Čitam juče po raznim portalima komentare u vezi igre našeg najbolje sportiste Edina Džeke. I kao da jedva čekamo da opletemo po njemu i njegovoj supruzi Amri.
Ne ulazeći u razloge negativnih komentara, želio bih samo i komentatorima i svima onima koji pišu loše napomenuti nekoliko stvari.
O humanitarnim akcijama Edina Džeke se manje-više sve zna. A možda i ne zna? Ko zna koliko je vlastitog novca donirao bez prisustva novinara, bez medijske pompe, bez motiva da na taj način skuplja neke poene kod raje. Gotovo sam siguran da je ovog drugog puno, puno više.
Pa sam puno vremena proveo pričajući sa mojim bratom koji živi u Italiji – upravo o Edinu. A rekao mi je da nikada u talijanskog štampi ili u bilo kojim medijima nije pročitao ništa loše o Edinu. Inače svakoga razapinju, ali Edina ne. Jer nema razloga, nije im dao nikakvog povoda. Jer živi svoj život, nema nikakvih afera, voli svoju obitelj i voli svoj grad i svoju državu u kojoj je rođen i u kojoj je napravo svoje prve fudbalske korake.
Ali samo prve – sve ostale je pravio sam, odlazeći kao tinejdžer daleko od svog doma, tamo gdje je nije bilo majčine šolje jutarnjeg mlijeka, očevog muškog zagrljaja i sestrine nježne ljubavi. I postao je evropska i svjetska zvijezda. Svojim trudim i radom, bezbrojnim trenizima, i ko zna s koliko litara prolivenog znoja.
Jesmo li se ikada pitali kako je bilo naviknuti se nakon njemačkog na engleski temperament, nakon engleskog na talijanski? Jesmo li se ikada pitali koliko odricanja je imao Edin u svom životu da postane to što je postao – ponos svakog Bosanca i Hercegovca? Nismo.
Nama je važnije šta je obukao i kome nije stigao platiti kafu.
Prije nekoliko mjeseci dobio sam poruku u inbox od sestre mog dragog, nažalost pokojnog školskog druga. Pokušaću da vam prenesem tekst doslovno kako je napisan.
Priča 1.
Jedna pričica o našem Džeki, neću dugo. Željko i ja se prije tri godine zaputili na Siciliju, onako za našu dušu. Vozimo se natrag u naše Sarajevo, ogladnili negdje na pola puta do Barija, siđemo sa autoputa prema nekom malo mjestašcu, namjerno ulazimo i vidimo mali restorančić. Nažalost, nema pizze jer na jugu Italije one velike, kako oni kazu rondo, peku samo naveče, zbog vrućina, nema veze ima se šta pojesti, a na jugu je sve dobro. Ručamo i zamolimo ih da nam pripreme neke sendviče, jer će nam trebati na brodu do Bara. A kako smo to zamolili, za priču, niti oni znaju naš jezik niti mi talijanski, ali oni su toliko srdačni i da se sve može objasniti i rukama i nogama. Pitaju nas odakle smo, velim iz Sarajeva, kontam k’o da će im to šta značiti, sigurno i ne znaju gdje je to. Moj Zvone kako spomenuh Sarajevo svi se sjatiše, viknuše u glas „Džeko, Roma!“.Uglavnom, spremiše nam bogovske sendviče, iskupiše se raja iz susjednih restorana, ispratiše nas, pa zabrinuto gledaju za nama i govore e longo, longo Sarajevo (toliko razumijem), narod nam zaželi sretan put.. Puno smo putovali, a i sada dokle se može, ali ovo nikada neću zboraviti. Ama da mi je ovom našem djetetu, dijamantu prenijeti ovu priču, ma samo da si ih vidio, cijela mahala nam maše..
Priča 2.
I opet Džeko
Odemo na piće, sjedi mlađi par do nas, ja pitam jel’ smeta ako spustim moj ruksačić, naravno odgovor ne ne, moj loš engleski, a i njihov ništa bolji. Malo kasnije pitaju odakle smo, velim Sarajevo, Bosnia… Moj Zvone, odmah Edin Džeko, zdravica, smijeh i častili nas mezom, ostali smo bez riječi.
Eto dvije male pričice o našem Edinu.
I o onome ko je šta je Edin u Italiji, Evropi i svijetu. Razmislimo malo. Sjećam se vremena kada sam u inostranstvu spominjao Jugoslaviju, a znak da zna odakle dolazim svakog mog sagovornika je bila samo jedna riječ – Tito!
Sad nema Tita i nema Jugoslavije, ali nas u dobrom dijelu Evrope prepoznaju po Edinu.
Sjetite se – kada su nas zadnji put negdje vani po nečem dobrom prepoznali? Samo rat, zlo, ubistva, logori, bijeda, humanitarna pomoć, korumpirani političari, nerazjašnjena ubistva, neuspjeli protesti, mape nekakvih puteva za Evropu i sl.
Pa tako kada slijedeći put počnete oblajavati Edina i njemu slične uspješne ljude iz BiH, pomislite na to šta ste vi učinili da nas po dobrom prepoznaju.
