Prolazi skoro i drugi mjesec od uvođenja lockdowna u BiH i čini se kako su se ljudi navikli na život pod opsadom nevidljivog neprijatelja. Nisam ljubitelj militantnih izjava da smo u ratu protiv virusa, jer jedino što sam vidio jeste da su državne vlasti bile u ratu sa svojim građanima.
Kako drukčije shvatiti policijski sat u Federaciji BiH ili u Srbiji gdje je to graničilo sa nadrealnom situacijom kada je policijski čas trajao 80 sati, ali su oba, na sreću građana, ukinuta. Osim što još traje u RS-u, potvrđujući da ovom entitetu dobro stoji pridjev policijski.
Ono što je meni bilo evidentno, i prije nego je stanje zamrznutog života nastupilo, jeste to da će koronavirus pandemija biti iskorištena kao plašt za mnoge mračne i nečasne radnje. Pored državnog treniranja strogoće i testiranja građana na mogućnost uvođenja otvorene tiranije, odvijale su se i mnoge mutne poslovne radnje.
Primjer čovjeka koji se bavi uzgojem malina i novinarstvo je jasan dokaz da ljudi bez imalo časti i morala lešinare u svakoj prilici. A ovo je bila iznimna prilika da se kupe kineski respiratori za basnaslovnu cijenu i da malinar zaradi jer ima koncesiju od Civilne zaštite koju vodi čovjek što javno prijeti novinarima jer rade svoj posao.
Ali o ovome je dosta stvari pisano i tek će biti pisano. Jedino je malo pisano o tome da respiratori nisu nikakvi čudotvorni spasitelji zaraženih, jer kad te priključe na respirator velike su šanse da ćeš sjesti u Ahiret Express sa kartom u jednom pravcu.
Spomenuo sam testiranje na mogućnost uvođenja otvorene tiranije, apsolutne kontrole države nad njenim građanima, i sasvim empirijski, na osnovu svega što sam vidio i doživio, znam da su naši građani zaista spremni za diktaturu. Strah od smrti je iskorišten za manipulaciju građanima koji su bezglavo naletjeli na rudu, koja je oličena u državi spasiteljici njenih građana.
Umjesto socijalnog plana za ekonomsku stabilizaciju zemlje, koronavirus pandemija se koristi za punjenje ličnih džepova i potpunu nebrigu, nemar za socijalno najugroženije kategorije.
Tako se ova granična situacija koristi u svrhu predizborne kampanje, pa ministar sigurnosti izjavljuje kako će protjerati 10.000 migranata iz BiH, gladeći dlaku svim onim našim dragim Bosancima i Hercegovcima rasističke provenijencije.
Ni nacionalizam nije smanjio svoj rast, iako se mogao očekivati njegov pad, ali ljudi poput Milorada Dodika nisu dopustili pad krivulje na nacionalističkom grafikonu. Jednom je rahmetli pjesnik Admiral Mahić rekao: „Čim kihnem, eto metafore“. Za Dodika bi se moglo reći slično, osim da ne koristi metafore nego izravan nacionalistički govor. Krivulja je u uzlaznoj putanji i nema naznaka njenog pada, ako već ima naznaka pada broja zaraženih i mrvih usljed bolesti koju uzrokuje koronavirusa, a to je Covid-19.
Također su mnogi ljudi povjerovali kako je koronavirus pandemija idealno doba za nasilno zaboravljanje prošlosti. Umjesto kulture sjećanja žudi se za kulturom zaborava, a svaki zaborav kad-tad dovede do novog zločina.
Pravo je vrijeme da se sjetimo uzrečica: Ko nas to, bre, zavadi? Ili: Ko puca?, svi pucaju!
Doba korone, kako novinari tepaju ovoj graničnoj situaciji, odličan je lakmus papir za lažne mirotvorce, prikrivene nacionaliste ili pritajene negatore genocida u Srebrenici.
Tako sam pročitao genijalnu nebulozu nekog lika na Twitteru koji je dubokoumno zapisao ironičnu žvrljotinu u stilu: „Eto, samo još treba da kad se probudim prvo pomislim na genocid u Srebrenici“. Kao biva, imamo sada većih i urgentnijih problema. Koronavirus će poništiti svu našu krvavu prošlost. On će nas ubijati, ali nas može i izliječiti od toga što smo se zavadili a da ni sami ne znamo zašto i kako, lafo. Sve može biti iskorišteno za relativizaciju ratnih zločina i zločina genocida. Njegovi negatori nikad ne spavaju, jer negiranje je „komšijski“ zvanični državni i zvanični entitetski program.
Sada više nego ikad treba pisati o pravima migranata, LGBT populacije, o žrtvama rata i o svim zločinima koji su u njemu počinjeni, a kruna tih zločina je bio genocid u Srebrenici.
Život nije stao zbog opasnog virusa, niti suočavanje s prošlošću može stati. I, da, prvo što čovjek može pomisliti ujutro kada se probudi u „dobu korone“ jeste i genocid u Srebrenici. Njegove žrtve će se tako buditi do smrti. I mi ih nikad, uz svu empatiju i dobre namjere, nećemo moći razumjeti do kraja.
