Piše: Nejra DŽANANOVIĆ
Pedagogija kao znanost istražuje odgojni proces koji je dio društvene stvarnosti. Današnji pedagozi moraju biti i jaki ljudi, ne toliko zbog usmjeravanja same djece koliko zbog činjenice što javnost ima proturječne stavove kada je riječ o odgoju.
Istina je da sadašnji odgoj nije kao onaj u prošlosti, ali on to i ne može da bude. Sistem uređenja države je drugačiji, društveni zahtjevi su promijenjeni, njeguju se drugačije vrijednosti, itd. Mnogi autori polemišu o kvalitetu današnjeg odgoja te su realizovana različita istraživanja koja propituju prednosti i ograničenja tako kompleksnog procesa.
Kroz historiju, pedagozi su polemisali što najviše utječe na razvoj pojedinca; da li je to genetika, okolina ili oboje. Međutim, savremeno shvatanje razvitka čovjeka govori o utjecaju i naslijeđa i okolin i odgoja, pri čemu odgajanik nije pasivni produkt svega navedenog. On aktivno utječe na svoju okolinu, u aktivnom je odnosu prema društvu, prema odgoju i vlastitoj prirodi. Čovjek je u stanovitoj mjeri tvorac svoje osobnosti, odgojitelj samog sebe.
RODITELJI DJECI DAJU MODEL PONAŠANJA
Odgoj je kompleksan proces kreiranja ličnosti kojim njegujemo, hranimo i razvijamo sposobnosti i vještine djece. Svakako da je odgoj društveno uvjetovan, što znači da društvo određuje cilj odgoja. Odnosno – kakvo nam je društvo, takav nam je odgoj.
Dok su u prošlosti ciljevi odgoja bili kreiranje discipline, ispunjavanje dužnosti, poslušnost, djelatnost itd., posljednjih godina dolazi da promjene vrijednosti, a time i do promjene ciljeva odgoja. Naglašava se vrijednost samorazvijanja, npr. emancipacije, autonomije, upravljanja samim sobom, sposobnosti za kritiku, jednakopravnosti spolova, dolaženja do cilja bez velikog truda i slično.
Zbog nedostatka formalnog pedagoškog obrazovanja, roditelji često odgoj temelje na osobnom iskustvu i tradicionalnim odgojnim metoda koje su preuzeli od svojih roditelja. Svojim ponašanjem u konkretnim životnim situacijama, izražavanjem mišljenja i stavova djeci daju model kojeg ona (mlađa) bespogovorno slijede.
Kako bi dijete percipiralo i razumjelo, roditeljske poruke moraju biti jasno i eksplicitno u skladu sa kognitivnim razvojem djeteta, roditelji moraju biti suglasni u vrijednostima koje žele prenijeti i dosljedno se ponašati u skladu s vrijednostima za koje se zalažu. Roditelji moraju poticati dijete na aktivnost, razvijati logičko mišljenje i poticati kritičko prosuđivanje kako bi dijete razvijalo sposobnosti i navike temeljene na vrijednostima. Kvalitetan odnos članova u obitelji, iskrenost, povjerenje, privrženost dosljednost i neautoritarni stilovi odgoja osiguravaju povoljnu emocionalu klimu u obitelji za pozitivan prijenos odgojnih vrijednosti.
Kada razmatramo specifičnosti odgoja u prošlosti i sadašnjosti ne možemo a da se ne zapitamo kakav odgoj, zapravo, želimo?
Koje odgojne principe i metode iz prošlosti želimo zadržati i u sadašnjosti?
Da li smo uspjeli u potpunosti iskorijeniti fizičku kaznu, da li razvijamo samodisciplinu kod naše djece, popuštamo li djeci i previše u određenim odgojnim situacijama, jesu li mobitel, tablet i računar adekvatna odgojna sredstva?
Da li je postojala odgojna kriza u prošlosti? Da li smo trenutno u krizi odgoja – ili ona tek slijedi? Plaši li nas istina da djeca sve više postaju ovisna o internetu?
MLADI SVE MANJE PRIPADAJU PORODICI
Isanović (2016) smatra da danas oskudijevamo u odgoju. Svakako da nije riječ o oskudijevanju u bilo kakvom odgoju, nego u onom koji se odnosi prema čovjeku kao cjelovitom biću i koji mu teži kao svom glavnom cilju. A kad god se oskudijevalo u odgoju, oskudijevalo se i u čovjeku. Ipak, govora o odgoju ne nedostaje, ponekad ga imamo i napretek, tako da izgleda da nikada nismo više govorili o odgoju, a manje ga svjedočili i znali šta odgoj jeste danas (Isanović, 2016: 13).
Pojavom novih, informacionih i komunikacijskih tehnologija i elektronskih medija, nastala je nova situacija za odgoj i obrazovanje, pred kojom pokazujemo potpuno nesnalaženje i nemoć. Zahvaćeni smo ozbiljnom krizom svijesti o odgoju i odgojnim vrijednostima. Otuda, djeca i mladi sve manje pripadaju porodici i jesu njena briga, a sve više pripadaju ulici, trgovima i diskoklubovima, kafićima, internetu i televiziji. Sve nas zahvata ravnodušnost, koja nije nigdje tako vidljiva kao u školi gdje su ugled i autoritet nastavnika i odgajatelja potpuno nestali.
Složit ćemo se svi da želimo odgojiti čovjeka u duhu humanizma kojeg će krasiti osobine poput poštenja, pravednosti, čestitosti, iskrenosti, humanosti, drugarstva, kulturnog ponašanja. Kojeg će također krasiti principijelnost, kritičnost, samokritičnost, osjećaj osobnog dostojanstva, optimizam, samosvladavanje, smisao za zajednicu, pozitivni i odgovorni odnos prema radu i rezultatima rada, discipliniranost, itd. Ali upravo svi očekuju odgovor od pedagoga kako ćemo to realizovati; kako ćemo odgajati za zajedničko dobro?
Odgovor se krije u vrijednostima i znanjima koje ćemo prenijeti djeci i mladima te sposobnostima koje ćemo razvijati kod djece i mladih.
Danas odgoj nije više ,,posao“ roditelja. Danas odgajaju učitelji, dadilje, nastavnici, socijalni radnici, pedagozi, komšiluk, nane i djedovi, internet, mediji i mnogi drugi. Sve nabrojano itekako potvrđuje izreku ,,potrebno je čitavo selo da odgoji jedno dijete“.
Borba sa modernim vremenom je sizifov posao. Umjesto borbe, zajedničkim snagama potražimo najbolje preventivne odgojne metode za našu djecu.
(Tekst je proizveden u okviru projekta IMEP-a „Analitičko novinarstvo i javni interes“)
