Izvor: ZDF
Autor: Drago Bojić
Ništa tako nije podložno manipulacijama i zloupotrebama kao religija i religijski simboli. To posebno vrijedi za društva koja su snažno obilježena tradicionalnom, neprosvijećenom, nacionaliziranom i primitivnom religijom kao što je to slučaj na južnoslavenskom prostoru. I ovdje nije riječ samo o zloupotrebi religije izvana – od strane političkih, nacionalnih i drugih ideologija, već još više i češće o zloupotrebi religije iznutra od vođa i članova religijskih zajednica. To pokazuje i zloupotreba mučeništva i simboličkog kapitala prvog kršćanskog mučenika Stjepana (Stefana) s kojim se poistovjećuju i pod čiju se zaštitu stavljaju zločinci i politički sistemi koji su provodili etničko čišćenje.
Kamenovan i ubijen od svojih
O životu svetoga Stjepana (Stefana), prvog kršćanskog mučenika zna se vrlo malo. Sveto Pismo spominje da je ovaj Židov iz Jeruzalema, kasnije preobraćeni kršćanin, bio jedan od sedam đakona koje su apostoli izabrali da im pomognu u služenju siromašnima. Evanđelist Luka u Djelima apostolskim, u knjizi Novog zavjeta koja opisuje širenje kršćanstva i život u prvim kršćanskim zajednicama, donosi i izvještaj o Stjepanovom mučeništvu koje je gledao i odobravao i Savao, žestoki progonitelj prvih kršćana, kasnije, nakon obraćenja na kršćanstvo – sveti Pavao.
Stjepana su, piše Evanđelist Luka, neki Židovi iz Jeruzalema optužili za bogohuljenje jer je „govorio pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga“. Slične optužbe pratile su i Isusa iz Nazareta – da se smatra Bogom, stavlja iznad zakona pa i samoga Boga. I slično kao što je bilo i u Isusovom slučaju, svi su se urotili protiv Stjepana – i vlastohlepne starješine, i častohlepni književnici, i narod – prevrtljivi narod koji se u pravilu okreće protiv pravednika i staje na stranu zločinaca kao što je to bilo i u Isusovu sudskom procesu kad je sav narod tražio smrt pravednika Isusa, a slobodu za zločinca Barabu.
Stjepan je u svojoj obrani, u dugom govoru u kojem je pokušao objasniti svoje stavove, izlažući cijelu povijest spasenja od Abrahama preko Mojsija do Isusa, žestoko kritizirao ondašnje religijske poglavare i narod, nazivajući ih ljudima „tvrde šije, neobrezanih srdaca i ušiju“ koji su licemjerni i koji proganjaju i ubijaju vlastite proroke. To je razbjesnilo okupljene i oni, kako pripovijeda Evanđelist Luka, „podigoše silnu viku, začepiše uši te kao jedan jurnuše na njega“. Vika, začepljene uši i jedinstvo mase česta su pojava i u našim društvima pa su i ratovi devedesetih godina započeli „događanjem naroda“, mitinzima, nepodnošljivom vikom i zaslijepljenošću narodnih masa. I danas se kad god su navodno ugroženi vjerski ili nacionalni interesi podiže bezbožnička i nacionalistička vika koja je uvijek spremna na nasilje i linč onih koji drugačije misle.
Važno je ovdje primijetiti da Stjepana ubijaju pripadnici njegova naroda, kao što se to često u povijesti događalo i događa i drugim ljudima koji se unutar vlastitog naroda usude govoriti istinu, slobodno misliti i suprotstaviti nehumanom, nevjerničkom i izopačenom ponašanju političkih i religijskih vođa. Stjepan je nastradao zbog toga što je govorio istinu i nisu ga ubili ateisti i „bezbožnici“ koji su danas u našim društvima dežurni krivci za sve i na udaru svih religija, nego samouvjereni, oholi i bezbožni vjernici. I danas u svim našim kolektivima postoje ljudi koji se suprotstavljaju kolektivnim ideologijama i njihovom zlu i zbog toga trpe prezir, odbacivanje, pa i šikaniranje i prijetnje sve do ubojstva kao što je to bilo primjerice u slučaju Srđana Aleksića i mnogih drugih manje poznatih ljudi u posljednjem ratu.
Stjepan, dakle, predstavlja sve ljude koje su njihovi ubili i zato njegovo ime ne može ići uz ideologije koje su činile zlo niti se njegova mučenička smrt može vezati uz smrti zločinaca i nacionalnih heroja koji su sudjelovali u zlu. Stjepanovo ime ne može ići ni uz političku zajednicu Republiku Srpsku na čijem teritoriju su učinjena etnička čišćenja i počinjeni mnogi zločini protiv pripadnika drugih vjera i nacija, ali i protiv pripadnika vlastitog naroda koji se nisu slagali s tom politikom i ideologijom. Danas se mnogi identificiraju sa mučenicima pa se čak i čitavi narodi smatraju „mučeničkim narodima“, poistovjećujući svoju patnju s mučeništvom Isusa iz Nazareta ili svetoga Stjepana ili svoju cijelu povijest s Isusovim putem križa kako se to često čini na ovim prostorima i u Katoličkoj i u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi.
Nasilje u ime Boga
Već ovih nekoliko šturih biblijskih rečenica o tragičnoj sudbini svetog Stjepana govori o onom negativnom i mračnom licu religioznih ljudi koji su u ime vlastite religije spremni i ubijati. U izvještaju o kamenovanju svetoga Stjepana važno je zamijetiti da je u tom brutalnom ubojstvu sudjelovao i Savao – sveti Pavao koji će od progonitelja kršćana postati nenasilan čovjek – kršćanin kojemu ponajviše treba zahvaliti činjenicu da je kršćanstvo postala univerzalna religija, otvorena za sve ljude, posve u duhu Evanđelja Isusa iz Nazareta. Pritom je važno primijetiti i to da obraćenje svetoga Pavla govori i o tome kako se i zločinci mogu obratiti, pri čemu nije naglasak toliko na promjeni religije, iako se među kršćanima upravo to najviše voli naglašavati u Pavlovom obraćenju, koliko činjenica da se Pavao kao čovjek promijenio, odustajući od svoje zle prošlosti, nasilja i ubijanja ljudi koji drugačije vjeruju, što je posve u duhu Isusa iz Nazareta koji je tražio od onih koji ga žele nasljedovati novo nenasilno i miroljubivo čovještvo.
Sveti Stjepan je bio žrtva nasilja, vjerske mržnje i netrpeljivosti. Takvih tragičnih sudbina je zastrašujuće puno i u povijesti kršćanstva, ali i u svim drugim religijama. Ljudi su ubijani zbog različite vjere, zbog želje da se vlastita vjera nametne drugima ili da se drugačija vjera zatre, zbog izopačenog uvjerenja da posjeduju jedinu pravu istinu pa i istinu o Bogu. I danas posvuda u svijetu ljudi stradavaju zbog toga što su „pogrešne“ vjere, što vjeruju u „krivog Boga“ ili što uopće ne vjeruju. I na našim prostorima devedesetih godina mnogi su ljudi nastradali zato što se drugačije krste ili što klanjaju.
Ukopani u tvrđave vjerničke izopačenosti, oholosti i mržnje, mnogi i danas, unatoč tragičnim iskustvima rata, raspiruju vjersku mržnju. To, nažalost, često čine i duhovni ljudi, ljudi koji vode vjerske zajednice. Svojim javnim istupima, fanatičnim uvjerenjem da je jedino njihova vjera ona prava, njegovanjem povijesnih neprijateljstava i iskrivljavanjem povijesti, manipuliraju ljudima i njihovim vjerskim osjećajima, pokušavaju ih držati u zavadi s drugima predstavljajući im pripadnike druge vjere kao njihove povijesne i istodobno i sadašnje i vječne neprijatelje. Vjerska mržnja se raspiruje i nezakonitim i nasilnim građenjem vjerskih objekata, spomenika borcima, braniteljima i šehidima koji se grade kako bi se prkosilo drugima i na kojima su u pravilu snažno istaknuti vjerski simboli.
Tragična sudbina svetoga Stjepana i mnogih drugih ljudi koji su kao i on stradali ili stradavaju zbog istine ili razlike vjere, stalna je opomena kako vjerska zaslijepljenost u kombinaciji s političkim i etničkim ideologijama može biti smrtonosno opasna. U tom smislu, sveti Stjepan je simbol svih ljudi koji stradavaju zbog vjere, neovisno o tome kojoj religiji pripadaju, i njega ne mogu svojatati isključivo za sebe ni pojedinačne kršćanske crkve, a simboliku njegova stradanja pogotovo treba sačuvati od religijskih i političkih zloupotreba. Kada manji bosansko-hercegovački entitet Republika Srpska slavi krsnu slavu svetoga Stefana prvomučenika, želeći pritom priskrbiti sebi simbolički kapital ovog sveca i mučeničku aureolu, to je zloupotreba i svetoga Stjepana ali i Isusa iz Nazareta kojeg je ovaj mučenik nasljedovao. Vjerske zajednice koje pristaju na političku ili etničku manipulaciju svetih ljudi, simbola i svetoga uopće, a čine to sve vjerske zajednice na ovim prostorima, udaljuju se i od Boga i ljudi i u javnosti se predstavljaju kao religije bez Boga. Nema ništa strašnije od toga kad se vlastita individualna ili kolektivna zloća želi maskirati identifikacijom sa svecima, mučenicima pa i samim Bogom, što je prizor koji je pratio i prati sve sudske presude ratnim zločincima na južnoslavenskom prostoru.
Opraštanje neprijateljima
Sveto Pismo, kako je već spomenuto, pripovijeda da je sveti Stjepan i u trenutku svoje nasilne smrti po uzoru na Isusa iz Nazareta molio Boga da oprosti njegovim ubojicama. Znamo iz vlastitog iskustva kako je teško oprostiti i one male verbalne uvrede, a pogotovo kako je teško oprostiti kad nam drugi svjesno zagorčavaju ili ugrožavaju život, kad nas protjeraju iz naših kuća, stanova, zavičaja, gradova, ili kad nam maltretiraju i ubiju najdraže. Opraštanje neprijateljima je najteži zahtjev kršćanske vjere. Kako god je to teško prihvatiti i slijediti, kršćanstva nema bez opraštanja i neprijateljima, a taj zahtjev vjere u drugačijim formama utkan je i u druge monoteističke religije pa i u cjelokupnu religijsku baštinu. Vjera koja ne oprašta i koja vapi za osvetom ne može se pozivati na Boga, jer osveta, kako nas uče svete knjige pripada samo Bogu. Iz vjerničke i teološke perspektive osveta je najteži grijeh jer na taj način čovjek zauzima poziciju Boga i postavlja se gospodarom života i smrti.
Naša južnoslavenska društva su stoljećima obilježeni osvetom. Svi naši ratovi, i ovi posljednji, bili su ratovi koji su se između ostalog vodili osvetom, ratovi koji su htjeli ispraviti „nepravde prošlosti“. Osveta je, tvrde psiholozi, patološko stanje koje čovjeka svodi na animalnost i barbarstvo, željnog tuđe boli, tuđe patnje, tuđe krvi. Vjera se jedino potvrđuje u humanosti, a ponajviše onda kad se odustaje od osvete, od začaranog kruga osvećivanja u kojem najčešće stradaju upravo nevini koji s prošlim sukobima i prošlim patnjama nemaju naprosto ništa osim činjenice da pripadaju određenom obiteljskom, zavičajnom, etničkom i vjerskom kolektivu.
Osveta, znamo i to iz povijesnih iskustava, često sustiže djecu onih što snuju osvete, pa je odustajanje od osvete i pitanje transgeneracijske solidarnosti. Kada danas vjerski predstavnici (svećenici) u svim religijskim zajednicama isključivo potenciraju vlastita stradanja, kada svojim vjernicima nameću viktimološki identitet, proglašavajući one druge za kolektivne nesreće i stradanja, morali biti svjesni da na taj način prizivaju buduće sukobe i stradanja djece Božje. I na taj način često pokazuju da je vjera koju prezentiraju u javnosti i koju naviještaju svojim vjernicima zapravo religija bez Boga i bez humanosti.
Vlastite patnje – bol i tuga zbog gubitka najbližih – trebale bi nas učiniti osjetljivijima za stradanja i patnje drugih ljudi. No, to se uglavnom ne događa i čini se da su pretrpljene patnje u zadnjem ratu mnoge ljude učinile još gorima. Patnja nužno ne oplemenjuje ljude i uvijek postoji opasnost da oni koji su pretrpjeli zlo i patili oponašaju svoje zločince. Zato je važno odustajati od zlopamćenja i stvarati kulturu pamćenja dobra koja će ljude poticati da prekinu začarani krug zlopamćenja i osveta. Upravo zbog što sve naše politike lešinare na stradanju i žrtvama vlastitoga naroda, treba se čuvati i pojedinačnih i kolektivnih zloupotreba koje i ljudska stradanja iskorištavaju za sebične interese i dugoročno mogu voditi novim sukobima i nasilju. Najveći izazov vjere – ne samo kršćanske već i svake druge vjere i čovještva uopće – sastoji su u oslobađanju od zlopamćenja, odustajanju od nasilja i zagovaranju opraštanja. Zlopamćenje je posve suprotno vjeri i tko zapada u zlopamćenje i zagovara osvetu, promovira religiju bez Boga koja je istodobno i religija bez čovjeka.
Sebična, autistična i isključiva vjera
Ne znamo, dakle, kako je to sve išlo u životu svetoga Stjepana, ali smijemo pretpostaviti da je volio život, da ga je oduševio život Isusa iz Nazareta i da je želio živjeti po uzoru na njega, nenasilno propovijedati njegovu radosnu vijest (Evanđelje) i njegovo kraljevstvo Božje. Bog se na različite načine objavljuje ljudima i ljudi imaju različite predodžbe o Bogu, o čemu svjedoči i povijest religija, i zato se u našim pluralnim modernim društvima mora svakome dopustiti pravo na razliku vjere. To uključuje i odustajanje od nasilnog misionarenja i od političkih i imperijalističkih ambicija prisutnih u svim religijama pa i kod onih koji slatkorječivo govore o miru, suživotu i ljubavi prema svim ljudima, a ne podnose konkretne ljude (svoje bližnje i susjede) drugih religija, uvjerenja i svjetonazora.
U današnjem svijetu, svjedoče to svakodnevni izvještaji od stradavanju ljudi diljem svijeta, ima puno zalijepljenih, fanatičnih i borbenih vjernika, koji su spremni drugima nauditi, do toga da im oduzmu i život, ali je premalo vjernika koji su se spremni založiti za istinske vrijednosti vjere. Puno je religioznih ljudi koji oholo i obijesno mašu svojim vjerskim simbolima, razbacuju se svojim pobožnostima, lažno i licemjerno glume da su ljudi duha, a zapravo simbolički, a nerijetko i stvarno, kamenuju ljude druge vjere. Humana vjera se ne mjeri brojem vjerskih objekata i simbola, ni po kvantiteti naše religioznosti, ni po učestalosti odlazaka u svete prostore, ni po brojnim i često ispraznim pobožnostima, već po tome – i o tome govore sve religije svijeta – koliko je vjera u službi konkretnog čovjeka i (su)života s drugima. Vjera koja je egoistična, autistična, monološka, isključiva, koji misli samo na sebe i na svoje, koja je okrenuta leđima prema drugima, njihovim slobodama, pravima i nevoljama, jest nakazna, izopačena, opasna vjera koja zamagljuje humano, milosrdno lice Boga, pa je i takva vjera zapravo puka religija bez Boga.
Sići s križeva i izaći iz grobova
Mnogim kršćanima se vjerojatno čini pomalo nelogičnim da se blagdan svetog Stjepana, sjećanje na mučeničku smrt, veže uz blagdana Božića, sjećanje na Božje utjelovljenje i njegov čudesni ulazak u ljudsku povijest. Kršćanstvo se i kreće između života i smrti, između Božjeg utjelovljenja i njegove smrti i uskrsnuća. Kršćanstvo je vjera puta križa i u kršćanskoj duhovnosti upravo žrtva ima veliko značenje. No, ljudska patnja i smrt nisu smisao kršćanstva, a nisu to ni u drugim monoteističkim religijama. Smisao ljudskog postojanja nije u patnji i u križu, nego u oslobođenju od patnje i uskrsavanju. Nitko psihički i mentalno zdrav ne voli patnju i križ, pogotovo ne one patnje i križeve koji nastaju iz izrabljivanja i nasilja.
Danas se među kršćanima, ali i među drugim vjernicima na našim prostorima, puno govori o patnji. To je i razumljivo jer se na svim stranama, i u pojedinačno i u kolektivnom smislu, nakupilo puno patnje. Ali naši govori o patnji ne prave razliku između dobrovoljne žrtve radi dobra drugih i nasilno nametnute patnje. Bog se, posebno je to naglašeno u svetim knjigama monoteističkih religija, objavljuje kao Bog Stvoritelj, Bog života i Bog koji je na strani patnika, koji patnike oslobađa za novi život. To potvrđuju i utemeljiteljski događaji židovstva, kršćanstva i islama: židovsko oslobođenje iz egipatskog ropstva, Isusovo uskrsnuće i Muhamedov izlazak iz ropstva u Meki u slobodu u Medini. Stoga bi i danas u naviještanju i prakticiranju vjere, upravo na prostorima i među ljudima koji su puno patili, trebalo snažnije izraziti njezin osloboditeljski karakter i odustati od patničke teologije i vjere koja se stalno vraća na patnju.
Vjeru se najvjerodostojnije živi ako se druge oslobađa besmislene patnje, ako ih se oslobađa križeva koju su im drugi nametnuli kako bi ih ponizili, obezvrijedili i obespravili, ili na koje su sami sebe prikovali kako bi pred drugima stalno pozirali kao vječne žrtve kojima nikad dovoljno utjehe i razumijevanja. Meksički umjetnik Jose Clemente Oroszo je u prošlom stoljeću naslikao sliku s naslovom „Isus uništava svoj križ“. Slika prikazuje kako Isus ustaje iz svoga groba i uništava križ na koji su ga razapeli. U tom je sadržana snažna poruka kršćanske vjere, ali ona može vrijediti i šire od toga za sve ljude: posljednju riječ u čovjekovom životu nemaju patnja i križ, nego život i uskrsnuće.
U našoj zemlji i na ovim prostorima su posvuda posijani križevi (krstovi) i drugi vjerski simboli koji svjedoče o ljudskoj patnji. Važno je i humano se sjećati ljudskih stradanja, njihovih lica i imena, ali ostaje veliko i uznemirujuće pitanje hoće li ti spomenici patnje osloboditi ljude patničkog mentaliteta i dovesti do uvjerenja da patnju treba suzbijati i umanjivati u sadašnjem svijetu. Vjera poziva da se iziđe iz tame i hladnoće grobova, da se životni križevi, rane, boli i patnje, i naše i onih drugih, preobraze u ovozemaljska uskrsavanja i otkupljenja, u novi život s Bogom, koji je Bog života, a ne Bog patnje i smrti.
Kad danas slušamo mnoge ljude iz vjerskih zajednica kako govore o patnji, pogotovo o kolektivnoj patnji, i kako snažno inzistiraju na patničkom viktimološkom mentalitetu koji su prihvatili i mnogi vjernici, onda oni ne naviještaju Boga života, nego Boga patnje i smrti. I to je, kako god osjetljiv bio govor o ljudskoj patnji i kako god je važno spominjati se ljudi koji su patili, često pervertirani govor o Bogu, i u tom smislu beživotna religija bez Boga, religija koja slavi smrt i stradanje, koja slavi zločince i oplakuje sijače smrti iz vlastitih redova, religija koja naviješta Boga ratnog zločina, Boga etničkog čišćenja – Boga ubojicu.
U spomenu i čašćenju svetoga Stjepana, prvog mučenika kršćanske vjere, u središtu ne može biti njegova tragična smrt, nego opomena da se druge ne smije ubijati. U središtu trebaju stajati svi oni ljudi, i oni koji ne vjeruju a koji su kao i Stjepan bili žrtve zločinaca iz svoga ili drugih naroda. U središtu treba staviti sve ljude koji su patili ili pate zbog istine i pravde, razlike vjere ili neke druge razlike, pa se stoga blagdan svetoga Stjepana ne može i ne smije vezati uz političke institucije koje su sudjelovale u kreiranju sukoba i stradavanju ljudi. U vremenu kada vidljivo napreduje „religija bez Boga“ (E. Schillebeeckx), kad smo okruženi religijskim fundamentalizmima i fanatizmima, treba ponovno uozbiljiti govor o vjeri koja neće pristajati na takve zloupotrebe i manipulacije i koja će svjedočiti nenasilnog, milosrdnog, humanog Boga – Boga života i nade.
Tekst je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini
