Izrada softvera a potom i njihovog održavanja, za koje se izdvajaju nerealno visoki iznosi, posljednjih godina postali su glavni poligon za izvlačenje budžetskog novca, a koje, uz blagoslov vodećih ljudi Republike Srpske, sprovode favorizovane IT kompanije, često na potpuno netransparentan način.
Jedan od takvih primjera, pokazalo je istraživanje Moje Hercegovine, nedavno je uočen u Gradišci. Uprava tog grada je platila kompaniji DWELT iz Banjaluke preko 870 hiljada maraka za izradu i održavanje softvera, nabavka je izvršena na veoma nepopularan i sumnjiv način, a u sve su indirektno umješani i pojedinci iz vrha SNSD-a, najveće stranke u Srpskoj.
Platili softver koji moraju iznajmljivati
Naime, 23. novembra prošle godine Grad Gradiška je objavio obavještenje o nabavci izrade i implementacije softverskog rješenja za fakturisanje i naplatu komunalnih usluga. Tenderskom dokumentacijom uprava ovog grada je tražila da joj se dostavi veliki broj različitih certifikata koju treba da posjeduje ponuđač i članovi njegovog tima, a sve po uzoru na prethodno režirane javne nabavke u kojima je kompanija Prointer ITSS doo Banjaluka, sa kojom sarađuje Igor Dodik, sin lidera SNSD-a i srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, dobijala poslove kao jedina firma koja posjeduje certifikate tražene u tenderskim dokumentacijama.
Iako je već tada bilo jasno kako će se završiti ova nabavka, tek 6. februara ove godine je objavljeno da je posao vrijedan 187.153 KM dobio, naravno, Prointer ITSS zajedno sa još jednom kompanijom, DWELT d.o.o iz Banjaluke. Možda na prvu za mnoge nepoznanica, ali i ova firma je veoma bliska vlasti. Tačnije, direktor DWELT-a je Stefan Krneta, zet Ranka Škrbića, dugogodišnjeg funkcionera SNSD-a i bivšeg ministra zdravlja Republike Srpske, a danas dekana Medicinskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci.
Nakon nekoliko mjeseci od ove objave, u vrijeme vanrednog stanja u RS i borbe protiv epidemije izazvane širenjem virusa korona, postalo je jasno da je sve do tada bila samo uvertira u još veće izvlačenje novca iz budžeta grada i to baš u najteže vrijeme.
Na osnovu tenderske dokumentacije koju je objavila uprava Grada za pomenutu nabavku je navedeno da se Gradiška odlučila pristupiti nabavci novog softverskog rješenja za sistem objedinjene naplate putem najma za period od 12 mjeseci. A to bi značilo održavanje softvera i baze podataka, podrška korisnicima, kao i jednokratna instalacija i konfigurisanje sistema, migracija podataka i obuka korisnika i administratora.
A onda, dva mjeseca kasnije, Grad sklapa novi ugovor sa firmom DWELT i to na nevjerovatnih 684.407,88 KM za iznajmljivanje softvera koji su platili da im se napravi. Sve ovo je urađeno putem pregovaračkog postupka bez objave obavještenja gdje je kompanija DWELT unaprijed odabrana.
Ustvari, Grad Gradiška uopšte nije ni kupio softver. Oni su samo platili DWELT-u i Prointer-u da izrade softver koji nikad neće moći koristiti kao svoje vlasništvo, već će morati svaki put da plate njegovo iznajmljivanje. I to veoma skupo, skoro 230.000 KM godišnje.
Kao razlog zašto je pregovaračkim postupkom bez objave DWELT-u dato preko 680 hiljada maraka, u gradskoj upravi su naveli da ova firma ima intelektualno i autrsko vlasništvo nad softverom čiju izradu je za svoje lične potrebe platio Grad Gradiška.
Na kraju, za ovaj softver je potrošeno ukupno 871.561 KM, s tim da je potrebno naglasiti da nakon isteka ugovora od tri godine Gradiška ostaje bez ičega.
Adžić: Drže vas kao taoce ali nije moglo drugačije
Zoran Adžić, gradonačelnik Gradiške kaže da je pokušao da pronađe bilo koju softversku kuću koja bi napravila traženi sistem za naplatu i dala ga u vlasništvo naručiocu, ali je nije mogao naći.
„Krajem 2018. godine odlučili smo da uvedemo sistem SON, odnosno sistem objedinjene naplate. Naša želja je bila da naš građanin i privrednik dobije jedan račun od lokalne uprave u kojem bi bili sadržani onaj za komunalnu naknadu, vodu i kanalizaciju. Planirali smo u taj račun da uključimo i Toplanu, ali je, nažalost, moj prethodnik pustio da tu uđe IEE doo (Intelligent energy engineering) i oni izbjegavaju da uđu u to kako mi ne bismo saznali kolika im je naplata. Sistem je zamišljen poput Infostana u Beogradu. Zamišljeno je softversko rješenje koji bi dao kompletan paket automatski unesenog i apdejtovanog pregleda plaćanja računa iz kojeg bi se vidjelo sve: ko duguje više od 30 dana, koliko duguje, šta je plaćeno a šta nije, da li je negdje nastupila zastara i tako dalje. Raspisali smo tender i potpisali sa DWELT-om ugovor na godinu dana. Iako sam tražio da se napravi softver koji će nam biti prodat, a onda da ga mi održavamo to nije moglo jer ga niko ne daje u vlasništvo. Rekli su mi da to ne može i da se može samo dati određena cijena servisa i održavanja koja će se plaćati na mjesečnom nivou. Tako smo napravili prvi paket i ugovor. Kad je istekao rok, otvorila se mogućnost da ga dopunimo onim što nam još treba u tom sistemu i onda smo potpisali ugovor na tri godine koji košta toliko koliko ste naveli“, rekao je Adžić za Moju Hercegovinu.
Naš sagovornik kaže da softverske kuće zadržavaju pravo na napisani softver i da se tu pozivaju na njihovo autorsko pravo.
To je za mene izrabljivanje, drže vas kao taoce softverskog paketa koji vam treba i da bi ga imali, morate da pristanete na njihove uslove. Prema Zakonu o javnim nabavkama definisano je kao autorsko pravo. Tražili smo i kod drugih firmi, neće niko. Pitali smo i Lanaco i Prointer, svi rade po istom principu“, rekao je Adžić za naš portal.
On kaže da sistem radi dobro i da zahvaljujući njemu građani plaćaju manje taksi prilikom izmirenja računa, a da se troši manje na štampanje računa, poštanske usluge i drugo.
Omiljenoj firmi direktne pogodbe
Gradiška nije usamljen slučaj slične saradnje lokalnih, entitetskih i državnih vlasti sa odabranim IT kompanijama, koja za rezultat ima trošenje ogromnih javnih sredstava, često na krajnje sumnjiv način.
Nerijetko se dešava da ugovorni organi nakon početnih malih iznosa koje su dali određenim IT kompanijama u narednom periodu izdvoje ogromne cifre za održavanje softvera i to uvijek preko pregovaračkih postupaka bez objave obavještenja.
Sličan slučaj se dešava i u Gradu Prijedoru. Tamo je prije nekoliko dana gradska uprava dodijelila ugovor vrijedan 90.090 KM kompaniji Media PRO iz Prijedora za usluge održavanja programa (E–dokument, održavanje softverskog rješenja za finansijske programe „Economika“), lične dohotke, dodatni obračun MOP, finansijsko poslovanje, osnovna sredstva, blagajničko poslovanje, OBEX, web stranica i e–uprava.
I ovaj put nabavka je vršena pregovaračkim postupkom bez objave. U obavještenju je šturo navedeno da su odlučili pregovarati samo sa firmom Media PRO jer je ona nenamjenski izradila programe koje sada koriste.
Nakon pregleda prijašnjih ugovora portal Moja Hercegovina je došao do zanimljivih podataka iz kojih je vidljivo da su Grad Prijedor i firma Media Pro za većinu navedenih programa prethodno sklapali ugovore o njihovoj izradi direktnim sporazumima na iznose do 6.000 KM, odnosno zakonskog maksimuma za ovakvu vrstu sporazuma. A onda, nakon što bi programi bili izrađeni ova firma je dobijala unosne poslove za održavanje softvera i programa koje je napravila i to isključivo putem pregovaračkog postupka bez objave obavještenja.
Nove tehnologije za gotovo ugašeno preduzeće
Još jedan primjer do kojeg je došao naš portal, a koji možda i najbolje oslikava neracijonalno trošenje javnih sredstava, jeste slučaj stare banjalučke Toplane. Ovo preduzeće, koje je u vlasništvu Grada Banjaluka, je odlučilo da u ovoj godini plati održavanje informacione tehnologije 39.980 KM IT kompaniji Lanaco iz Banjaluke i to za samo četiri mjeseca. Naravno, i ovdje je korišten pregovarački postupak bez objave obavještenja, a sve navodno zbog toga što je Lanaco vlasnik izvornog koda softvera, odnosno ekskluzivnih prava. Tragično je to što budžetska sredstva u ovolikom iznosu i to bez ikakve kontrole koristi preduzeće koje je skoro pa ugašeno, koje ima manje od 15 radnika i kojem ovakav informacioni sistem skoro ništa ne znači.
Mirna Savić Banjac, opoziciona odbornica u Skupštini Banjaluke kaže za Moju Hercegovinu da se gradski novac u ovom primjeru, kao i u mnogim drugim troši nedomaćinski. Vrlo često se, kaže ona, novac troši netransparentno, a nakon krize sa virusom korona koji je doveo do ranijeg rebalansa, vidi se da nevjerovatno mnogo novca ide za sudske troškove i stručne usluge.
„Odjeljenju za finansije stavku za stručne usluge za koje je išlo 508.000 KM, sada se rebalansom uvećava za još 70.000 KM. Isto tako su veliki troškovi po sudskim rješenjima. U svakom slučaju, način funkcionisanja i nove, Eko toplane, je od početka sumnjiv, veliki broj građana se žali, često se ide na sud i ogromni su troškovi. Posebno u ovoj situaciji kada smo u gubicima zbog pandemije, moramo da se okrenemo racionalnijem i ekonomičnijem trošenju novca. Vidjela sam da je gradonačelnik Igor Radojičić rekao na kolegijumu da se ne odustaje od kapitalnih investicija. Mislim da sada imamo neke druge prioritete. Kružni tokovi i slično jesu potrebni gradu i tu nemam zamjerki, ali mislim da imamo druge prioritete jer nam je ekonomija u velikim problemima. Pristalica sam štednje i da se dobro pazi gdje će novac da ode. Mora se trošiti domaćinski, ali i ono što se uštedi, bitno je da ode na pravu adresu“, kaže ona.
Apsurdne cifre za održavanje softvera
Na osnovu ovih i drugih podataka koje je prikupio portal Moja Hercegovina vidljivo je da se postupak javnih nabavki bez objave obavještenja masovno zloupotrebljava kada su u pitanju nabavke iz oblasti IT-a. Većinom se tu radi o dopunama, iznajmljivanju ili održavanju već napravljenih softvera što u velikom broju slučajeva košta ugovorne organe mnogo više nego sama izrada programa koji im se nude.
Ljubomir Rauš iz Udruženja građana Tender kaže da je apsurdno da se plaća održavanje softvera tako mnogo novca, pogotovo jer je poznato da tu i nema toliko posla, oko “održavanja i servisiranja”. Što se tiče direktnih dogovora i zanemarivanja procedura, Rauš kaže da se ništa ne bi promijenilo ni da isto i objave, jer bi opet uradili kako im volja.
„Fine se tu pare obrću, naplaćuju se elagantno visoke sume jer je ljudima sam pojam softvera prilično mističan, pa misle da se tu ko zna šta radi. Zapravo je sve to veoma jeftino za održavanje. To nije roba da se vidi, softveri, internet, pa nešto ide preko satelita, neopipljivo je, ne osjeti se, a onda je to lako prodati ljudima. Dati tolike pare da se uštedi na markicama i kovertama, pa to je genijalno! Još i kad je nedjelja Crvenog krsta da se uštedi na markicama koje idu u humanitarne svrhe. Primjera je bezbroj. Šume RS su u gubicima 20 miliona maraka, a 17 miliona su platili nekom u IT sektoru da im napravi program koji će objediniti neke komitente, dužnike, ko je koliko ukrao, posjekao… U stvari mehanizam koji će lakše da zamaskira šta je ukradeno i koliko su u stvari u gubicima. Priroda im dala sirovinu, a oni opet u minusu. Ne mogu nasjeći koliko mogu ukrasti. Ništa se ne bi promijenilo ni da se objavi, jer se ne može spriječiti. Mogu reći da je učinjeno kako bi se nešto objedinilo i uštedilo umjesto da se zaposle dva radnika koja bi radila na tome. Tako se radi u cijelom svijetu. Ali nije u cijelom svijetu ovo što su Šume RS uradile“, kaže Rauš za Moju Hercegovinu.
Svake godine se ukrade 1,6 milijardi KM
On kaže da se na javnim nabavkama i tenderima krade naveliko u svim sektorima. Gdje god pružite ruku, kaže, vidite da je otišla duboko.
„Nema tu pomoći. To bi se moglo drastično smanjiti kada bi vlast bila samo malo poštenija, bez toga ništa. Kako je to u Njemačkoj i Austriji, Italiji urađeno, moglo bi se samo uzeti od njih. I u Srbiji je bolje i poštenije nego kod nas. Ovdje ništa ne vrijedi dok ne dođe vlast koja će biti sposobna da uspostavi kontrolu nad zloupotrebama. Uzmite na primjer aparate za igre na sreću, isti problem. Svakog mjeseca se plaća 700 KM za održavanje za svaki aparat jer je uvezan u sistem koji prati promet na njemu. To je apsurdno, jer je to plata jednog radnika, a sve se odrađuje tako što se na kraju smjene klikne da se pošalje izvještaj. Isto je i za prodavnice i kase na kojima se registruje promet. Na kraju radnog vremena jedan klik registruje promet i šalje informaciju u sistem“, kaže on.
Rauš objašnjava da je UG Tender napravio još prije osam godina prijedlog Zakona o javnim nabavkama koji bi, kako tvrdi, da se primjenjivao, mogao spriječiti da preko milijardu maraka godišnje ode u privatne džepove.
Svake godine se ukrade 1,6 milijardi maraka. Od kad je donesen Zakon o javnim nabavkama 2014. godine, da su se samo primjenjivala rješenja koja postoje u zemljama sa starim demokratijama prema direktivama EU, BiH ne bi sad bila ni marke dužna međunarodnim pljačkaškim kreditorskim institucijama. Međutim, nisu htjeli. Zato je BiH zemlja gdje je 70 odsto javnih nabavki netransparentno, a javni poslovi se pogađaju u četiri oka i iza zatvorenih vrata. Prosječno se u nabavkama krade 60 odsto ili više. Nema ko se nije ugradio“, kaže on i dodaje da su se krađe blagovremeno sprečavale, BiH bi mogla danas biti na nivou jedne Austrije.
Naš sagovornik ističe da je Republika Srpska već dogurala do šest milijardi duga.
„Ali neće niko da usvoji zakon koji bi destimulisao krađu. Čega da se plašite kada su vam kazne za korupciju 300 do 3.000 KM za one koji ukradu 300.000 KM. Pa stimulišu vas kaznama da kradete! Zakon je najproblematičnija stvar, a onda i primjena. Otvorio je sve da se lopatom krade“, rekao je Rauš.
Istraživački tim portala Moja Hercegovina
