Ekološki aktivista Anes Podić govorio je za InfoRadar o zagađenju zraka u Bosni i Hercegovini, ističući da političke elite ništa ne preduzimaju kako bi riješile ovaj problem. Govorio je o uništavanju prirodnih resursa, a posebno sječi šuma na bh. planinama. Upozorio je na ugroženost pitke vode, ali i naših rijeka koje su dragocjene prirodne vrijednosti svjetskih razmjera. Istakao je činjenicu da je samo 3,4% teritorije BiH pod nekim oblikom zaštite, što je svrstava među najgore zemlje svijeta, te dodao kako su u našoj zemlji nakon rata prvo opljačkana preduzeća, pa su sada na red došle naše rijeke, planine, šume…
U periodu smo sve većih epizoda zagađenja u glavnom gradu, ali i cijeloj BiH. Da li su vlasti u proteklom periodu uradile nešto da se zagađenje spriječi ili umanji?
Ukratko, zagađeni zrak je problem koji naše političke elite ne žele da rješavaju. Minijaturni pomaci se tu i tamo dese, ali oni su uglavnom rezultat projekata koje osmisle i finansiraju međunarodne organizacije, a koje naše institucije onda nevoljno implementiraju. Kako stvari stoje, zagađeni zrak će nastaviti da svake godine odnosi živote na hiljada naših sugrađana.
Brus kao jedno od omiljenih izletište građana i građanki nestaje, krči se šume i grade stambeni objekti. Šta se dešava sa ovim područjem?
Još od 1954. godine, cijeli Trebević je u kontinuitetu zaštićeno područje.
Na dijelu Trebevića, koji je u Republici Srpskoj, odluka iz 1954. godine vrijedi do prošle godine kada Vlada Republike Srpske donosi Odluku o proglašenju Parka prirode Trebević. Nažalost, ova odluka je tako formulisana da je unutar ovog parka prirode učinkovito zaštićen samo preostali dio kanjona Miljacke, dok je na ostatku “zaštićenog područja” uključujući i Brus, praktično dozvoljena gradnja svega i svačega, kao i sječa šume.
Očuvanje Trebevića i njegovih šuma bi morali biti od životnog interesa za sve građane i Sarajeva i Istočnog Sarajeva. Pa ipak, gradnju uglavnom nelegalnih apartmana na Trebeviću izgradnjom kanalizacije pomažu i Grad Sarajevo i Kanton Sarajevo. Većina kompanija koje grade na Trebeviću su registrovane u FBiH, odnosno u Sarajevu, ugledne sarajevske arhitekte se utrkuju da projektuju ove monstruozne zgrade, kupci stanova su uglavnom iz Sarajeva. Sarajevski mediji polomiše oko toga ko će bolje (za novce) reklamirati ovu kriminalnu gradnju i biznismene koji stoje iza nje, jaki su pritisci građevinskog lobija da se dozvoli gradnja i na zaštićenom dijelu Trebevića u Federaciji BiH …
To sve naravno ne bi bilo moguće da zakone ove zemlje nisu prekršile pojedine institucije iz Republike Srpske, prije svega opština Istočni Stari Grad.
Divlja i neplanska gradnja na Bjelašnici je u sve većoj ekspanziji. Šta će se desiti ukoliko se nastavi gradnja i da li je ugrožena pitka voda?
Izvorišta vode za piće u Sarajevskom polju, koji uglavnom snabdijevaju Sarajevo vodom, ugrožena su od izgradnje prvih poslijeratnih apartmana na Bjelašnici, koji se grade unutar vodozaštitne zone izvorišta. Prisustvo otpadnih voda u vodama Vrela Bosne je otkriveno 2010. Od tada, voda na Vrelu Bosne više nije za piće. Širok je spektar mogućih i vjerovatnih utjecaja ove bespravne gradnje na ostala izvorišta u Sarajevskom polju. Građevinski kriminal na Bjelašnici je opsežno dokumentovan, kantonalni premijeri i ministri, inspektori, tužioci, kao i drugi, sve znaju, ali interes građevinskog lobija je očito puno važniji od očuvanja vode za grad.
Vjerovatno najbolji primjer takvog odnosa se desio 2020. godine kada je opština Trnovo omogućila bespravnu sječu 3,5 hektara šume, kako bi se omogućila gradnja na još jednom dijelu planine. I ništa se nije desilo: Inspektori koji su izdavanjem simboličnih prekršajnih kazni amnestirali počinioce od krivičnog gonjenja još uvijek su na svojim radnim mjestima. Njihov šef, direktor kantonalne inspekcije, je bio miljenik nekoliko kantonalnih vlada. Sječa i gradnja na Bjelašnici su se nastavili, uz sponzorstvo i posljednje “antikorupcione vlade” Kantona Sarajevo, a apetiti privredno-političkog lobija su se sad proširili i na betoniranje ostatka Bjelašnice, Igmana, Darive i Trebevića.
Izgradnja hidroelektrane Ulog na Neretvi je u posljednjoj fazi. Kakve posljedice po sigurnost i okolinu nam donosi njen početak rada?
Brana hidroelektrane “Ulog” nalazi se na području kandidatske lokacije područja Emerald br. BA0000002 “Gornji tok Neretve”. To područje je dio mreže područja od posebnog interesa za zaštitu, formirane na inicijativu Vijeća Evrope unutar okvira Bernske konvencije.
Premda je u okolišnoj dozvoli za HE Ulog navedeno da hidroelektrana neće raditi u vršnom načinu rada, način izgradnje hidroelektrane, visina brane i veličina akumulacije, pokazuju da će ova hidroelektrana raditi u vršnom režimu, što će imati dalekosežne posljedice za vodene vrste Neretve, a posebno ribe. Prema izvještaju neovisnog stručnjaka Bernske konvencije akumulacijsko jezero hidroelektrane će izazvati gubitak ogromnih površina prirodnog akvatičnog i poplavnog pojasa rijeke Neretve. Brana hidroelektrane će uzrokovati niz poremećaja.
Stalni odbor Bernske konvencije je 2. decembra 2022. godine izdao niz preporuka za BiH u pogledu zaštite gornjeg toka Neretve, između ostalog i zaustavljanje izgradnje hidroelektrane Ulog. I pored toga, gradnja ove hidroelektrane je nastavljena.
Sedmice nauke na Neretvi održane 2022. i 2023. godine, koje su okupile desetine eminentnih evropskih i regionalnih naučnika, koji su potvrdile da je gornji tok Neretve riznica evropskog biodiverziteta i njegova zaštita bi morala biti prioritet entitetskih vlada, a ne gradnja hidroelektrana.
Od ranije je bilo poznato 300 vrsta na ovom području (ukupno više od 1300 vrsta). Još 1000 vrsta je novootkriveno na tom lokalitetu tokom dvije Sedmice nauke – od kojih su čak 24 nove za Bosnu i Hercegovinu, a osam vrsta je potpuno novo za nauku, od kojih je jedna zvanično potvrđena i nosi ime po rijeci Neretvi – Baeoura neretvaensis.
U BiH je zaštićeno samo 3,4 % teritorije BiH. Šta moramo pod hitno uraditi kako bismo zaštitili naš okoliš?
Kad je u pitanju procenat teritorije pod zaštitom, BiH je sa 3,4% teritorije pod nekim oblikom zaštite među najgorim zemljama svijeta. U BiH su nakon rata prvo opljačkana preduzeća, sada su na red došle naše rijeke, planine, šume… To je glavni razlog zašto nemamo više zaštićenih područja – kako bi bilo što manje zakonskih prepreka za pljačku naših prirodnih bogatstava. Procenat stvarne zaštite je daleko manji i od ovih 3,4%. Mnoga zaštićena područja postoje samo na papiru. Recept za poboljšanje stanja je jednostavan, treba da ispoštujemo odredbe prostornih planova kojima je predviđeno pravljenje niza nacionalnih parkova i drugih zaštićenih područja širom BiH na preko 20% teritorije Bosne i Hercegovine.
Aktivisti i aktivistice iznijeli su podatke da zaštićenom pejzažu planine Konjuh prijeti devastacija zbog sječe šuma, šta se dešava tamo?
Tu je greška napravljena pri uspostavljanju ovog zaštićenog područja – za upravitelja je imenovano lokalno šumsko preduzeće koje je onda nastavilo tretirati zaštićeno područje na isti način – sječa šume je jedini prioritet, a ne zaštita prirodnih vrijednosti.
Koja prirodna bogatstva su najugroženija u Bosni i Hercegovini?
Naše kraške rijeke Una, Neretva, Pliva, Trebižat, Sana, Sanica, Bregava, Buna su naše izuzetno dragocjene prirodne vrijednosti i po svojim ljepotama vjerovatno jedinstvene u svjetskim razmjerama. Međutim, napadnute su hidroelektranama, obale im se betoniraju, kafane, restorani i kuće se nelegalno grade već na samim vodopadima i slapovima. Na najboljem smo putu da ih nepovratno izgubimo.
Koliko su građani građanke BiH ekološki osviješteni?
Ne počinje čuvanje okoliša sviješću kod građana – koja doduše i nije tako nerazvijena, kako se misli. Činjenica da se ljudi sve češće a i žešće bore protiv deponija, zagađenja rijeka, rudnika, za parkove, dovoljno govori. Ta vrsta djelovanja nam je neophodna. A onda nam treba da institucije vlasti počnu raditi kao zaštitnici interesa društva, a ne stranačke ispostave za lično bogaćenje političara. Treba nam da građanstvo vrši direktan uticaj na institucije i da ih usmjerava, a ne da smo i mi i institucije taoci stranačkih biznisa.
Sama građanska svijest neće poroditi značajne promjene u našem odnosu prema okolišu, potrebna nam je građanska kolektivna akcija, potrebna nam je da dobijemo vlast, koja naše prirodne vrijednosti neće tretirati kao sredstvo za lično bogaćenje, već kao zajedničku baštinu koju treba brižljivo čuvati.
