Opšti utisak je da su vojske država zapadnog Balkana zapuštene, loše opremljene i nedovoljno obučene za savremene sigurnosne izazove u regiji, pogotovo Oružane snage BiH. Države sa ovako opisanim vojskama, politički nestabilne i opterećene zaostavštinom minulih ratova, mogu biti lak plijen aktivnosti stranih službi i agresivnih politika, koje stvaraju utisak da region klizi u nove sukobe.
Trend stagnacije u naoružavanju i modernizaciji oružanih snaga nije balkanski izum. Do dolaska Trampa na čelo SAD-a i njegovog upozorenja da se u Evropi nedovoljno izdvaja za troškove odbrane, ovaj trend je uzeo maha i među NATO članicama. Očekivana ulaganja u odbranu od 2% GDP-a iznevjerena su od strane većine NATO članica, što zbog ekonomske krize, što zbog zanemarivanja odbrambenih potreba.
Tek u minuloj 2018. godini evidentirani su pomaci ka ozbiljnijem opremanju vojnih snaga članica Alijanse, što je potvrđeno na nedavnom obilježavanju 70. godišnjice formiranja ovog Saveza.
STRAH I OSJEĆAJ NESIGURNOSTI
O utrci u naoružanju zemalja zapadnog Balkana govori se već nekoliko godina, i kao po pravilu upire se prst u zemlje u okruženju, a ne spominje vlastiti doprinos osjećanju nesigurnosti, strahu od novih napetosti, pa i samih sukoba.
Tako, na primjer, šef Vojno-obavještajne agencije Srbije prošlog mjeseca konstatuje da pomno prati naoružavanje komšija (Rumunije, Hrvatske…), koji jačaju sopstvene nacionalne kapacitete, iako su dio sistema kolektivne odbrane (čitaj NATO-a). Sličan tretman u hrvatskim institucijama i medijima ima svaka nova nabavka naoružanja od strane Srbije.
Reakcije zvaničnika BiH kreću se od šutnje ili saopštenja kako se nabavka oružja u Srbiji i Hrvatskoj kreće u okviru dogovorenih limita, do ozbiljnih upozoravenja da se narušava balans i povećava vojni rizik u regionu.
Istina je da imamo na snazi Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1996. godine, postignut na tragu Aneksa 1B Opšteg okvirnog sporazuma o miru u BiH (Dejtonskog sporazuma), kojim su utvrđeni limiti pet kategorija osnovnog borbenog naoružanja, poput tenkova, transportera, artiljerijskih oruđa, borbenih aviona i helikoptera.
Foto: Srbija i Hrvatske uveliko modernizuju svoje oružane snage
Zavirimo li u tabelu dogovorenih limita i stvarnog stanja na terenu, sve nedavne nabavke koje su činile komšije i susjedi su suštinski unutar dogovorenih brojki. Srbija je tako posljednjim nabavkama odobrenu kvotu borbenih aviona povećala sa 55 na 63 posto. Reklo bi se da nema razloga za paniku, tim prije što su, u skladu s ovim Sporazumom, strane blagovremeno obaviještene o nabavkama, a na raspolaganju im je prilika da najave inspekciju bilo koje kasarne, skladišta, jedinice ili komande.
Međutim ovo je samo jedna strana medalje.
Sporazum ne tretira kvalitet, već samo broj, a kvalitet je presudan u eventualnom, neželjenom odmjeravanju snaga. Imati borbene avione treće ili četvrte generacije – u poređenju sa onim naslijeđenim iz JNA – nije isto, pa makar oni već bili korišteni u ratovima na Bliskom istoku. Na kraju krajeva, svako borbeno iskustvo dobro dođe u unapređenju sposobnosti letjelice i sistema na njoj.
Jednaku prevagu mogu donijeti novije generacije tenkova, raketnih sistema, helikoptera ili artiljerije. Srbija i Hrvatska ih imaju u planovima daljnje modernizacije svojih vojski, a neke nabavke su već u toku. Doda li se tome široka lepeza proizvoda namjenske industrije s one strane Save i Drine, onda je slika iz perspektive BiH još sumornija. I toga je svjestan naš običan čovjek, pogotovu onaj koji je iskusio minuli rat.
OPSTRUIRANJE MODERNIZACIJE OS BIH
Nema sumnje da nas nervoznim čine dva procesa koja brutalno stoje u mjestu već deset godina.
Prvi je uporno odbijanje donošenja Godišnjeg nacionalnog programa u Akcionom planu za članstvo u NATO, a drugi je odustajanje od nužne modernizacije Oružanih snaga BiH. Na taj način ostvareni napredak u reformi odbrambenog sistema BiH, učinjen početkom ovog vijeka, dolazi u pitanje.
Interesantno je da su oba ova procesa zakonska obaveza (Zakon o odbrani BiH, član 84), no niko se ne usuđuje pokrenuti pitanje odgovornosti onih koji opstruiraju njihovo ispunjenje, a koji formalno rade na destabilizaciji i urušavanju države. Prvih sedam poslijeratnih godina smo izgubili na ubjeđivanju visokog predstavnika međunarodne zajednice da je odbrana civilno, a ne vojno pitanje, što je pokrenulo proces reforme odbrambenog sektora u BiH.
Foto: Oružane snage BiH nemaju nijedan borbeni avion, a raspolažu tek sa 20 višenamjenskih helikoptera, od kojih je oko 10 u letačkom stanju.
Rezultirao je ovaj reformski proces najuspješnijom poslijeratnom pričom – uspostavom Oružanih snaga BiH na državnom nivou. Međutim, posljednjih 10 godina ova reforma je otupljena, razvoj Oružanih snaga zaustavljen, kako ograničenim budžetom, tako i političkim opstrukcijama.
Iako bi se moglo očekivati da izjava predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika o tome da ne želi Oružane snage na granici BiH (ili neku drugu državnu agenciju za sigurnost) ima dnevno-politički karakter, ona ima programski karakter jačanja entitetskih institucija za poslove koji su po prirodi stvari u opisu Granične policije i drugih odbrambeno-sigurnosnih institucija BiH.
Sve dok traje opstrukcija ovih procesa, BiH će nijemo svjedočiti modernizaciji vojski susjeda i komšija, što već za posljedicu ima destabilizaciju države, ali i odlazak mladih, školovanih ljudi u manje sumorne dijelove planete. Retorika u vulgarnoj političkoj komunikaciji pojačava osjećanje ugroženosti, makar komšija ili susjed nabavili avion rasklopljen kao lego kocka.
Istovremeno, odnosi Srbije i Kosova su ušli u fazu u kojoj se presijecanje gordijevog čvora može desiti mačem, uz otvoreno izražena očekivanja da se „gubitak namiri“ zapadno od Drine. Moć probosanskih snaga, rasutih od vlasti do opozicije, se ne pokazuje učinkovitom u odbrani vladavine zakona i pružanju sigurnosti građanima BiH.
Ne shvate li da je to prioritet broj jedan i ne posegnu li za pravim mehanizmima izgradnje političke volje i sinergije svih, ne piše nam se dobro. Oružane snage dizajnirane da budu dio kolektivne sigurnosti koju pruža Sjevernoatlanski savez, loše opremljene i zapuštene, same nisu dovoljna garancija, sve dok su izvan NATO-a.
