Kada je Mladen Ivanić, tada lider Partije demokratskog progresa (PDP), 2014. godine izabran za člana Predsjedništva BiH, u javnosti je vladalo mišljenje da će to označiti i početak neke nove, umjerene politike, koja dolazi iz entiteta Republika Srpska.
Ivanića je u izbornoj utrci svojim glasovima podržao i znatan broj građana nesrpske javnosti, pa su mu upravo to tokom cijelog mandata zamjerali njegovi oponenti iz SNSD-a. No, iako retorički daleko umjereniji od predsjednika SNSD-a Milorada Dodika, Ivanić je u kratkom roku pokazao da je prije svega Srbin iz RS-a i da će s te pozicije i obavljati svoju funkciju.
POLITIČARKA KAO DA JE DOŠLA IZ 19. VIJEKA
Sve ovo je bitno da bi se dobio jasniji uvid u ideološki profil PDP-a, koji se formalno deklariše kao narodnjačka partija centra, no po istupima svojih ključnih ljudi i djelovanju u suštini je samo dio nacionalne desnice. Istina je da je u periodu sredine 2000. godina došlo do „provjetravanja“ PDP-a, da su stranku napustili njen „politički ideolog“ Petar Kunić, potom i Branko Dokić, da je nezadovoljan stanjem u SDP-u BiH PDP-u pristupio i pokojni Slobodan Popović, no sve te promjene, ako su istinski i postojale, bile su kratkog daha.
Ivanića je nakon opštih izbora 2018. na čelu stranke zamijenio Branislav Borenović, stranačko rukovodstvo obnovljeno je mladim kadrovima, ali umjesto promjena koje bi značile alternativu postojećoj, višegodišnjoj nacionalističkoj i destruktivnoj vladavini SNSD-a i njemu odanih političkih poltrona, RS je dobila još jednu partiju koja na identičnom političkom narativu pokušava osvojiti vlast.
Najeklatantniji primjer je Jelena Trivić, potpredsjednica stranke, poslanica u Narodnoj skupštini RS i kandidatkinja PDP-a podržana od dijela opozicije za predsjednicu RS na ovogodišnjim opštim izborima u BiH. Rođena 1983. godine, ova univerzitetska profesorica je svoj politički uspon počela nakon izbora u Narodnu skupštinu RS 2018.
U izbornoj kampanji, koju je u mnogome obilježila i borba Davora Dragičevića uz podršku velikog broja građana da se identifikuju i sancionišu ubice njegovog sina Davida, Trivić je gradila svoj politički status. I nakon što je sjela u poslaničke klupe zbog preciznih analiza ekonomskih (ne)politika vlasti, jer to joj je struka, javnost ju je u prvi mah doživljavala kao novu, mladu alternativu aktuelnom političkom miljeu.
No, ubrzo se pokazalo da ni mladost ni obrazovanje nisu garancija promjena. Pa je Trivić sve češće tokom svojih diskusija posezala za citiranjem Nikolaja Velimirovića, srpskog episkopa, osnivača desničarske ideologije svetosavskog nacionalizma.
O liku i djelu omiljenog joj pravoslavnog teologa najbolje svjedoči činjenica da je Velimirović tokom Drugog svjetskog rata blagoslovio dobrovoljce Dimitrija Ljotića i ostale kolaboracioniste i ratne zločince, kao što su Dobroslav Jevđević i pop Momčilo Đujić, te da je upamćen i kao ekstremni antisemista.
Otuda i ne čudi da je kandidatkinji za predsjednicu RS-a jedan od uzora i vođa četničkog pokreta Draža Mihailović. U tom kontekstu i četničko kolaboriranje s fašistima za Trivić nije sporno. No, vrhunac je njena izjava da su tokom Drugog svjetskog rata postojala na području Jugoslavije „dva antifašistička pokreta: partizanski i četnički, o čemu, uostalom, već uče osnovce (od 5. razreda) na području entiteta Republika Srpska, po nastavnom planu i programu koji je, zanimljivo, kreiran pod vlašću Dodika i SNSD-a.
BEZIDEJNOST DO BOLI
Drugi pol je lider PDP-a Branislav Borenović. Iako se nikada nije eksplicitno odredio prema profašističkim ideologijama koje zastupa njegova partijska kolegica, od istih se nikada nije ni jednom riječu ni ogradio.
Ono što je ključna karakteristika Borenovića je da je krajnje bezidejan političar, bez karizme i snage kojom bi se stranka koju vodi nametnula u javnosti kao alternativa SNSD-u. Otuda jedino što partija koju vodi i on sam građanima nude jeste bezuspješna trka u kojoj dokazuju da su ako ne veći, onda bar podjednako veliki srpski nacionalisti kao i oni koji vladaju političkim životom RS-a.
Za sada je lider SNSD-a Milorad Dodik uvijek korak ispred pa, zapravo, PDP samo kaska za SNSD-om koristeći se pri tom jednako profanim koketiranjem sa srpskim nacionalizmom među biračkim korpusom.
Od blokade rada državnog parlamenta, nakon što je na kraju svog mandata visokog predstavnika u julu 2021. Valentin Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH kojima se sankcioniše negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca, nepriznavanja Christiana Schmidt kao novog visokog predstavnika, do burnih reagovanja za upotrebom bonskih ovlasti, iako je bez intervencije prvog čovjeka OHR-a zbog nedostavljanja sredstava CIK-u BiH bilo u pitanje dovedeno održavanje izbora, Borenović samo kontinuirano potvrđuje da PDP nema autohtoni politički kurs.
Ko je Branislav Borenović i šta kao alternativu vlasti nudi, najočitije je pokazao od početka ruske agresije na Ukrajinu. Umjesto jasne osude napada i pokušanja komadanja druge suverene države, protjerivanja stotine hiljada ljudi iz njihovih domova, ostavljanja spaljene zemlje i brutalnih zločina nad civilima, Borenović cijelu situaciju koristi za još jedan nemušti pokušaj obračuna s Dodikom.
Tako je u jeku ekonomske krize koja prijeti da do srži razori najveći broj građana u BiH, Borenović „zabrinut“ i svu svoju energiju koristi oko jalove teme da li je Dodik dozvolio da se BiH pridruži ekonomskim sankcijama koje je EU uvela Rusiji. Iako je nivo ekonomske/trgovinske razmjene između cijele BiH i Ruske Federacije krajnje zanemariv, Borenović poput mantre u javnosti ponavlja da je „glasanje za sankcije Rusiji izdaja srpskih strateških interesa”?!
Pa patetično pita “šta sada da kažemo našim građanima”. Onim istim za koje se ne pita kako preživljavaju i kako je i kada Rusija ekonomski pomogla RS-u.
IAKO MLAD VEĆ POPULISTA
Treća perjanica PDP-a je gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, najmlađi koji je vodio najveći grad u RS-u u njegovoj povijesti. Nezavršeni student i sin jednog od RS-ovskih tajkuna od 2016. prešao je put od odbornika u gradskoj skupštini, preko najmlađeg narodnog poslanika s najvećim brojem osvojenih pojedinačnih glasova, do gradonačelnika.
Zbog toga su ga neki mediji proglasili „najvećim iznenađenjem izbora“, pa čak i „wunderkindom“. Stanivuković je tokom odborničkog a potom i poslaničkog mandata postao prepoznatljiv po oštroj kritici vlasti zbog korupcije i nepotizma, vješto koristeći društvene mreže i djelujući često kao građanski aktivista, a ne kao političar.
Aktivno je podržavao i neformalnu grupu građana Pravda za Davida zbog čega je i uhapšen nakon brutalne policijske akcije u decembru 2018. U decembru 2019. Stanivukovića je u lice udario ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač nakon rasprave tokom zasjedanja Narodne skupštine. Dan nakon toga, Stanivuković je izjavio da mu je Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva BiH, prijetio i vrijeđao majku, objavivši na Twitteru video kao dokaz.
Bilo je to vrijeme kada su ga tokom boravka u Sarajevu grilile sredovječne gospođe, izjavljujući da bi željele imati takvog sina. No, nedugo nakon toga u februaru 2020. na društvenim mrežama procurila je fotografija Draška Stanivukovića kako drži četničku zastavu, što je izazvalo negodovanje ne samo u bošnjačkoj i hrvatskoj javnosti, nego i među dijelom Srba koji ne podržavaju revitalizaciju fašističkih ideologija, pa je time izgubio podršku javnosti koju je do tada uživao.
Nedugo zatim, u intervjuu za FACE TV Stanivuković je izjavio da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju politički sud. U intervjuu se govorilo i o crnogorskom jeziku i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi koje je Stanivuković osporio, te je Srbiju nazvao vlastitom zemljom, i pritom rekao da je prirodno da je voli.
Stanivuković je u avgustu 2020. u Nikšiću privela crnogorska policija nakon učestvovanju u protuvladinom vjerskom protestu s crnogorskim političarom Vladislavom Dajkovićem, nakon čega je i deportovan iz Crne Gore. Zabranjen mu je ulaz u tu državu na godinu.
Oni koji su detaljnije pratili zasjedanja Narodne skupštine mogli su primijetiti da Stanivuković nije baš naklonjen ni državi Bosni i Hercegovini. U svojim diskusijama kada je spominjao riječ država, gotovo nikad se nije referirao na BiH, nego pod pojmom država tretirao bh. entitet RS.
No, istinsko lice mladog srpskog nacionaliste, a koje se ne razlikuje mnogo od njegove generacije rođene početkom 90-tih godina, pokazao je na poziciji banjalučkog gradonačelnika. Od otvorenog kolaboriranja sa Srpskom pravoslavnom crkvom, odnosno nametljive klerikalizacije/pravoslavizacije Banjaluke, Stanivuković, jednako kao i Trivić i Borenović, igra na kartu na kojoj od 2006. godine ipak suvereno vlada Milorad Dodik.
Stanivuković je upravo tokom juna ove godine pokazao i da, kada je u pitanju Banjaluka, nije znatno drugačiji od svojih prethodnika na gradonačelničkoj poziciji. Novi regulacioni plan središta grada svjedoči da je nova, kao i vlasti prije nje, u bliskoj vezi s građevinskim tajkunima i da se grad prilagođava njihovim, a ne potrebama njegovih stanovnika.
U osvit predstojećih parlamentarnih izbora stoga je sasvim jasno da PDP u ideološkom smislu nema šta da ponudi građanima RS-a, niti bi njihovo djelovanje da izbore izbornu pobjedu dovelo do značajnih promjena političkog diskursa kako u entitetu RS, tako i BiH.
Stoga je i ključno pitanje: znače li izbori i promjene, ili će se RS nastaviti povlačiti po blatu nacionalizma i pravoslavnog klerikalizma i tema primjerenijih 19. nego 21. stoljeću, bez istinske mogućnosti da iskorači i korak dalje od fingirane demokratije u kojoj se nalazi.
