Poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini RS Draško Stanivuković jedna je od kontroverznijih ličnosti na političkoj sceni BiH. Uspjeh na prošlogodišnjim opštim izborima lansirao ga je u fokus javnosti koja ga je i veličala i kritikovala. Iza njega su mnogobrojne humanitarne akcije, aktivizam, borba protiv korupcije i kritika vlasti, pa i šamar ministra policije RS Dragana Lukača. Ali isto tako i populistički potezi, nepriznavanje genocida u Srebrenici i fotografisanje sa četničkom zastavom.

Stanivuković, međutim, insistira na tome da sve to može ići skupa i  da u njegovim stavovima nema ništa negativno. Utisak je da bi mladi političar rado da se odmakne od istorije, ali ga ona na svakom koraku sapliće. Tako je protiv istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, ali podržava revizionističkre stavove prema Ravnogorskom pokretu. Razgovor smo zato počeli „lakšim temama“ – najavom mogućeg referenduma u RS. Za takvu retoriku člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika kaže da „od toga nema ništa“ i da je Dodik obezvrijedio demokratske pojmove referenduma i vanrednih sjednica parlamenta.

Kad kažete da neće ništa biti od toga, pretpostavljam da vjerujete da je riječ o političkom blefu. Ali ako iz godine u godinu ponavljate isti politički blef kojim plašite ogroman broj građana, postoji li opasnost da se upravo iz straha, a što smo svjedočili puno puta, događaju incidenti?

STANIVUKOVIĆ: Moguće je. Ovo je politika koja nema pravac, nema konačni cilj. I ako ima neki pravac, nema konačnu skretnicu gdje treba da odvede. Možda je i sam cilj toga upravo strah. Jer strahom pravite to da jedan dio ljudi, koji vjeruje u ovu zemlju, više ne vjeruje. A one svoje sigurne, koji su u strahu od toga da će ostati bez nečeg ako ne budu vaši – držite zaleđene. I onda imate situaciju gdje jedan broj ljudi koji vas podržava ostaje čvrst zbog straha, drugi dio ljudi koji nije vezan za vas institucijama i poslom, strašite i tjerate odavde. I na kraju ćete jednu trećinu protjerati, jednu trećinu kupiti ili ucijeniti i ostali neka glasaju za njih. Oni tako opstaju. U ovoj krizi, stvorenoj vještački, više je faktora. Dodikov zet, od kćerke suprug, dobio je tender baš u tim danima od 250.000 KM, kupljena su tri nova automobila od 250.000 KM. Dakle, u još jednoj nacionalnoj borbi, pola miliona je samo u dva dana uzeto. Otišlo, kao niz vodu. Mi imamo razloga da se ljutimo na Ustavni sud, ali moramo pogledati i objektivno šta smo mi mogli uraditi. Šta je izlaz iz ove situacije? Prvo, poljoprivredno zemljište će ostati zemljište RS, to nema sumnje. S druge strane, sve se moglo desiti sa manje halabuke. Trebali smo vidjeti šta taj Ustavni sud kaže. Nismo sačekali odluku, nismo pročitali, nismo vidjeli šta možda možemo da popravimo, možda smo i mi nešto pogriješili. Da malo pričekamo i da onda sazovemo neku sjednicu. Ili neki drugi instrument ili vid borbe. Ne, odmah se krenulo u dizanje tenzija. A do čega je greška? Oni su napisali u Zakonu kod onog 54 člana, da državna imovina postaje svojinom Republike Srpske. Ne može to tako da prođe. Samo je trebalo umjesto riječi svojina staviti da RS raspolaže, koristi tu imovinu. Znači nešto državno svedete na vašu svojinu i onda to potpuno mimo Ustava se može tumačiti. Cilj je samo drugačije preformulisati.

Predsjednik SDS-a Mirko Šarović je rekao da je suština cijele priče u pitanju kome je dodjeljivano poljoprivredno zemljište, da se da na uvid spisak ljudi iz SNSD-a kojima je ono dodjeljivano.

STANIVUKOVIĆ: Da, naše dvije stranke će zajedno ubrzo izaći s podacima tačno kome je to zemljište pripadalo, ko je raspolagao i čija je to koncesija bila. I doći ćete do toga da je to njegov kum do kuma, prijatelj do prijatelja, rođak, stranački kolega. Postoji tendencija da nisu htjeli da to pripada opštinama jer se u njima vlast mijenja. Dakle, imate kontradiktornost, vole Republiku Srpsku, a zemljište rasprodaju privatnicima i tada niko ne odgovara niti se nešto pretjerano bune, a sada su se digli. Imamo paravan nacionalizma iza kojeg se krije njihovo bogatstvo.

Ali možete li objasniti onda sljedeću situaciju: opozicija je ipak glasala za tu Informaciju koju je predložila predsjednica RS Željka Cvijanović o navodnom antidejtonskom djelovanju Ustavnog suda BiH? Utisak je da opozicione stranke uvijek podrže populističke poteze Milorada Dodika. Zašto ne vjerovati Ustavnom sudu ako se i vi slažete da je u pozadini ove priče zapravo kriminal?

STANIVUKOVIĆ: Mi se ne slažemo sa odlukama Ustavnog suda zato što su tu strane sudije i stranačke sudije i vjerujte da potpuno jednako to gledamo, jer su i stranačke sudije strane za narod. To je prva stvar zašto smo podržali. Drugo, htjeli smo da izbijemo jedan argument koji oni više neće moći koristiti, a to je da mi nismo za jedinstvo. Jesmo, ali očigledno ne sa tim ljudima. Jer ako ovo što su oni tražili na posebnoj sjednici ne bude, oni bi rekli – pa dobro, to je zato što vi niste htjeli. Ne, oni nemaju nikakvu argumentaciju za ovaj promašaj koji dolazi. Njihov zakon neće proći nivo BiH i ko im može biti kriv? A mi imamo legitimitet – evo podržali smo vas, vidite da ne znate. E sad vas više ništa ne slušamo, radimo i pobijedićemo vas.

Stanivuković: Trebali smo vidjeti šta Ustavni sud kaže. Nismo sačekali odluku, nismo vidjeli šta možda možemo da popravimo

Govorili smo o stranim sudijama, a vi ste spomenuli i strane i stranačke. Hipotetčki, kada bi se izbacile strane sudije, ko bi došao u Ustavni sud, nezavisne sudije? Ili nam dolaze „tegeltije“? Zašto ne vjerujemo strancima, koje su nam alternative?

STANIVUKOVIĆ: U pravu ste. To je dubinski problem, problem funkcionisanja čitave države i entiteta koji su privatizovani. Na svojoj koži sam to osjetio. Prolazim jednu torturu, mnoge nepravde i nemam kome da se obratim – ne mogu doći u policiju, njihova je. Ne mogu otići u pravosuđe, kontrolisano je. Ne mogu otići u Ministarstvo pravde, opet oni kontrolišu. Kome god da se žalim, neko je na neki način ucijenjen jer ovo je kum do kuma i zet do zeta. Dao je sestriću da vodi Fudbalski klub Borac, resor sporta. Kumu da vodi Alternativnu televiziju i druge portale kontrolišu. Zetu je dao da radi s Lutrijom RS, sin mu radi IT sektor, voćnjake, poljoprivredu. Kćerka ugostiteljstvo, restoran, a državni službenici jedu u „Agapeu“. Nema gdje tih ljudi nema. To je suštinski problem. Ja nisam protiv bilo koga pojedinačno, ni malih ni velikih tegeltija. Ali sam protiv pojava koje oni donose. Protiv sam toga da Milan Tegeltija dođe na sastanak i sluša upute gospodina Dodika. Sve je demaskirano.

Ali i vi ste kao opozicija podržali obustavljanje donošenja odluka u organima BiH od strane predstavnika iz RS?

STANIVUKOVIĆ: To je samo definisano do mjere dok se ne riješi problem s poljoprivrednim zemljištem i dok se ne vidi mogućnost pronalaska rješenja za Ustavni sud, s tim što smo odmah rekli da ne podržavamo da se sudije biraju a da skupština RS, predsjednik RS, niti jedna institucija RS ne odlučuju. Ovim zakonom se ništa ne pita RS.

Kada je o vašem političkom angažmanu riječ, utisak je da je javnost prilično polarizovana. Nema umjerenih stavova, ljudi vas vole ili ne vole. Kako vi to objašnjavate?

STANIVUKOVIĆ: Kod mene nema kalkulisanja. Po svakom pitanju imam potpuno jasan stav i vodim takvu politiku koja je kristalno jasna. Da se zna kud idem, šta mislim, šta želim i na bazi toga me ljudi ocjenjuju i gledaju.

Mislim da vam politika nije bila kristalno jasna i da je upravo zbog toga javnost bila zbunjena – u jednom trenutku ste stekli veliku popularnost van srpskog nacionalnog korpusa. U drugom trenutku počeli ste gubiti tu popularnost, npr. zbog činjenice da se ne slažete s tim da se u Srebrenici desio genocid, već to nazivate zločinom. Drugi momenat pada vaše popularnosti jeste vaša fotografija sa četničkom zastavom. Možete li objasniti te vaše stavove?

STANIVUKOVIĆ: U pravu ste, to tako jeste otišlo. Ali nedovoljno je možda prostora da čovjek sve pojedinačno objasni. Ja nikad nisam pokretao te nacionalne teme. Novinari su na tome insistirali, ja ih nikada nisam otvarao. Ni dan danas ne želim svoju politiku da gradim na tome, jer ja to nisam. Nisam nacionalista u smislu te riječi kako danas to ima konotaciju, a jesam patriota. Volim svoj narod najviše i volim ga više nego druge narode jer je možda i prirodno, to je moj narod. Ali i svakog čovjeka koji živi u ovoj zemlji. Mogu reći da toliko druge narode poštujem, da to poštovanje ide do nivoa ljubavi, razumijevanja i širine. Na pitanje o genocidu, ja sam rekao da je to zločin, to je moje viđenje. I nisam išao da se dodvorim nekom u RS ili da idem protiv nekoga u Federaciji. I sada sam došao u situaciju da dobijam poruke da nikad ne dođem u Sarajevo. Nisam ja srećan zbog toga nego sam pogrešno protumačen i neshvaćen. Ako hoćemo da BiH postoji, a ja to želim, da bude dovoljno široka za sve nas, jer smo ipak različitih shvatanja, onda niko Draška Stanivukovića ne može da stavlja u svoj uski vidik. Ako ne priznam genocid, onda sam ja protiv Bošnjaka. Kakva je to varka? Ja imam takav stav. Ali sam i dalje i za Bošnjaka i za Hrvata i za svakog čovjeka koji ovde živi. Ako neko misli da je preduslov budućnosti u ovoj zemlji priznavanje genocida, ja mislim da griješi.

Može li BiH naprijed ako ne razriješi svoju vrlo tešku prošlost?

STANIVUKOVIĆ: Ja mislim da je nikad neće razriješiti. S druge strane, mislim da je genocid varka riječi i rečenica. Nakon toga što neko kaže da je bio genocid u Srebrenici, ide stav da je jedan narod genocidan.

Presudom Haškog tribunala rečeno je da se u Srebrenici desio genocid. Istom presudom nikad i nigdje nije spomenuto da je jedan narod genocidan.

STANIVUKOVIĆ: Ja sam čitao zvaničnu definiciju genocida koja kaže „na jednoj teritoriji“. Pod teritorijom se ne misli na jedan grad. Teritorija je teritorija jedne zemlje. Teritorija je Bosna i Hercegovina. Vi znate da su po Haškom tribunalu najveći zločinci iz naroda kojem ja pripadam. I kada pogledate broj presuđenih godina, ja mislim da to nije oslikavanje realnog stanja. Oko nekih stvari nikad nećemo imati konsenzus. Ja imam potpuno jasan odgovor tu: ne tražim od drugih naroda da bilo kakav zločin ili bilo šta priznaju za moj narod. Odgovorno tvrdim – da dođe jedan stanovnik iz Federacije, Bošnjak, i kaže šta me briga za Jasenovcem i da kaže ja volim Aliju Izetbegovića, ja bih rekao – važi, kako si, koliki su vam porezi i doprinosi, šta mi možemo uraditi za ovu zemlju? To meni ne smeta. To je ta širina koja je potrebna u Bosni i Hercegovini. Ja ne vjerujem Haškom tribunalu nikako, iskreno. Neka su moji svi krivi. Vođe, lideri naroda kojem ja pripadam. Kako su neki oslobođeni, Orić, Haradinaj? Gubi mi kredibilitet. Mene su mediji stavili u taj koš negativnog nacionaliste. Potpuno mimo mene. Ovo što vam pričam, to sam ja. Moja porodica je moje ogledalo i to je moja lična karta.

Stanivuković: Ako hoćemo da BiH postoji, a ja to želim, onda niko Draška Stanivukovića ne može da stavlja u svoj uski vidik

Da li vi razumijete suštinu Bosne i Hercegovine gdje će to uvijek biti tema i gdje će vas uvijek pitati za Srebrenicu i za prošlost koja nije razriješena?

STANIVUKOVIĆ: Ali kako je razriješiti? Meni puno Bošnjaka piše poruke: ti si u genocidnoj tvorevini, zašto to ne priznaš? Neki ljudi iz mog naroda su, po njihovim pričama, počinili genocid. A ja vidim dalje komentare – aha, vi ste genocidan narod. Gdje to ide? Gdje ide politika ukidanja naziva Republike Srpske? Ja to ne bih nikad pokretao. Ja neću da pričam o Srebrenici. Ja ću reći žao mi je, bio je veliki zločin i doći će dan, trenutak, možda ove godine, možda naredne, vidjeću, kad ja to budem osjećao, otići ću tamo. Ne samo tamo, već i na sva druga mjesta. Ljudi, poštujmo žrtve, ali nije moje nepoštovanje ako ne kažem tu čuvenu riječ. Ili rečenicu. Dovoljno sam iskusan u ovom poslu i vidim na dvije teme se istrajava: Republika Srpska je genocidna jer je bio genocid u Srebrenici. To je njihova politika iz Sarajeva za koju mislim da je pogrešna. Tjera nas od njih. Da nisam u glavi svojoj dovoljno čist i pun ljubavi, da nisam na ovom nivou svijesti na kojem jesam, ja bih samo stavio „x“ na Sarajevo. Draško ovakav si, dabogda umro, nikad nemoj doći u Sarajevo – ja sam dobio takvih hiljade poruka. Utiče na mene, izolujem se u svoju sobu, vratim ljubav, vratim sliku onog što ja jesam i kažem uredu, danas to tako izgleda. Polako, pričekaj mjesec, dva, tri. Pa čekajte, što sam ja došao u Sarajevo na protest građana koji je bio za djecu s teškoćama u razvoju koja su imala onakav tretman u onim ustanovama. Treba li meni tamo podrška? Ja nemam dugoročno nikakav interes, ali je moj viši cilj taj – ne glasovi već život, suživot, razumijevanje. Dalje, šta je sa zastavom? Ispričao sam situaciju koja mi se desila godinu dana prije zastave. Bio sam na željezničkoj stanici u Sarajevu i prišli su mi ljudi u uniformama. Ne mogu se sjetiti koje su uniforme, mogle su biti bilo koje. Draško možemo li se uslikati? Ja stao, nasmijao se, ljudi me vole, poštuju, bar su tako izgledali. Ja se uslikao. Možda se to sad pojavi, šta ja znam. Možda neko čuva u ladici pa čeka pred izbore u Banja Luci.

Znači vi ne podržavate Ravnogorski pokret?

STANIVUKOVIĆ: Narod kojem ja pripadam je prije 75 godina u 2. svjetskom ratu imao dva oslobodilačka pokreta. Jedno je Jugoslovenska vojska u otadžbini, ili danas poznati četnici, Ravnogorski pokret, i partizane. Dva pokreta od kojih je Jugoslovenska vojska u otadžbini bio suštinski pokret borbe protiv Hitlera i okupacije svijeta. Loznica i mnogi drugi gradovi su prvi gradovi koji su oslobođeni od Jugoslovenske otadžbinske vojske u tom periodu. O tim događajima postoje različita gledišta. Postoji ono što jeste pozitivno i postoje stvari u tom okršaju koje su uticale i bile negativne po druge narode i ljude. Ja i ne ulazim u to.

Svjetska istorija ocijenila je Ravnogorski pokret kao pokret koji je sarađivao sa fašistima.

STANIVUKOVIĆ: Svjetska politika je okarakterisala i moj narod kao najgori na svijetu i htjela ga proglasiti genocidnim. I da nije bilo veta Rusije mi bi danas to bili. Danas se ubistvo iranskog vođe od strane Amerike i Trampa se vodi kao mirovna misija i sprečavanje daljih sukoba, a ubili su prvi. To je svjetska ludnica u kojoj je, nažalost, moj narod bio žrtva. Nažalost, mi smo u 1. i 2. svjetskom ratu bili pobjednici, da bi poslije preokretom i mudrom politikom bili sklonjeni na margine istorije. Ja ne želim da dajem kvalifikacije, imam neke svoje poglede koji nisu crni kao što ih imaju neke druge strane. Ali ne želim da pričam o prošlosti, ne želim da me neko gleda kroz prizmu onog što je bilo prije 75 godina. Ne sudim o tome, ne namećem te teme. Ja sam se uslikao s tim ljudima privatno, to je njima značilo, to nije odraz mog stava i mišljenja niti je veličanje bilo koga ili bilo čega. Dao sam svoje mišljenje: Jugoslovenska vojska u otadžbini koja se danas zove četnici je bio prvi oslobodilački pokret borbe protiv fašizma, prvi u Evropi. To svi zaboravljaju, a ja sam jednostavno podsjetio. Ne idući dalje u dubinu. Žao mi je svih žrtava koje su bile. Ja ne znam iz kojih ste vi knjiga učili, ja pričam o onima iz kojih sam ja učio, neko od nas je iz pogrešnih knjiga učio. Nemojte zaboraviti da je Draško Stanivuković od rođenja u Republici Srpskoj. Možda nam se knjige istorije razlikuju.

Sigurno se razlikuju.

STANIVUKOVIĆ: Ja kad čujem neke priče o jeziku o istoriji BiH, to je potpuno drugačije od one istorije koju sam ja učio, u odnosu na nekog Hrvata iz Mostara, ili Bošnjaka iz Sarajeva. Ali ja to razumijem. Svako od nas je subjektivan i pomalo naginje na svoju stranu. Pa hajde uključite taj subjektivizam. Ali sve te stvari o kojima govorim ne utiču na moju fundamentalnu ličnost. Da ja jesam za jaku RS koja će ojačati i čitavu BiH. Da sam ja i za čitavu BiH, da volim svakog Bošnjaka i Hrvata i poštujem. Da bih jednako pružio svakom čovjeku.

Stanivuković: Ne znam iz kojih ste vi knjiga učili, ja pričam o onima iz kojih sam ja učio

Ali morate biti svjesni da se ove teme, uključujući zastavu s kojom ste se slikali, danas tretiraju kao čisti populizam, podilaženje primarnim nacionalističkim osjećajima kod velikog dijela birača u RS. Tako je Milorad Dodik dobijao izbore.

STANIVUKOVIĆ: Ali ja nisam to, pričam vam šta sam ja. Jesam li ja objavio tu sliku? Da li je Draško Stanivuković u emisiji ikad prvi potencirao Srbin-Hrvat-Bošnjak? Da li je objavio bilo kakvu zastavu? Nikad. Da li u ovom intervjuu ja to potenciram? Vi mene pitate, moje je da odgovorim. Ja to nisam. Beskrajno volim svoj narod, jezik, pismo, da, imam brojanicu… Ništa to nije protiv bilo koga. Naprotiv. Spreman sam i otići, izviniti se, saslušati. Evo pogriješio sam po nekim mišljenjima za neke stvari. Zašto niko nije od tih medija iz Federacije, zašto su me odmah satanizovali, beskrupulozno, do srži? I ja sam čovjek. Da li je neko pokazao i neke druge elemente, napisao, pa me malo nazvao za šire mišljenje? Uredu, ja sam to prihvatio. Neki kažu razočarali su se. Ja nisam kriv što je neko formirao jednu sliku pa na bazi jedne zastave i „negenocida“ drugu sliku, a na bazi možda mojih budućih aktivnosti neku treću sliku. Ljudi smo dinamični, ja sazrijevam i nisam isti, uviđam neke stvari. Imam sve elemente, kao neki s kojima me upoređujete, da kažem „ne želim Sarajevo“ jer je ta emocija proizvedena u meni. Ja sam tako odgurnut od tog dijela Bosne i Hercegovine, da bi moj prirodni instinkt, da nisam na ovom nivou svijesti, bio da kažem – ma bježite. Neću tamo da idem. Protjerali ste me, nisam kriv zbog toga. Nije se to ni slučajno desilo. Da li sam bio naivan, nije važno, opet bih ponovio. Ljudi su tražili da se slikam za privatnu kolekciju. Kako je došlo u javnost? Zašto baš na ATV-u?

Onaj dio ljudi koji nije zlonamjeran, mislim na građanski orjentisanu populaciju, ipak je očekivao da se vi ogradite od toga, bez obzira da li je privatna fotografija u pitanju. Javna ste ličnost.

STANIVUKOVIĆ: Ne mogu se ja ograđivati. I svijetle i loše strane su strane naroda kojem ja pripadam. Rekao sam da su to bila dva pokreta i samo na jednu činjenicu nisam ponosan – što se moj narod u tom periodu podijelio i što su na kraju ratovali između sebe. Ne mogu reći da je sve bilo negativno, ne mogu da bježim. To je pripadalo narodu kojem ja pripadam.

Pozvali ste, npr. Vladiku Jefrema da podrži proteste u Crnoj Gori. Kakve veze imate sa Crnom Gorom, drugom državom i njenim unutrašnjim pitanjem?

STANIVUKOVIĆ: Ja ne vidim tu ništa čudno, vidim da je to prirodno. Ne bježim od toga da je ovo BiH, a da je ono druga država. Sjećate se kada je Hilandar gorio, i mi smo ovdje svi skupljali novac za Hilandar? Hilandar je gorio, ali i ovo ima na neki način mogućnost da izgori. Ja pristajem na to da me se ogoli, možda me ljudi samo na vrijeme nisu sve pitali. Ja ništa loše nisam uradio. Ja želim da svetinje koje su pripadale SPC, koje su starije od mnogo čega tamo u samoj Crnoj Gori, i dalje pripadaju vjeri kojoj ja pripadam. Sad neko malo revidira prošlost, sadašnjost i pravi budućnost. Ja to mogu razumjeti, ali možda vi možete razumjeti da sam ja protiv toga. Pitali su me novinari i kako mogu više voljeti Beograd od Sarajeva. I meni nije jasno da to neko ne razumije. Ako više volim Beograd od Sarajeva, ne znači da sam protiv BiH. Doći će vrijeme, pazite šta sam rekao, biću gradnačelnik Banja Luke. Pa ćete vidjeti koliko ću sredstava odvajati za druge građane, za sve druge potrebe. Zašto bi se iko osjećao nebitnim? Zašto ne bi imali sva moguća prava? Bio je grb u Banjaluci sa četiri S. Pa je rečeno da se Bošnjaci ne mogu tu pronaći. U Banjaluci je 92 posto Srba, valjda je logično da to budu četiri S. Meni je to logično. Kao što je logično da npr. u Sarajevu minaret bude simbol grada, i ja ću opet otići u Sarajevo i smatrati ga svojim. Ako neko kaže, dobro, treba konstitutivnost, ustavnost, uredu, i to se promijenilo. Ali ja tako razmišljam. Ne smeta meni džamija. Meni džamija ne arlauče. Ja bih povratio na takve riječi. Zato sam rekao za Crnu Goru. Meni je Srbija moja država i zemlja, ali je i Bosna i Hercegovina moja.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime