Piše: Edin Borovina
Nakon što nam je Finska očitala lekciju, a potom nekoliko dana kasnije Italijani zasolili frišku ranu, Elvedin Begić je na sjednici Izvršnog odbora NSBiH pozvao Roberta Prosinečkog i hladno, bez imalo stida i respekta, od Prosinečkog zatražio da njemu, a i svima ostalima (podsjećamo, u Izvršnom odboru NSBiH mahom sjede ljudi koji u životu mačku s praga nisu šutnuli, a kamo li loptu) zašto je kasnio s izmjenama u spomenute dvije utakmice.
Prosinečkom je tek tada bilo potpuno jasno s kim ima posla. I vjerovatno već tada je odlučio da Begiću kad – tad lupi šamar od kojeg će ovaj pasti na gu****.
I dok se Begić bavio postavljanjem jarana Davora Šukera na klupu Čelika, primicalo se vrijeme još jedne katastrofe reprezentacije u Begićevoj eri apsolutne vlasti u Savezu. One u Armeniji. I pala je šamarčina, prvo nogometnoj javnosti u BiH, a onda i iznenada i Begiću. Čula se iz Jerevana do Sarajeva. Nije Begić pao na gu****, ali se zateturao, i to dobro.
Razvaljivanje reprezentacije koje traje od polaska u Brazil pa naovamo, uz direktno Begićevo učešće, rezultiralo je posljednjom u nizu katastrofa. Onom u Jerevanu. Navikli smo mi u Begićevom mandatu na slične katastrofe, nije da nismo. Navikli smo i da se predsjednik sakrije u mišiju rupu nakon svake katastrofe u bh. fudbalu, da bježi na stražnje izlaze, pred novinare je spreman i čistačicu poslati kad zagusti… Begić je tu taktiku doveo do savršenstva.
No, ovaj put je jednu stvar previdio. Da ima posla s čovjekom koji u trenerskoj karijeri nije pokazao skoro pa ništa, ali koji je fudbalom zaradio sve što ima u životu. I, čovjekom koji ima obraza! Čovjekom koji, za razliku od Begića, ne bježi od novinara i javnosti kad zagusti. I ono što je Begića najviše šokiralo, čovjekom kojem pare nisu najbitnija stvar u životu! Za razliku od većine likova s kojim Begić sarađuje ili s kojima je sarađivao.
Dajem ostavku!, mirno i staloženo, gledajuću u kameru, novinarima u oči a ne u patos, poručio je Žuti. Nije se ni sekunde dvoumio čovjek kojeg je Begić postavio na klupu samo da ne bi postavio “onog” drugog.
Prosinečki se nije dvoumio ni kad su mu prenijeli Begićev “prijateljski savjet” (dojavljeno mu je šta je selektor naumio) dok se kretao prema pres sali.
“Recite mu da ponudi ostavku, a ne da da ostavku” poručivao je predsjednik. Uzalud.
Da se razumijemo, Prosinečki kao Prosinečki, Begiću je bitan kao lanjski snijeg. Ali, potez Prosinečkog Begića je oborio na gu***. Jer, on tako nije isplanirao. U njegovoj percepciji stvarnosti otkada vlada fudbalom u BiH, nema ljudi koji će hladno, kad shvate da ne mogu pomoći, da su pogriješili, reći; “ne, ne zanimaju me pare!”, “ne, ne zanima me funkcija”!, “hvala, odlazim!”. Begiću je to nepojmljivo i zato je šamar bio tako bolan.
Pokušao je Begić odmah reagovati, navući Prosinečkog na tanak led. Iskamčiti da ovaj javno izađe i kaže, “dobro razmisliću”. Svjestan da je “raja” jedva čekala Robijev otkaz, ali i da je dobar dio javnosti bio oduševljen Robijevim džentlmenskim potezom, Begiću se žrtveno jagnje naglo otkinulo s konopca.
Pokušaj da ga ponovo primami i sveže, pa ga žrtvuje kad njemu bude odgovaralo, držao je vode dok se avion iz Jerevena nije spustio na pistu sarajevskog aerodroma. Iz tog aviona Begić je smotao na sporedni izlaz, a Prosinečki pravo pred novinare i ponovio: “Ne, neću se predomisliti”.
Teško je to predsjednik podnio. Otima se, bori se. Ustao je, ali nosa ga. Vidi se to i po podmetnutoj priči da bi Izvršni odbor danas mogao odbiti ostavku Prosinečkog i tražiti da plati odštetu Savezu ako neće više da bude selektor?! Zamislite budalaštine. Iako je to suludo, iako se radi o klasičnoj kupovini vremena koja bi trebala da pokaže javnosti da Savez i njegov predsjednik čvrsto drži stvari pod kontrolom, zamislite situaciju da Prosinečki kaže dobro, “hoćete da me natjerate da ostanem, dobro, ostaću”, pa na sljedeći spisak reprezentacije stavi 22 igrača Stupčanice iz Olova!
Robert Prosinečki je prekrižio Elvedina Begića. Tu dileme nema. Prekrižio kao potpuno nebitnog lika, što Begić ustvari i jeste ako ostane bez fotelje u Savezu. A, ta fotelja je njemu najbitnija. Ostavka Prosinečkog je samo stvar koja ga ometa u računicama i započetoj kampanji koja bi mu na proljeće na izborima trebala donijeti još jedan mandat, a naš fudbal vjerovatno odvesti u totalnu propast.
Debakl u Armeniji, potpuni kolpas kojem Begić sigurno vodi reprezentativni fudbal, već se maknuo sa naslovnica medija.
Već danas se samo priča o tome ko će biti novi selektor, a samo rijetki mediji bave se propašću fudbala koji je počeo kada je počela i Begićeva apsolutna vladavina u Savezu. A, odgovor na to pitanje je potpuno jednostavan. Novi selektor biće poklon grupaciji koja Begiću može najviše pomoći da sačuva fotelju u Savezu. Potpuno je nebitno koje će to ime biti.
Za razliku od cirkusa kad je birao Prosinečkog ili Mehmeda Bažadarevića, ovaj put će način odabira biti nešto drugačiji. Nema se vremena za spinove, podmetanje imena javnosti da bi se javnost zabavljala dok se istrguje. Ovaj put Begić nema vremena da recimo šalje Misimovića, Bajevića ili Kajtaza (kao prošli put) da jedu i piju na račun “potencijalnog kandidata”, kao kada ih je poslao u Istanbul da Fatihu Terimu podignu cijenu i pomognu da postane trener Galatasaraya.
Nije upitno samo da će pomenuti trojac i ovaj put morati odigrati ulogu “stručnjaka” koji će za Begićevog kandidata reći da je pravo rješenje. Novi selektor biće osoba koja ili ne poznaje Begića, ili osoba koja dobro zna kako Begićev Savez funkcioniše, ali je spremna progutati sve da bi zasjela na atraktivnu poziciju.
Malo vremena, a tanka imena
Kada su imena u pitanju, kao i uvijek, zavrtiće se tu sigurno i ime Sergeja Barbareza, koji se nakon igračke karijere bavi pokerom. Zatim Zlatana Nalića koji svojim komentarima pravi javnost budalom i nakon čijih komentara gledatelji ispred malih ekrana nisu sigurni jesu li gledali istu utakmicu kao i Nalić. Mada je Nalić, kako saznajemo, zbog svojim komentara u stilu “haj’mo malo biti pozitvni” bliži poziciji u U17 reprezentaciji.
Ne bi nas začudilo da se Begić okrene Faruku Hadžibegiću, svom novom / starom prijatelju, nakon što su nekoliko godina jedan o drugom pričali i ono što pas s maslom ne bi mogao pojesti, pa čak bili i na sudu (Hadžibegić je dobio tu presudu)… Nedavno su se izgrlili i izljubili kao najrođeniji, a nezvanično Begić je Hadžibegiću potom našao posao kod Dejana Savićevića. Ne zato što ga voli, nego da ga makne iz Sarajeva dok ne prođu izbori u Savezu, da Hadžibegić ne bi došao u iskušenje da se kandiduje za Begićevu fotelju.
Tu je i Vinko Marinović. Ko poznaje situaciju u Savezu, vjerovatno najpodobniji za Begića. Kandidat koji zna kako funkcionišu stvari u Savezu i ko je glavni baja.
Mali problem Begiću predstavlja činjenica da Vaha Halilhodžić ima posao u Maroku, pa se njegovo ime ne može iskoristiti u cirkusu koji slijedi.
Izvor: fokus.ba
