Senad Milanović član je ansambla Narodnog pozorišta Republike Srpske, voditelj škole glume u Studiju Jazavac, umjetnik angažovan na projektima edukacije mladih glumaca amatera u Bosni i Hercegovini. Angažovan je u predstavi „Idiot“ rediteljke Selme Spahić, u produkciji Narodnog pozorišta u Sarajevu. Jedan je od pokretača Udruženja građana “Plava ptica” iz Banje Luke koje okuplja dramske, muzičke i likovne umjetnice i umjetnike, ljubitelje avangardne umjentosti, koje će u narednom periodu djelovati kao društveno-angažovana organizacija.
„Kad sam završio glumu, zakleo sam se sebi da neću da živim ni od čega drugog osim od glume. Neću da budem ni konobar ni programer, hoću da živim baš od ovog posla“ – priča Senad Milanović.
Nakon završetka osnovnih studija glume Senad Milanović imao je dvije aktivne predstave u Gradskom pozorištu Jazavac. To nije bilo dovoljno za kiriju, ali je bilo dovljno za džeparac – priča Senad. Potom je uz prijatelje i kolege počeo raditi u nezavisnoj produkciji predstava. Od četiri predstave koje su pripremili, Gradsko pozorište Jazavac prepoznalo je dvije i ponudilo prostor za izvođenje.
„Mimo toga smo radili predstave koje smo igrali po drugim opštinama, gradovima, sklapali kraj sa krajem. Ali smo radili ono nešto što se nama radi. Tu je bila sveprisutna umjetnička sloboda. Najviše nam je bilo važno da ne ispadnemo iz kondicije. Veoma je važno za glumca to što će rijetko koji glumac dobiti odmah stalno zaposlenje po završetku fakulteta. Ako tu ne budeš sposoban da sam sebi budeš i menadžer i producent, onda su male šanse da ostaneš u treningu“ – priča Senad Milanović.
U trenutku u kome nije bio angažovan ni u jednoj predstavi, Senad Milanović upisuje master studije glume u klasi profesora Nenada Bojića, s kojim počinje raditi monodramu.
„Brzo nakon tog sam opet dobio neke angažmane, ali nisam stao tih pet godina. Koliko god mi je to bilo neisplatno. Gradsko pozorište Jazavac dalo mi je prije tri godine da vodim školu glume i to mi je bila osnovna baza da mogu da platim kiriju sebi, a sva ostala igranja sam mogao honorarno da radim. Ali, ostao sam u kondiciji“ – priča Milanović.
„Kad te niko ne angažuje, kad si sam, tu se najviše vidi koliko ti to voliš i koliko ti je stalo“ – kaže Milanović, dodajući: „Imaš dvije opcije. Da sjedneš za šank, da piješ, da kukaš kako ne valja sistem i ne valja ništa. Ili da se zatvoriš, zaključaš u učionicu, napraviš neku monodramu, radiš sam dva mjeseca, i tu monodramu prodaješ po drugim kulturnim centrima širom države i regiona i od toga živiš. Moj kolega Milan Dimić je odigrao svoju monodramu „Ima neka tajna veza“ preko sedamdeset puta u ovih par godina. Kad je podvukao, on je pomoću te predstave omogućio sebi jednu prosječnu platu mjesečno. To znači da se može i bez stalnog zaposlenja živjeti od ovog posla. Samo je stvar ličnog angažmana“.
Je li publika ljubitelj društveno-odgovornog, političkog i angažovanog pozorišta?
MILANOVIĆ: U globalu, više uživamo u komedijama i više nam je potrebno. Zbog sistema, stanja u društvu, prosječne plate, prosječne penzije, zbog stvari koje nas opterećuju. Zbog čega toliko ljudi napušta ovu zemlju, pa ne zbog tog što nam je ovdje ružno, zašto nam je priroda odvratna, zašto su nam ružni gradovi i ulice. Ne, mislim da ljudi više napuštaju Bosnu i Hercegovinu zbog političke situacije, jer im je puna kapa slušanja. Što kažu, kad odu u Njemačku, tamo ne znaju ni ko je kancelar, ko je ministar, a ovdje kad se rodiš znaš ko ti je ministar.
Na TV-u stalno gledaš dnevnike ili slušaš neke ratno-huškačke priče, razne neke druge tematike koje nas odvajaju od napretka. Kad ugase TV i dođu u pozorište, ljudi očekuju da ih glumci razvesele. Osobno, najveći sam ljubitelj tragikomedija kao žanra jer mislim da kroz smijeh možemo doći do ljudi, a da im na kraju predstave možemo zadati „udarac u trbuh“, pokazati da je to čemu su se smijali zapravo ogledalo. Mislim da je to žanr koji mene najviše radi jer sam i odrastao ovdje i nemoguće je to zamijeniti. Moja monodrama „Iz tri ugla“, nisam se mogao osloboditi i raditi ništa umjetnički. Moja umjetnost počiva na antifašističkom aktivizmu, da se sav duh u meni bori za napredak, a pogotov kad je ta priča nacionalistička ili bolje da kažem šovinistička. Moramo se boriti da napravimo društvo koje će poštovati različitosti i razlike.
Kako pozorište može uključitii publiku u raspravu o aktuelnim društvenim pitanjima?
MILANOVIĆ: To je teško kad su u pitanju nacionalni teatri i kuće koje su pozorišne institucije, oni se rijetko kad usuđuju jer to nije ni u kodeksu ni u planu. Ne spada to u način rada i rijetko koje će institucionalno pozorište izaći na ulici i odvažiti se da radi takve predstave. Zato treba da služe manja avangardna pozorišta koja će funkcionisati kao udruženja građana ili na drugi način, koja će izaći javno. Nama nedostaje jedno avangardno, moderno pozorište koje bi se bavilo time, pozorište u kojima će se mlade snage moći izraziti o tim stvarima i koje imaju potrebu da progovore javno i direktno i koji imaju potrebu da uđu u masu.
Razbijanje granice scenskog i gledališnog prostora ne mora značiti nužno da si ti uspio. Predstava „Skupština“ koju smo igrali u GP Jazavac je komedija, sve dok taj lik „Švabo“ ne dođe i ne naplati nam dug. Tu predstava postaje drama u kojoj mi svi plešemo onako kako taj lik koga smo nazvali „Švabo“ svira. Znam da su ljudi izlazili iz sale i plakali jer su zaključili da to sve nas čeka. Mislili su da će naša djeca biti robovi plesa prema onom kako taj „Švabo“ svira. Tako da pozorište možda i nije nekad najbolje da se neke stvari banalno i direktno kažu. Ljudi nisu glupi i vole da im neke stvari suptilno kažeš, samo treba naći tačno rješenje koje će prepoznati. Više te cijene ako shvate šta kažeš, nego ako to banalno postaviš. Izađemo nas 20 i deremo se kako sistem ne valja, može. Ali možeš i kao Igor Vuk Torbica napraviti prestavu „Tartif“ da svima sve bude jasno. Kako prići na jedan drugačiji način, da ljudima sve bude jasno.
Pozorište nije revolucija u kojoj glumci dolaze s puškama i nasilu mijenjaju mišljenje gledalaca. Mi mijenjamo mišljenje onom 101. gledaocu. Ne može pozorište da mijenja svijet, ali sigurno može da ukaže na stvari koje bismo svi zajedno trebali mijenjati.
Šta pokazuje interakcija s publikom – šta ljude navodi da posmatraju neku predstavu više puta?
MILANOVIĆ: To je pitanje podjele publike. Postoje oni koji su prava pozorišna istinska publika, dakle ljubitelji teatra, mislim da oni vole pravu stvar umjetnost radi umjetnosti. Generalno gledajući na ovim našim prostorima, mi smo malo napaćen narod. Još uvijek nismo ni izašli iz svih tih tragedija. Po mom skromnom iskustvu ljudi više uživaju u komedijama. Postoje neki ljudi koji nisu iz svijeta umjetnosti koji su neku predstavu gledali po 14-15 puta, zato što kažu da im je to terapija smijeha. Kad dođem nakon napornog dana, dođem da ni o čemu ne mislim, malo da se zapitam i da odem kući. Imaš ljude koji kritički promišljaju, analiziraju, dolaze u pozorište stvarno po neko znanje. A znanje ne dobijaš samo odgovorima, već i postavljanjem i otvaranjem pitanja. Kod nas ljudi više uživaju komedijama, kao narod, kao puk, ali ima i veliki broj istinskih ljubitelja pozorišta koji uživaju u predstavama koje nisu samo komedija nego su i drame, politički angažovani ili ambijentalni teatar, neke koreo drame koje govore o lijepim stvarima.
Kakvo je iskustvo igrati u „Idiotu“ u režiji Selme Spahić?
MILANOVIĆ: Mislim da je napravila presjek 21. stoljeća i servirala ga na tacni. Djelo je osavremljeno i moderno, ne samo u rediteljskom smislu nego i u samim kostimima i realizaciji, i to djelo je približeno današnjoj mlaoj publici. Mislim da je uspjela da to približi. Za ta djela u pozorštu ne postoje pravila. Pitanje je samo hoćeš li napraviti dobru predstavu ili nećeš. A dobru predstavu ćeš napraviti ako predstava ima temu, ideju, motiv, i ako su ljudi zagrizli da se to uradi ili ćeš napraviti neki promašaj. Neko djelo postavljeno u klasičnom izdanju može biti puno bolje od bilo kakve modernizacije komada, ali i obrnuto: neki modernizovan komad može biti bolji od klasika. Sve zavisi kako je reditelj to pročitao, i od sposobnosti da ideju prezentuje u timu.
Meni je najbitnije da rediteljsku ideju i misao ansambl prihvati i da reditelj zna šta hoće da radi, da zna da prenese glumcima, i da glumci svi zajedno vuku da tu ideju ostvare. To je najidealnije, i kad se desi nemoguće je biti ravnodušan na svaku predstavu. Ti uvijek nastojiš da ispoštuješ reditelja. Jedini trenutak kad je glumac umjetnik je dok stvara predstavu. Kažu ljudi: pjesnik nije umjentik kad čita svoju pjesmu, već dok je stvara. Tako i mi glumci. Mi smo umjetnici u procesu rada, do premijere. Poslije premijere mi reprodukujemo tu svoju umjetnost, igrajući nešto što smo postavili i ne mijenjajući to autentično što je nastalo tad. Naravno, imaš predstava koje imaju u sebi otvorene improvizacije u kojima reditelj dozvoljava da to mijenjaš. Uvijek pronalaziš neka opravdanja da ne bi ponavljao jedno te isto, ali školuješ se da to osvježiš i da ti to nije problem.
Kako komentarišete pritiske koje su stizale na ansambl i upravu Narodnog pozorišta Republike Srpske zbog gostovanja Sarajevskog ratnog teatra?
MILANOVIĆ: Najveći pritisak je izvršen na Slađanu Zrnić, selektorku festivala i Dijanu Grbić, direktoricu Narodnog pozorišta. Nisu zaslužile prijetnje koje su dobijale, pa ni taj stav. Kao što je kolega Aleksandar Stojković rekao: trideset godina je prošlo. Kad pogledate odziv i komentare kako su ljudi reagovali na tu izjavu, vidite u komentarima i Bošnjake i Hrvate i Srbe koji kažu: „Da i ja sam to isto doživio. Red je da stanemo ukraj tome“.
Mislim da su pritisci izvršeni jako nepotrebno, jer nisu to završile. Bićemo sigurni da su uradile ispravnu stvar, i to može da potvrdi i aplauz banjalučke publike. To ruši one osnovne barijere, a ljudi ne trebaju u svemu tražiti političke poene. Pozorište se jako dugo opire tome. Da malo više političari razmišljaju u tome, ulagali bi više u pozorište. To ću objasniti ovako: kad je savjetnik Winstona Churchilla predložio da sve pare od kulture uloži u naoružanje, Churchill je pitao: A šta ćemo onda da branimo?
Mislim da se svijest i sistem mijenja kroz umjetnička djela i pozorišne predstave koje će otvarati pitanja, i koja ne moraju da daju odgovore. Svi ljudi koji imaju inspiraciju ili potrebu da rade to. Niko ne pravi pozorišnu predstavu da bi napravio nešto negativno, nego da bi poboljšao društvo i poboljšao sistem. Pozorišna predstava ima zadatak da ukaže na sistem i ukaže šta treba popraviti da bi ljudima u tom sistemu bilo bolje.
Da li pozorište danas još uvijek, u finansijskom smislu, živi od publike, više nego od donacija i projekata?
MILANOVIĆ: Pozorište je uvijek opstajalo i održavalo i mi ćemo to uspjet taman nam grad, entitet i država ne dali ni jedne marke. Sa nula maraka budžeta smo tri godine za redom pravili festival monodrame u kući Adema Čejvana, na ljetnoj pozornici Banjalučkog socijalnog centra. Nekidan, preko 200 ljudi stajalo je sat ipo vremena i slušalo nas od početka do kraja u Gospodskoj ulici kada smo izvodili – uz muziku – poeme na ovom jeziku, to je bila predstava „Askino novo ruho“. To pokazuje da ljudi zaista vole umjetnost i vole da budu publika.
