „vitalnog nacionalnog interesa“, koji su samo irgati, tj. poslušne sluge Velikih Majstora s kojima sve nas, zajednički i vrlo koordinirano tlače, pljačkaju u ponižavaju kao građane trećeg reda u vlastitoj zemlji. Kako drugačije objasniti činjenicu da su ovo bogate zemlje, a siromašne države, države simromašnih građana, gladnih, golih i bosih … kojima osiljeni bankarski zapad, sistemom sofisticiranog zaduživanja i ekonomskog porobljavanja, polako ali sigurno, otima resurse, slobodu pa i suverenitet etno-kneževina.
2) Koji su po vama razlozi ovakvog bahatog društva kakvog danas vidimo na prostoru Balkana nakon restauracije kapitalizma?
Kriminogene intresne etno-grupe, koje se lažno predstavljau kao političke stranke i partije, igraju svoje interesne igre. Umjesto brige i borbe za javni, društveni interes, kako to biva u normalnom demokratskom svijetu, ovdje je sve podređeno grupno-stranačkom i ličnom interesu etno-vođa. Otuda bezbrojna predizborna obećanja, da bi se dobila vlast. Obećanja koja se nikada ne ostavaruju, jer prednost imaju privatne potrebe i interesi umjesto društvenih.
Samo primjer ili dva.
Izborne 2010. Dato je 1941 predizborno obećanje, a ostvareno samo njih 48.
Dakle ni tri posto.
Uprkos tome, isti ljudi i stranke, dobili su i izbore 2014., uprkos njihove porazno neuspješne vladavine na svim poljima: u privredi, ekonomiji, politici …I, naravno, uprkos poraznom moralnom stanju u društvu u kome na sve strane haraju uzajamne svađe i optužbe. Kriminal, razbojništva, pljačke i brojna nerazriješena ubistva.
Te, 2014. dakle, prije četiri godine, dato je „samo“ 966 obećanja. Očito predizborna mašta je zakazala. Umorna od prethodnih obećanja, tokom mandata, do danas, ostvareno je samo 38 od ovih 966. Bez osjećaja ikakvog stida i nelagode, isti kandidati i iste „stranke“, tj. interesne grupe, ponovo su u tekućoj izbornoj utakmici, a da nikom nisu položili račun za totalni krah vlastite vladavine i poraznog stanja u društvu.
3) Čini se da nacionalizam kao matrica današnje političke pozornice sve više dobiva na značaju. Zašto je to tako i tko je odgovoran za to?
Sve je uglavnom već rečeno u prethodnim odgovorima. Ovdašnji politikanti na političkoj sceni ne održavaju se radom, nego etno-pričama i primitivno-prizemnim retorikama uzajamnog nadmudrivanja, prijetnji i sistematskog dizanja međunacionalnih tenzija. Na ruku im ide odsustvo demokratske tradicije, s jedne, i, još više, apsolutni nedostatak kritičkog mišljenja glasačkih etno-gomila, s druge strane.
Prosječna glasačka svijest, na koju b-h-s vlastodršci računaju, žrtva je neprirodnog, odnosno, nametnutog perceptivnog pomaka: od oka – ka uhu. Ukratko, ovdašnji glasači, kako nam iskustvo zorno pokazuje, više vjeruju svojim ušima nego svojim očima. Više vjeruju onome što čuju, nego onome što vide.
Samo tako da se objasniti da uprkos ogromnom broju neostvarenih obećanja, na vlasti i dalje ostaju iste etno-manipulativne strukture, odnosno, kriminogene skupine koje se, kako već rekoh, lažno predstavljaju kao političke stranke ili partije.
3) Svjedoci smo u zadnje vrijeme, kako se sa strane određenih političkih centara zagovara novo razgraničavanje u regionu, jeli to po vama uvod u novi ratni konflikt i tko sve može biti uvućen u njega?
U nesposobnosti da rješavaju nagomilane probleme prirvrede i ekonomije, bitne za egzistenciju i normalan život decenijama debelo izvaranih građana, regionalne politike drže se oprobanog tematskog recepta za ostajanje na vlasti. Nacionalizam, šovinizam, neofašizam, etno-tenzije, klero-manipulacije, granice, razgraničenja … itd. dominiraju javnim diskursom. Čini se to sasvim smišljeno i planski, a u svrhu dezorijentacije građana i njihovog okretanja vještačkim, nebitnim interesima, umjesto rješavanja gomile stvarnih, životnih problema.
U tom smislu, mislim i da je tema „razgraničavanja“, najobičnija, politikantska, projekat priča vlastodržaca, koji se, u nedostatku konkretnih rezultata vlastitih politika, tom pričom održavaju na površini. Sve je samo dio krajnje nepoštene i licemjerne borbe za dobijanje novih, nezasluženih mandata.
4) Kako vrijeme odmiće sve više se uvjeravamo u neodrživosti Daytonskog sporazuma, je li možda na pomolu Dayton-2?
Ma kako nazvali tu neizbježnost, ostaje samo pitanje vremena i snaga koje konačno moraju priznati neuspjeh Daytona i Bosnu izvesti iz životno neodržive pat pozicije.
Prije toga moraju sa političke scene skinuti one koji se iza Daytona verbalno kriju, sistematski radeći protivno svemu onome šta su u Daytonu potpisali. Mislim, prije svega, na one koji još uvijek, manje ili više sofisticirano, i uprkos povremenoj slatkorječivosti, slijede krvave logike velikodržavnih projekata iz ratnih devedesetih godina.
U nakraćem, i privredno-tržišnim jezkom govoreći, Dayton je proizvod koji ne funkcioniše, pa je, shodno vlastitim garancijama i inteciji reintegracije zemlje, njegov proizvođać dužan zamijeniti ga novim, funkcionalnim, tj. ispravnim, proizvodom koji će dati na upotrebu debelo pevarenim, umornim i krajnje obespravljenim građanima Bosne i Hercegovine.
5) Nastavljaju se pregovori između Beograda i Prištine oko kojima se vrte dosta špekulacija, među kojima najglasnija je ona o razmeni teritorija između Srbije i Kosova. Kako se gleda na ove pregovore u Sarajevu i Banja Luci o mogućim reperkusijama po celovitosti BiH?
Sve to što Beograd sračunato fantazmatski „vrti“ oko Kosova, sasvim planski, sračunato i indirektno, cilja na Bosnu i Hercegovnu. Na njen integritet i autonomiju. Moskva je idejni oslonac tog klero-etničkog koncepta, a Banja Luka samo terenski instrumentalizirana izvedbena ruka tajnog projekta. Međutim, čak ni to, u krajnjoj liniji, samo po sebi nije najvažnije. Nego upravo ono što se, kao lajtmotiv, provlači kroz naš razgovor: u prvom planu je borba grupa i pojedinaca za zadrže vlast koju su već davno prokockali svojim enornim neradom, neznanjem i neodgovornošću.
6) Najavljena je posjeta Vladimira Putina Banja Luci, koja po meni će dati vjetar u leđa Dodiku, a i srbijanskim političarima poput Vučića i Dačića. Trebamo li očekivati promjenu kursa u odnosima između oficijalne Moskve i vlastima u Beogradu i Banja Luci, a s time i sve veću agresivnu politiku Rusije na prostoru Balkana, pogotovo nakon poziva Makedonije za ulazak u NATO poslje promjene imena?
Ruskoj politici u BiH i na Balkanu se, niti može, niti smije vjerovati. I ne smo na Balkanu. Demokratski svijet toj politici nikada nije vjerovao. A sjećamo se i dramatično teških jugoslovenskih iskustava sa Rusijom (SSSR) onog vremena. Uostalom pogledajte malo bolje unutrašnja zbivanja u Rusiji, optužbe i kritike opozicije na račun aktualne vlasti pa će vam sve biti jasno. Konačno, brojni protesti građana, progoni disidenata, govore vrlo slikovito i sasvim dovoljno to da ni sami Rusi ne vjeruju Putinovoj politici. I tamo, politički, grupno-lični interesi, natkriljuju životne (standard, ekonomija, raspodjela javnih dobara) i političke (demokratija) interese nezadovoljnih, egzistencijalno i demokratski iznevjernih građana.
8.) Kako gledate na sve nacionalističke izjave u vezi budućnosti BiH koje dolaze iz redova političkih nomenklatura okupljenim oko Izetbegovića, Dodika i Čovića?
Odgovor na ovo pitanje dat je indirektno u prethodim odgovorima. Sve što ovdašnji vlastodršci „znaju“ i nude, je etno-nacionalizam, kao – kako ga oni dnevno-politički sasvim sračunato vide – pitanje svih pitanja. A to je elementarna, i već tri decenije dežurna politička laž. Tačnije, politikantska crna bajka ovih prostora na etno-temu tobožnje ugroženosti od devedesetih do danas. Svi oni toliko lažu da lažu i kad misle – da ne lažu!
Jer, lažu ne samo nas, nego i – sami sebe.
Ovdje je laž, kao jedina politička istina, postala konstanta. Laž kao jedini način vladanja i uspavljivanja siromašnih, gladnih i nezadovoljnih građana. Odnosno, b-h-s- etno-podanika. I to će trajati sve dotle dok politički razdruženi etno-podanici, ne ustanu u svoju odbranu kao združeni građani.
9) U zadnjih dvadesetak godina sa prostora bivše Jugoslavije (izuzev Slovenije) je trajno otišlo više od nekoliko milijona ljudi. Kako vi gledate na ovaj sociološki problem i je li on potvrda besperspektivnosti ovog tamnog vilajeta zvanog Balkan?
Nije otišlo.
Pobjeglo je.
Jer, odavde se ne odlazi.
Odavde se bježi „glavom bez obzira“.
Bježi se upravo od samozvanih čuvara „vitalnog nacionalnog interesa“. Bježi se tamo gdje tih čuvara nema. Jer im je tamo, bez njih, mnogo lakše, bolje, sigurnije, udobnije i civiliziranije živjeti. Ovdašnji, kmetski, etno-podanički status, ex-Jugosloveni tamo mijenjaju za građanski i ljudski način bivanja, kakav su nekada imali u tada ljudski i civilizacijski dobro uređenoj domovini.
Zato se se i ne vraćaju.
Taj put bez povratka, najbolja je slika onoga šta sami misle o svojim etno-vladarima i njihovoj vladavini. Nakon svega, tuđina im je postala istinska domovina. Mjesto ugodnog i ljudskog življena nakon samospasavalačkog bijega iz ovdašnjih etno-tamnica.
10) Ne mogu a da ne pomenem današnju društveno-političku apatiju u kojoj je duboko uvućena balkanska ljevica, i njenu indiferentnost naspram ekstremne desnice, koja sve više preuzima inicijativu na polju društvene akcije i političke odgovornosti, preuzimajući na taj način “skrb” nad ciljnim grupama koji po pravilu pripada ljevici. Koji je po vama krucijalni problem takvog neodgovornog ponašanja današnje ljevice, koju ja nazivam salonskom?
Čast izuzecima, ali to je, ne salonska, nego neka – „desna ljevica“, kako sam to već, i ne jednom rekao (http://www.tacno.net/interview/prof-dr-esad-bajtal-na-sceni-je-desna-ljevica/).
Pragmatska borba za ULAZAK U VLAST u kojoj će biti nemoćna manjina (što pseudoljevičari rade već tri decenije), umjesto dugotrajne sistematske BORBE ZA VLAST, koja bi donijela konačnu promjenu, čini očiglednom idejnu neprincipijelnost takvog pristupa. Sve to ukazuje na želju da se, umjesto borbe za izgradnju koncepta upravljanja na način ljevice, dijele debele životne privilegije etno-vladajućih struktura.
Jer, vladati i upravljati nije isto.
Vladanje je voluntaristička, samovoljna, interesno-nekritička, nedogovorna kategorija, po principu „biće kako ja hoću“.
Ili kako mi, vladaoci, hoćemo.
Upravljanje je nešto sasvim drugo.
To je racionalni pristup životnoj stvarnosti, koji vodi računa o društvu i društvenim interesima, gradeći bolju budućnost na konceptu zadovoljstva svih (ideal), tj. najvećeg mogućeg broja građana
I u dogovoru s njima.
To se zove demokratijom.
Etno-kratija nije – demokratija.
I to jasno i neporecivo potvđruje naše životno iskustvo od devedesetih do danas.
Nema etno-demokratije.
Ona je nemoguća.
11) I na kraju profesore recite mi par riječi o vašoj novoj knjizi, ‘Psihologija budističke etike, filozofije i umjetnosti’?
To je studija o istočnjačkoj mudrosti življenja, o neophodnosti da se prastari tradicionalni evro-centrizam i zapadno-centrizam zamijeni iskrenim, kooperativnim pristupom istočnom umu.
Riječ je o mnoštvu aktualnih tema kao što su:
Čovjek, svijet, energija; planetarizacija i deifikacija evrokulture; zapadna mitologija razuma; samozaborav zapadnog čovjeka; patnja i oslobodilačka moć znanja; fenomen transcendentalne meditacije; tradicionalna znanja i nove paradigme; um i vrijeme holografskog univerzuma, itd.itd.
Ukratko, knjiga zagovara Goethe-ov planetarno-humanistički imperativ ljudskog, kulturnog i životnog zajedništva koji kaže da:
Orient und Occident Sind nich mer zu trennen!
Istok i Zapad ne mogu više biti razdvojeni.
Razgovor vodio Gordan Stošević/ http://ilgridodelpopolo.antropol.mk
