Piše: Zvonimir NIKOLIĆ
Prije nekoliko dana počela je najveća svjetska smotra fudbala. Mjesec dana uživanja u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, barem za one koji vole fudbal ili nogomet. Oni koji nisu ljubitelji fudbala trebaju istrpiti ove tri-četiri utakmice na dan. Obzirom da, nažalost, Bosne i Hercegovine nema na ovom svjetskom prvenstvu, svi mi imamo neke svoje favorite, reprezentacije za koje navijamo ili one koje simpatišemo malo više u odnosu na ostale.
Još od mladosti uvijek sam nekako navijao za Holanđane koji su imali sedamdesetih godina sjajnu ekipu i ipak izgubili dva finala, pa Italijane koji su na početku znali izgubiti od najvećeg autsajdera i na kraju osvojiti prvenstvo, ali, eto, ni tih reprezentacija na ovom prvenstvu nema, jer se nisu se uspjeli kvalifikovati.
Nijemci su mi nekako dosadni, jer uvijek dođu do finala i kada to od njih i ne očekujemo. Brazil je uvijek tu negdje, kao država za koju kažu da njeguje najlješi fudbal. Argentina, Belgija, Španija, Portugal su sa dobrim šansama da dođu do same završnice.
I SRBIJA JE NAVIJALA ZA NAS I HRVATSKU
A opet, kako nema naše reprezentacije, nekako mi je logično i sasvim normalno navijati za naše susjede i komšije, Hrvatsku i Srbiju.
I tu nekada nastane problem. Ako čestitaš pobjedu ili podržiš neku od ovih reprezentacija na nekoj društvenoj mreži, uvijek će se naći neko da me podsjeti na neugodnu istoriju. Isto kao da sam ja tu istoriju prespavao, pa treba neko da me podsjeti. I jako dobro znam ko je srušio Stari Most u Mostaru, ko je napravio genocid u Srebrenici. Ko je granatirao Sarajevo i držao logor u okolini Čapljine.
Ali zašto sve to miješati sa jednim lijepim sportom? Kakve veze ima Luka Modrić sa Slobodanom Praljkom? Kakve veze ima Aleksandar Kolarov sa Ratkom Mladićem? Zašto ne bih navijao za igrače koje znam, za jezik koji razumijem, za mladost koja je proslula litre znoja i truda da predstavlja svoju zemlju na najvećoj smotri na svijetu?
I prije četiri godine naše komšije su navijali za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Bila je čak i kampanja Navijajmo za komšije. Šta je to čudno što se u centru Sarajeva u navijačkoj zoni bez ikakvih problema podržava i navija za Srbiju i Hrvatsku. Jer ljudi navijaju za fudbal. Za lijepe poteze, golove, odbrane i driblinge.
Navijati za sport ne znači ujedno navijati i za tenkove i minobacače, logore i ubistva. Sport je nešto sasvim drugo. Ne sjećam se niti jedne izjave, ili ijednog ružnog gesta aktuelnih igrača prema mojoj domovini.
Naprotiv, Aleksandar i Edin su jako dobri prijatelji, igraju ponovo u istom klubu. Miralem i Mario igraju u istom klubu i zajedno su proslavili titulu i osvajanje Kupa Italije.
I nisu to jedini primjeri. Fudbaleri su samo sportisti. Oni ne mogu uticati na navijače ili ponašanje navijača. Na navijače utiče politika i to veoma često na najprljaviji način. Politika je zapravo ta koja nas truje, a nikako to nije fudbal ili neki drugi sport.
ODVOJIMO POLITIKU OD SPORTA
A devedesete i svo zlo koje smo doživjeli su davno prošle. Nije li nakon 23 godine došlo vrijeme da se okrenemo ljepšim stvarima? Znam da su rane još uvijek duboke, ali za te rane nije kriv niko od onih igrača koji časno nose dres svoje reprezentacije (uostalom, zar nam komšije nisu bliže od Kostarike ili susjedi od Nigerije)?
I zato ću narednih trideset dana svim srcem navijati za Luku, Maria, Aleksandra, Rasima, Duška, Ivana, Nemanju, Domagoja, Šimu, Sergeja… I nadati se da će na ovom Svjetskom prvenstvu otići što dalje, a nakon prvih pobjeda ovih reprezentacija to je sve izvjesnije.
Bilo bi na kraju lijepo kada bismo mogli odvojiti politiku od sporta. Jer ako to ne uradimo, uvijek ćemo naći nekoga ko nam se kroz istoriju zamjerio. Po toj logici, ne bih trebao navijati ni za jednu evropsku reprezentaciju, jer su nijemo posmatrali naše uništavanje pune četiri godine. Ili za neku većinom islamsku reprezentaciju, jer se nisu nešto drznuli da nam pomognu kad nam je bilo najgore.
Po toj logici, kako bih mogao da navijam za neku od južnoameričkih reprezentacija, jer su nakon Drugog svjetskog rata „ugostili“ najveće ratne zločince. Tako bi mi ostali samo Island, i možda Panama da navijam za njih.
Zato ljudi manite se politike narednih trideset dana. Navijajmo za fudbal i svu ljepotu i uživanje u toj igri. I naravno, za susjede i komšije, kojima želim da prođu što dalje. Jer je to i naš uspjeh, obzirom da u obje reprezentacije ima dosta igrača koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Jer ja vjerujem da ćemo na idućem svjetskom prvenstvu igrati i mi, i da će i oni isto tako navijati za nas.
