Četiri su dana do opštih izbora u Bosni i Hercegovini (BiH), dana kada građani u jednoj minuti, jednim potezom olovke odlučuju i jednom u četiri godine imaju moć da se pitaju za svoju budućnost. Kako se taj dan približava sve je više poziva onih čije se ime treba zaokružiti kako bi mu se dala ta moć naredne četiri godine, a među pozivima su i oni da građani odaberu – “građansko”.
Građansku državu, građansko društvo, vrijednosti i principe. No, ima li takvih u BiH, ko ih nudi, ima li građanske ideologije u bosanskohercegovačkim političkim partijama, ili je ona svedena na puko prebrojavanje članstva na konstitutivne i ostale.
Još jedno je pitanje koje se otvara: koliko su bh. stranke, najprije one koje sebe nazivaju probosanskim i koje građansko imaju u svojim programima i politikama, spremne da zastupaju istinsku, a ne tek deklarativnu ideju građanske države?
PO PRAVILU S DESNO ORJENTIRANIM POLITIKAMA
“Možda se neko odvaži i uradi intervjue s političarima koji zagovaraju građansko i konačno zatraži od njih da nam, osim same izjave da su za građansko, daju i definicije, predstave sam model i partnere s kojima će raditi na tome“, kaže za Inforadar Maja Gasal Vražalica, direktorica Političke akademije za žene.
Upravo izbor partnera, koalicija i poltičkih saradnika pokazuje na kakvim je pozicijama u BiH građanska ideologija. I kako je političke partije koje se deklarativno promovišu provode ako je jasno da je ta politička saradnja često interesna, i obično se i kod onih koji zastupaju građansku državu, nakon izbornih procesa, završi sa desno orjentisanim partijama koje se zalažu za očuvanje različitih nacionalnih jedinstava u Federaciji BiH pod krinkom “probosanskog”.
Građanski identitet, kako objašnjava Ivana Kešić iz Civitasa, pretpostavlja državljane – građane, koji svoja građanska znanja i vještine koriste za razumijevanje vlastite pozicije u društvu, kritički analiziraju prilike i javne probleme, ocjenjuju prednosti i nedostatke odluka koje donosi vlast, i konačno građane koji su sposobni prepoznati manjkavosti postojećih politika i spremni se aktivno uključiti u rješavanje konkretnih problema.
“Ono što se dogodilo u BiH i što iznimno nepovoljno djeluje na razvoj participativne, demokratske političke kulture njenog stanovništva, je pripisivanje političkog djelovanja isključivo političkim partijama, ne i građanima. Svođenje građanskog aktivizma tek na humanitarno djelovanje, ne samo da ne potiče politički aktivizam građana, već zapravo amnestira loše politike”, objašnjava ona.
Čak je i uključujući identitet građanina, kako dodaje, koji se ima garantovati svakom državljanu demokratske države, u javnom diskursu predstavljen kao suprostavljen etničkom, vjerskom ili pripasan tek određenim partijama.
“Građani se spominju samo u predizborno i izborno vrijeme i tretira ih se kao plijen kojem se daju obećanja o napretku i boljitku, bez jasne vizije i konkretnih mjera; Oni kojima se nudi utopija, parole, manipulira pojmovima, njihovim identitetima, sjećanjima i osjećanjima, često uz elementarno nepoznavanje Ustavom određenih granica pozicije na koju se neka osoba kandiduje”, navodi Kešić.
Građanska ideologija u političkim strankama u BiH je, prema mišljenju Maje Gasal Vražalice, svedena na to da “tu i tamo” imaju članove koji su pripadnici drugih kostitutivnih naroda ili građani, odnosno ostali. Pojedine političke partije se, kako kaže, diče svojom šarolikošću, a onda kada dođu izbori i kandidatske liste skoro pa svaka stranka udovoljava etničkoj većini.
“Nema strateškog djelovanja u smislu da se radi na afirmiranju i privlačenju još više onih koji nisu većinski dio članstva, da ih se strateški rangira na pozicije sa kojih će ući u skupštine kantona, a kasnije i u Dom naroda Federacije BiH i koji će onda biti dio procesa glasanja i za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH”, dodaje ona.
BORBA ZA STRANAČKO ILI GRAĐANSKO
U idealnim poltičkim prilikama koalicije mogu nastatiti na različitim političkim dogovorima, a svaka stranka u njima dužna je odgovoriti svojim glasačima: zašto su, temeljem kojeg dogovora i u interesu kojeg konkretnog dijela njihovog programa ušli u određenu koaliciju? Što su time od predizbornih obećanja ispunili?
“Problem bh. društva i njegovog građanstva je što dopušta političarima da se uoči svakog izbornog ciklusa pojavljuju kao nova lica, s novim idejama i vizijama, a ne kao odgovorni za tri decenije politike koja nas je dovela do situacije u kojoj se nalazimo danas. Ne vidimo ne samo promjene vlasti, već izostaju i promjene unutar samih partija kao odgovor na loše rezultate njihovih imenovanih i izabranih predstavnika”, naglašava Ivana Kešić.
Iz perspektive građana, kako kaže “građansko” u BiH društvu najbolje se može analizirati ako zapravo gledamo period između dva izborna ciklusa. Da li su građani zadovoljni uočenim promjenama? Da li i na koji način pozivaju na odgovornost izabrane predstavnike vlasti zbog činjenja ili nečinjenja na koje su obavezni zakonom ili vlastitim predizbornim obećanjem.
“Građani trebaju i njihova je osnovna dužnost birati, no za demokratsko građanstvo trebamo građane koji će svakodnevno pratiti i analizirati odluke donosioca vlasti i pozivati na odgovornost: od zahtjevanja konkretnih mjera javne politike koje je potrebno usvojiti, do radikalnih zahtjeva za smjene i izricanje zakonom propisanih sankcija. Umjesto novih vizija i pustih obećanja, u ovo vrijeme predizbornih kampanja građani trebaju od kandidatkinja i kandidata tražiti odgovore na pitanja o tome što su i kako poduzeli onda kada su izravno odlučivali o zajedničkom dobru. Ili kada su to činili oni koje su oni imenovali, postavili. Gdje su rezultati njihovog rada i koliko su tim rezultatima zadovoljni građani?”, dodaje Kešić.
Gasal Vražalica pita koliko je građana u BiH, ako je po popisu iz 2013. oko 96 posto pripadnika konstitutivnih naroda, a oko četiri posto ostalih, i navodi kako se boji da je model građanskogsveden na dobru volju većine koja će nekad i na nekim pozicijama biti blagonaklona prema manjini, i to prema manjini onih koji su također konstitutivni, ali su manjina u tom dijelu BiH.
“Mnogo je primjera koji me navode na zaključak da još uvijek nemamo jasan, razrađen, a još manje ujedinjen model građanske države na kojem bi se radilo. Po onome što nam se sad deklarativno nudi i kad se pogleda od strane koga, ja bih radije odselila nego ostala”, kaže ona.
Na ovogodišnjim opštim izborima Demokratska fronta (DF) Željka Komšića nastupa sa platformom “million potpisa za građansku državu”. Riječ je o političkoj partiji koja već godinama ima prešutnu podršku SDA te s njom i koalira. Neke druge, naizgled nespojive političke ideologije imaju i zvanične koalicije na različitim nivoima vlasti, jedna od njih je ona između Socijaldemokratske partije i Naše stranke, lijevo i liberalno orjentisanih partija, koje u Kantonu Sarajevo čine vlast s Narodom i pravdom (NiP) koja je klasična partija centra.
“ODBRANA DRŽAVE” OD ONIH S KOJIMA KOALIRAŠ
Primjere koaliranja političkih partija koje sebe nazivaju građanskim i u svojim napisanim programima nude dijelove ideologija građanske države, koju često u praksi izjednačavaju sa multietničkim ili multinacionalnim, sa čvrsto desnim ili partijama centra, nalazimo na svim nivoima vlasti u BiH. Zajedničko im je zalaganje za cjelovitu državu, no koliko ona može govoriti o građanskim ideologijama i koliko je okrenuta građanima.
Maja Gasal Vražalica podsjeća da što se tiče termina probosansko, a ukoliko ga se posmatra iz ugla Statuta na primjer SDA, nasuprot stranci Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) BiH, i jedna i druga su prije svega za jačanje i zaštitu identiteta svog naroda, ističiću otvorenost i nudeći afirmaciju i zaštitu i drugih građana u BiH koji prihvataju Statute i ciljeve ovih stranaka.
„Ako se posmatra iz ugla djelovanja jedni kao rade na očuvanju države, drugi pak na teritorijalnom preustroju, onda su prvi patrioti i probosanci, dok su drugi suprotno tome. Realnost pak pokazuje da već tri decenije ovi koji tobože štite državu koaliraju na svim nivoima sa ovima koji bi teritorijalni preustroj, kao i sa onima koji bi otcjepljenje, pa se logički postavlja pitanje od koga se štiti država i s kime se radi na njenom očuvanju, odnosno prustroju ili secesiji?! Kako je moguće biti skoro tri decenije u koalicijskom odnosu sa onima koje smatraš neprijateljima s kojima ne možeš ili pak možeš raditi na ostvarenju programskih ciljeva stranke?“, objašnjava ona.
Zaključuje da su statuti i programski ciljevi ili deklaracije političkih partija samo mrtvo slovo na papiru i da većini stranaka, ma kako se one nazivale ili kojim novim terminima pokušale izvojiti od drugih, najviše odgovara status quo. Kako jedna grupa stranaka može biti probosanska i istovremeno biti u koaliciji sa onima koje po njima ili po svom djelovanju nisu za tu istu Bosnu?!
„Pored deklarativne ideje građanske države, termin probosanke je daleko najsexy“, zaključuje Gasal Vražalica.
Građansko djelovanje treba više poticajnih mjera. Prva i osnovna je osposobljavanje aktivnog građanstva kroz obrazovanje. Osposobiti građane, buduće glasače, znanjima i vještinama da razumiju i da su sposobni kritički promišljati složene političke procese, mehanizme donošenja odluka, da poznaju nadležnosti svih institucija i nivoa vlasti jedna je od osnovnih zadaća škola.
“To ne znači samo postojanje nastavnih sadržaja građanskog obrazovanja, već postavlja pitanje fonda nastavnih sati, stručnog usavršavanja nastavnika i konačno demokratske klime i kulture učionica i škola u kojima se poučava taj sadržaj. Sve ovo predstavlja naglašavanje uloge škole kao agenta političke socijalizacije”, objašnjava Ivana Kešić iz Civitasa.
Drugo što je, kako kaže, potrebno je odgovor vlasti, jer je vidljivo da aktivno građanstvo ulazi u ozbiljne krize i u konsolidovanim demokratijama. Njihovi političari zato otvaraju nove mehanizme direktnog uključivanja građana u npr. planiranje i usvajanje budžeta lokalne zajednice, za koji građani, preko svojih mjesnih odbora, određuju prioritete i glasaju između konkretnih, ponuđenih programa i projektnih prijedloga. Zatim, kroz donošenje strategija i akcionih planova s jasnim instrukcijama građanima: što vlast radi danas kako bi dobila određeni cilj u budućnosti i kako u tome mogu i trebaju pomoći građani, a svakako i kako mogu nuditi svoja rješenja.
VELIKE I MALO VEĆE PATRIOTE
“Samo konkretna politika, jasnih ciljeva i razrađenih programa privlači građane koji se onda aktivno angažiraju u njenoj realizaciji. I konačno, osnaživanje demokratskog građanstva i participative demokratske političke kulture treba doći i od medija koji informiraju, ali i analiziraju političke prilike, pojašnjavaju, porede ih s praksama drugih država. Samo informiran građanin, koji zaista razumije prilike u zemlji, može razviti interes za političko odlučivanje i konačno, osnažiti se za takvo građansko, političko djelovanje”, dodaje Kešić.
Da u BiH ne postoji proaktivno građansko kod političkih partija smatra Maja Gasal Vražalica, koja podsjeća da nijedna stranka koja sebe naziva građanskom, pa ni probosanskom, građane nije pozvala niti organizovala proteste zbog nedostatka vakcina protiv COVID-19, niti zbog afere respiratori, niti zbog inflacije, akciza na gorivo, poskupljenja peleta, grijanja, zaštite rijeka od izgradnje minihidroelektrana, itd.
“Imamo većinu koja sebi u trenutku velikih poskupljenja i na istoj sjednici kad se jedni bore za ukidanje akciza u Zastupničkom domu Parlamenta BiH izglasa povćenje plata u visini od 500+ KM i nijedna parija ne pozove ljude na proteste, a kamoli da ih organizira. E, onda se kao kec na desetku desio Schmidt i medijsko najavljivanje određenih izmjena i dopuna Izbornog zakona. A kako i jest izborna godina, velike patriote su se organizovale i još putem svih mogućih kanala pozvale javnost na proteste ispred OHR-a”, podsjeća ona.
Dodaje i kako to pokazuje da su mnogima u BiH, sa političarima kakve imaju, koji ne ispunjavaju sopstvena obećanja niti rade na prosperitetu, deklarativne ideje itekako prihvatljive.
“Njih se lako može ubijediti da se peticijom od 1 miliona ljudi za građansku državu, iako ne znamo kakva je ta građanska država iz ugla onog ili onih koji ju zagovaraju, može i promijeniti Ustav BiH. Nema dovoljno onih da postave pitanje kako će pokretač peticije osigurati dvotrećinsku većinu prisutnih u Parlamentarnoj skupštini BiH za izmjene i dupune Ustava BiH, a ako i nije zamisao da ide u Parlament, da li je zamisao da te potpise predstavi strancima kojih se nešto pita, iako se opet može postaviti pitanje i za šta su ljudi dali svoj potpis, za kakav model ustrojstva, da li je viđenje građanske jednako etničkoj prevlasti uz samilost pojedincima iz određenih konstitutivnih i nekonstitutivnih manjina?”, kaže Gasal Vražalica.
Na kraju postavlja pitanje da li će se, kad skupe svih milion potpisa i zasjednu u fotelje, i dalje voditi principom zapošljavanja i imenovanja od ambasadora do izvršnih funkcija po nacionalnom ključu, ili će imenovati po referencama?
