Ángel Jaramillo
Izvor: Letras Libres, 01/06/2023. Autor intervjua: Ángel Jaramillo. Sa španskog preveo Nihad Hasanović.
Italijanska politologinja se osvrće na navale populizma kroz istoriju, opasnosti koje on predstavlja za demokratiju, kao i na načine kako mu se oduprijeti
Nadia Urbinati je italijanska politologinja koja najveći dio svog profesionalnog djelovanja ostvaruje u Sjedinjenim Državama. Istraživačica i profesorica na Univerzitetu Columbia u New Yorku, Urbinati održava plodan dijalog s misliocima iz moderne demokratske škole mišljenja: od Johna Stuarta Milla do Giuseppea Mazzinija, od Nicolasa Condorceta do Niccola Machiavellija. U Bologni je studirala na Bolonjskom univerzitetu, jednoj od najrespektabilnijih obrazovnih institucija na Zapadu, koja se veže za velikane kakvi su Erazmo Roterdamski, Dante Alighieri, Umberto Eco ili Pier Paolo Pasolini.
Zainteresirana za demokratiju, ali i za njene neprijatelje, Urbinati je na svom terenu kad govori o Mussolinijevom fašizmu i demokratijama našeg doba. Prodor populizama u XXI vijek je naravno privukao njeno zanimanje i ona je trenutno jedan od najautoritativnijih glasova za razgovor o toj temi.
Sjedeći na klupi u jednom od dvorišta univerziteta El Colegio de México, Nadia Urbinati i ja vodimo dijalog o demokratiji i opasnosti od savremenih populizama.
Kako tumačiš ovovremeni populizam?
Moja analiza počinje namjerom da shvatim dileme predstavničke demokratije. Populizam počinje kao problem povezan s izborima, a ne s nasiljem ili državnim udarom. Moramo shvatiti kako se populističke vođe ponašaju u predstavničkoj demokratiji i njenim institucijama, jer one su uslov njihovog postojanja.
Rekla si da je populizam kompatibilan s demokratijom, ali ne, na primjer, i s fašizmom. U čemu je razlika između fašizma i populizma?
Oslanjam se na ideju Ludwiga Wittgensteina o sličnosti. Postoji sličnost, na primjer, između oca i sina. Ne radi se o istim osobama, ali liče jedan na drugog. Isto tako postoje sličnosti između fašizma i populizma. Oba fenomena dijele ushićenje agonalnim momentom politike, centralizaciju politike, kult vođe i netrpeljivost prema demokratskim procedurama. Ali sličnosti se tu i završavaju. Za razliku od fašizma, populizam se ne zasniva na nasilju niti nastoji zbaciti demokratski sistem, pošto može živjeti samo unutar njega. Dosad nismo vidjeli nijednog populističkog vođu da po dolasku na vlast ukida izbore.
Mada treba reći da fašizam jeste počeo kao populistički pokret. Mussolini je stvorio pokret od nezadovoljnih i gnjevnih ljudi zato što su ovi priticali iz rovova Prvog svjetskog rata. Kad su se vratili u Italiju, osjećali su se izdanim od strane onih koji su im obećavali prosperitet. Mussolini je odmah shvatio da se taj dio populacije osjeća nezadovoljnim. To je bio trenutak kad je osnovao ne partiju, već pokret, fasci italiani di combattimento. Upravo taj pokret, klasično populistički, kasnije se pretvorio u partiju osvojivši državne strukture.
To znači da populizam može skrenuti u fašizam.
Baš tako. Ne kažem da su takva aktuelna kretanja u našem svijetu. Ne vjerujem da je takav preobražaj nužan. U nekim slučajevima bi se to moglo desiti ili se dešava, a u drugima ne. U slučaju Mussolinijeve Italije to se jeste dogodilo, ali valja podsjetiti da se radilo o specifičnoj situaciji: Italija nije bila demokratska, a kao kontekst se uzima Evropa ogrezla u ratu. Mussolini je iskoristio slabosti liberalnog ustava i italijanske države.
Suprotan slučaj bio bi američki populizam na izmaku XIX vijeka koji, uprkos svojoj virulentnosti, nije uspio da američko uređenje pretvori u fašističko.
Narodna stranka je 1892. u SAD-u sazvala građanstvo kako bi se demokratizovao jedan režim koji se pretvarao u oligarhijski. To se dogodilo tokom perioda zvanog Rekonstrukcija. Nastajale su poduzetničke korporacije kao što je West Pacific; željeznice, Pinkerton i banke nicale su širom zemlje. Te kapitalističke sile XX vijeka nametale su politici vlastite uslove. One su odlučivale o predsjedničkim kandidatima i stranačkim vodstvima. Radilo se zacijelo o oligarhiji. Kao odgovor, rađa se Narodna stranka. Međutim, ona nije imala jak uticaj pošto ju je usisao dvopartijski sistem. Zato ne možemo znati šta bi se desilo da je došla na vlast.
U čemu je razlika između populizama XXI vijeka i onih iz prošlosti?
Ovi aktuelni, za razliku od tolikih verzija iz prošlosti, rađaju se unutar strukture predstavničke demokratije s višestranačkim sistemom, sistemom podjele vlasti, slobodnom štampom, ukratko, sa svim vrlinama liberalne demokratije. Pokreti poput peronizma u Argentini dosta se razlikuju od aktuelnih populizama, budući da su izrasli kada je Argentina tek počela da se industrijalizira, a država nije bila demokratska.
Tvrdiš da je izvorni populizam latinoamerički model. Ali izgleda da se sada taj model izvozi u zapadnu Evropu i Sjedinjene Države.
Pedesetih godina okupili su se na globalnoj konferenciji razni intelektualci, među kojima i Isaiah Berlin, da bi diskutovali o tome šta je to populizam. Cilj je bio izanalizirati šta se dešava u svijetu tokom procesâ dekolonizacije. Konferencija je privukla ljude sa cijele planete, uključujući Aziju. Zaključak je bio da populizam više ne dolazi sa Zapada, a u Aziji je Sovjetski Savez komunizmom pobijedio populizam. Novi populizam sada je poticao iz svijeta koji se dekolonizirao, poput Alžira ili latinoameričkih zemalja, gdje je izgradnja društava zavisila od susreta između starosjedilačkog stanovništva i kolonizatora.
Paradoksalno, taj populizam, koji su iznjedrile ne baš stabilne nacionalne države, bio je sposoban za izvoz prema područjima gdje je liberalna i predstavnička demokratija postigla uspjeh, kao u zapadnoj Evropi.
Moja teza je da je populizam jedna mogućnost demokratskih društava koja se suočavaju s određenim problemima povezanim s predstavničkim sistemom, kao i sa višestranačjem. To je na djelu u Sjedinjenim Državama i Evropi. U tim slučajevima, neki plebiscitarni vođa može koristiti populističku moć preskačući kompleksni predstavnički sistem demokratije. Vidjeli smo da se taj model može primijeniti u situacijama kada vlada kriza stranačkog sistema.
Dio tvoje argumentacije poziva se na to da čak u vrlo sofisticiranim društvima kao što je evropsko postoji resantiman prema onome što mnogi nazivaju globalnim elitama.
U Evropi je to povezano s Evropskom unijom. Nema sumnje da kritike globalizacije pod okriljem Bruxellesa koje iznose populisti poput Le Pen, Orbana ili Meloni imaju odjeka u glasačkom tijelu. U slučaju Sjedinjenih Država, mora se obratiti pažnja na institucionalnu strukturu američkog predsjedničkog sistema, koji je na populističku opsadu ranjiviji od evropskog parlamentarnog sistema. Preliminarni izbori u Sjedinjenim Državama promoviraju harizmatične i televizične lidere koji nadilaze interes date partije. Oni su sredstva za generiranje populističkih vođa, iako u okvirima republikanskih institucija. Plebiscitarni lideri poput samog Baracka Obame su proizvod stranačkog sistema u Sjedinjenim Državama, a da ne spominjemo Donalda Trumpa. Ian Shapiro i Nancy Rosenbluth nedavno su napisali knjigu gdje tvrde da preliminarni izbori u Sjedinjenim Državama potiču određen tip plebiscitarnog vodstva.
S moje tačke gledišta, ta populistička vodstva su veoma opasna. Koliko su opasna po tvom mišljenju?
Razumije se da su opasna. Ona mijenjaju fizionomiju političkog diskursa. Ubacuju elemente emocionalnog animoziteta. Nastoje poniziti ljude u neslaganju s populističkom vrhuškom uvjeravajući narod da oporba nije dio demokratske igre. Prema tome, populizmi ne mijenjaju politički sistem, no njihova retorika o slamanju oporbe može imati strahovite posljedice.
U Sjedinjenim Državama to je bilo prilično jasno kad je Trump stupio na scenu. Društvo se podijelilo. Danas, demokrati i republikanci ne predstavljaju samo partije u klasičnom smislu, već proizvode i narative o zavjerama koji se svakodnevno fabrikuju. Ne samo da se dijele partije već se dijeli i građanstvo, budući da građani više nemaju povjerenja u građane s drugačijim mišljenjem. Ali treba shvatiti da ti populizmi na koje se referiram nisu autoritarni, pošto ne nastoje raspustiti predstavničku demokratiju. Putin i Orban nisu populisti po mom tumačenju, već vođe autoritarnih režima koji nastoje potkopati, na primjer, podjelu vlasti, ali isto tako interveniraju kako bi stali u kraj slobodi izražavanja.
Gledano iz ugla nâs koji podržavamo liberalnu demokratiju, šta nam je činiti da bismo se uspješno borili protiv tih režima?
Prije svega mislim da se demokratska uređenja moraju složiti s ocjenom da na skandalozan način promoviraju korupciju. Zasigurno nisu nedužna u svom djelovanju. Pod dva, nužna je rekonstrukcija stranačkog sistema, pošto su danas partije ništa drugo do klike koje biraju svoje miljenike ne uzimajući u obzir da li je tim kandidatima društveni interes uopšte na umu. Potrebno nam je da građani stvarno učestvuju u politici, i to unutar otvorenih partija, koje su danas pod jarmom interesnih grupa. U suprotnom, populizmi će nastaviti srozavati demokratiju.
U prošlosti si pisala o Machiavelliju. Šta, po tvom uvjerenju, možemo naučiti od njega da nam pomogne u našoj borbi protiv populizama?
U knjizi o toj temi fokusiram se na distinkciju koju pravi Machiavelli i koja mi se danas čini korisnom. On razlikuje vođu, manjinu koju poistovjećujemo s elitom i mase. Machiavelli je jako dobro shvatio da manjina koja se nalazi između vođe i masa ne želi dati svu moć vođi, ali je ne želi dati ni masama. Problem je što su te elite veoma važne da bi se izbjeglo postojanje sprege između isključivo dvije strane, vođe i masa, a to je populistička sprega. Danas bismo mogli reći da je ta skupina koja se nalazi između vođe i masa oličena u srednjoj klasi. Važno je dati moć toj srednjoj klasi, koja je prelazni faktor između naroda i njegovog vođe.
——————
Autor intervjua je Ángel Jaramillo (Meksiko Siti, 1967), esejist, novinar i istoričar političkih ideja.
——————–
Izvorno objavljeno u časopisu Letras Libres i prevedeno uz prethodno odobrenje.
