Autor: Ozren KEBO
U demokratskom društvu nije bitno šta zastupaš, nego kako to radiš. Metodologija je važnija od sadržaja. Jer ako je društvo demokratsko, onda (skoro) sve ideje imaju pravo postojanja, ali čak i neke sasvim korektne teze mogu biti iznesene neumjesno, uvredljivo, s mnogo otrova i bijesa, čime se i u sadržajnom i u metodološkom smislu njihova korektnost samodiskvalificira.
Naravno, govorimo o misi koja već ima nekoliko nadimaka: ustaška, blajburška, Luburića party… Ovdje ćemo je iz razloga pristojnosti zvati samo misa i bavit ćemo se samo jednim aspektom njenog ukazanja – pisanjem hercegovačkih medija i njihovih autora o Sarajevu.
Glavni grad BiH decenijama je glavna meta njihove mržnje i neuspjelog pokušaja da sopstveno pisanje svedu pod minimum autorske kontrole. Kad se desila presuda za udruženi zločinački poduhvat, jedan od najvažnijih događaja za ove prostore, ti mediji mjesecima nisu prestajali da bljuju vatru po Sarajevu, iako se sve odigralo na drugom kraju Evrope. Kad se sad desila misa koju je osudio veći dio svijeta, od Jeruzalema do Banje Luke, od New Yorka do Beograda, od Münchena, preko Pariza, do Podgorice, rafalna paljba ponovo je orkestrirana samo prema ogavnom gradu na Miljacki.
O misi se pisalo danima prije i pisat će se vjerovatno sedmicama poslije. Kao uzor, navodimo zajednički tekst Ivana Šarčevića i Drage Bojića. U njihovom obraćanju javnosti sagledana je sva kompleksnost ove teške teme, nije propušten nijedan rukavac javnosti i politike. Naravno, teško se složiti sa svime što napišu, čak i neki izvedbeni postupci unutar teksta dali bi se problematizirati, ali ako neko zahvati tako širok spektar tema, političkih i društvenih subjekata i pritom ne upotrijebi nijednu tešku riječ, nijednu zapaljivu konstataciju, onda je jasno da se radi o zrelim autorima i odgovornim ljudima, svjesnim kompleksnosti problema i slojevitosti trenutka u kojem se sve događa. Tekst je, ako se ne varamo, objavljen na portalu Prometej i svima može poslužiti kao pokazna vježba. Dva fratra (često nazivana halal Hrvatima i daidžama) održala su važnu lekciju novinarima, književnicima, političarima, kojekakvim direktorima, svima koji bi da se oglase, a ne raspolažu osnovnim znanjima o javnoj riječi i njenim konsekvencama.
A sad zaronimo u baruštinu zvanu Čovićevo novinarstvo. Nećemo imenovati autore, jer ovdje govorimo o višedecenijskom fenomenu, a ne o ekscesu koji se desio jednom i neće više, pa bi krajnje nepravedno bilo koncentrirati se na dva imena. Pokušavamo ukazati na pojavu metodom koju ćemo u nekim narednim aferama iskoristiti za analizu sarajevskih i banjalučkih medija i njihovih diskursa.
Sarajevski halal antifašizam
Dakle, evo nekoliko karakterističnih odlomaka iz ostrašćenog medijskog prostora zapadne Hercegovine, koji govore o tome kakvo stanje duha vlada u tim nikad uljuđenim intelektualnim predjelima.
„Ideološkim puritancima i samoproglašenim antifašistima iz kazališnih i inih krugova, kojima je spomenuta moralna ucjena toliko srasla s karakterom da je mnogi od njih nisu ni svjesni, jako su zasmetali podaci s kraja Logorilijade.“ (Moralna ucjena srasla s karakterom? Autor ovih teških riječi obraća se kolegama, upuštajući se u teške ocjene i definicije kojima nije dorastao. Karakterno opanjkavati i diskvalificirati političke neistomišljenike viši je nivo nerazumijevanja situacije. Ili nečeg drugog, još uvrnutijeg. Ali to je ništa, slijedi mnogo žešća provala.)
„Nazovimo tu vrstu antifašizma sarajevski halal antifašizam, a u nastavku teksta bit će razvidno zašto smo ga tako nazvali.“ (Dakle, da bi uvrijedio, ponizio i politički diskvalificirao neistomišljenike, autor, inače direktor jednog kazališta i bivši urednik časopisa za umjetnost, kulturu i društvena pitanja, koristi izraz halal, pojam koji u naše živote dolazi iz islama. Ovakvo metaforisanje i poigravanje u sebi krije zametke opasnih procesa. U izmiješanim zajednicama, u kojima jedni do drugih žive pripadnici različitih konfesija, takva metoda uvijek je kontraproduktivna. Ima u sebi natruha orijentalizma, opasnih namjera i teško razumljivih predrasuda. Iskreno se nadamo da autoru ovakve igrarije nisu srasle s karakterom, nego da samo ispunjava želje vrhovnog komandanta iz Ilića. Jer ako jesu, onda smo svi u problemu.)
„Ništa navedeno nije problem ako dobijete antifašistički halal certifikat od sarajevskih halal antifašista i njihovih političkih i financijskih pokrovitelja iz SDA, SDP-a i Najdraže Ambasade u kojoj su sarajevski halal antifašisti posebno omiljeni i utjecajni, kao građani i antifašisti.“ (Ima jedan poremećeni pravac političkog diskvalificiranja unutar kojeg već godinama do bola izlizane uvrede poput halal intelektualci, halal građani, halal Hrvati, etc, ne gube upotrebnu vrijednost. Svake hefte nabasat ćete u nekom polumediju na njih. A tamo gdje je ruska ambasada najdraža, doskočice na račun američke posebno se cijene i nagrađuju).
„Sarajevski halal antifašisti dio su projekta i procesa čiji je cilj ukidanje svih ustavnih i političkih prava koje Hrvati imaju kao konstitutivan narod u BiH. Ono što posebno zabrinjava je činjenica kako je taj proces ušao u fazu otvorenog i beskrupuloznog institucionalnog, političkog, medijskog i svakog drugog situacijskog nasilja nad Hrvatima u BiH.“ (O nasilju bi se dalo pričati. I to o nasilju na svim stranama i u svim dvorištima. Nikada ga se nismo oslobodili. Ljudi pate. Ali, s kime pričati? S direktorima koji se šicaju ovakvim provalama?)
„Stvari su otišle toliko daleko da se velika većina Hrvata u BiH slaže s ocjenom mostarskog politologa Martina Mikulića koji je ustvrdio kako je ova, po njegovim riječima, ‘potpuno neutemeljena masovna histerija nastala nakon najave svete mise za žrtve Bleiburga u Sarajevu, samo još jedan dokaz da nije pretjerivanje medijsko, političko i kulturno Sarajevo nazvati totalitarnom tvornicom mržnje i laži.“ (Evo dokle to ide. Kad iz tvornice mržnje i laži otpužuju druge za mržnju i laž, to zna otvoriti potpuno novi, originalan set problema. Ali o tome ionako pišemo već godinama, analizirajući jednu televizijsku kuću s drugog kraja države.)
„Modus operandi već je viđen i razrađen u totalitarističkim sustavima i režimima, kako u fašističkom tako i u komunističkom. Osnovni cilj je u što većoj mjeri dehumanizirati političkog neistomišljenika ili neprijatelja, prikazati ga kao nositelja opasne i nepopravljive ideološke i političke patologije za čije su obuzdavanje dopuštene sve mjere, od biranja političkih predstavnika preko zabrane vjerskih obreda do fizičkih likvidacija.“ (Šta kaže prijatelj? „U što većoj mjeri dehumanizirati političkog neistomišljenika ili neprijatelja“? Prvo ga nazoveš halal antifašistom i korisnim idiotom, a onda kukaš kako te isti „u što većoj mjeri dehumanizira“. Em koristiš tu metodu, em za nju optužuješ one protiv kojih je koristiš. I onda se još pitaš zašto te niko ne voli, od Zagreba do Sarajeva; samo nešto malo simpatija možeš prikupiti na tradicionalno objektivnom RTRS-u.)
Drugi primjer
E, sad smo već kod drugog autora, hvaljenog i nagrađivanog pisca. Ovaj prvi je obična medijska mlaćenica u odnosu na njega. Samo pratite taj originalni tok misli…
„Digli su se na prednje noge živopisni sarajevski antifašisti, tražeći da se misa zabrani.“ (Znači, ako imaju prednje noge, onda, slijedeći logiku uglednog & ugroženog autora, imaju i zadnje. I, znači, govorimo o životinjama. Taj nesnosni antropocentrizam, jedan od pouzdanih znakova intelektualne agresije, imat će koji odjeljak kasnije još gori izljev, samo malo strpljenja. Životinje su ovdje uvijek služile za iživljavanje, ljudi su surovi, bez ikakvog suosjećanja za animalni svijet. Bioetika neće kod nas za još jedno 70 godina. Zato i imamo tako bogatu lepezu uvreda za koje se materijal crpi iz faune).
„Održavanje mise nije sporno, niti bi to smjelo biti, osim u Saudijskoj Arabiji ili u Islamskom kalifatu, i, na žalost, sada u Sarajevu, gradu kojem se nekad tepalo kao ‘europskom Jeruzalemu’, koji se time preko noći pretvorio u europski Kandahar.“ (Ako autor misli da je ovom otužnom dosjetkom ubo, nek proba u pravom Jeruzalemu organizirati misu za Bleiburg. Proveo bi se gore nego u Kandaharu. Osim toga, Kandahar je predaleko čak i za uvredu, zašto da bi se prikazala mračna strana omrznutog „ogavnog“ grada ne posegnuti za nekim geografski bližim, a pritom podjednako grozomornim primjerom. Recimo, zapadni dio Mostara ubio se za to: po presudi najrelevantnijih međunarodnih institucija percepiran je i definiran kao jedan od mračnijih svjetskih toponima, s beskrajnom listom zastrašujućih ratnih zločina, nezamislivih u civiliziranom svijetu.)
„Medijska histerija povodom ovog slučaja pokrenuta je od strane dva bošnjačka člana Predsjedništva, Željka Komšića i Šefika Džaferovića, ‘antifašističke kuke’ i ‘islamističke motike’, bez namjere da se makar malo zagrebe ispod površine onoga što se dogodilo na Bleiburgu…“
„Njihovi razlozi su, s obzirom da je cijela stvar najvjerojatnije napuhana u središnjici SDA, manje više jasni. Mogu se nazrijeti dva motiva. Prvi je onaj da se stvori dovoljno gusta dimna zavjesa koja bi makar nakratko zaklonila Izetbegovićeve kleptomane, poput notornog Fahrudina Solaka…“
(Najblaže rečeno, imamo mi još kleptomana. Ali, za razliku od Sarajeva, koje svojim kleptomanskim strukturama ne da disati, Dragan Čović živi život iz snova, bez opozicije, bez prigovora, bez istraživačkih projekata, bez ikoga u užem zavičaju ko bi smio propitati ma i jedno njegovo nedjelo. Napisali su stotine tekstova o korupciji, njega niti ne spomenuše. A i kad izađe iz užeg u širi zavičaj, kleptomanska povijest misteriozno nestaje između dva suda. Što se tiče ovog drugog pitanja, mediji i slične trice, višegodišnja medijska histerija koju više nego uspješno proizvode kolektivi pod kontrolom opasnog radoboljskog mogula, posebno je poglavlje žurnalističkog života u BiH. Ne desetine, ne stotine, nego hiljade sačuvanih primjera govore o totalnom potonuću jedne politike čiji su sastavni dijelovi i citati ovdje prezentirani.)
„Drugi je motiv izetbegovićevsko ubijanje dvaju muha jednim udarcem, da se usput pokrene novi val mržnje prema Hrvatima, koja je u Sarajevu poprimila već patološki oblik, a koja se uglavnom orkestrira iz vodeće bošnjačke stranke, i u koju su se poput ‘korisnih idiota’ uključili svi ti silni ‘ljevičari’, ‘antifašisti’ i slični.“ (Na ovakvim zamjenama teza ljudi ovdje prave karijere: misa je zaista dala Izetbegoviću nezasluženu pauzu od afere „Respiratori“. Ali Sarajevo nije nimalo sretno zbog toga, mediji i društvene mreže bruje o takvim „skretanjima pažnje“. I nije Izetbegović naručio misu, nego Zagreb. I nisu se Izetbegoviću priključili ljevičari i antifašisti, nego se on prišlepao njima kad je vidio u kom pravcu javnost puše. I nije samo Sarajevo skočilo; vascijeli svijet, izuzimajući malu mračnu medijsku mrlju oko polovine Mostara, složno je osudio ovu misu. Ko ne vjeruje, nek prosurfa po vodećim medijima iz Amerike, Izraela, Francuske, Britanije, Njemačke, Austrije… Nedvosmislene osude stižu čak i iz partnerskog RS-a, ali nijedan osuđivač europskog Kandahara to još nije primijetio, daleko je Banja Luka i sporo stižu vijesti otamo.
„Čim u noći zalaju tornjaci iz SDA, možete biti sigurni da će se odmah potom u falsetu s druge strane javiti Nikšićevi i Kojovićevi pekinezeri, ili podatne DF- ovske kujice.“ (Prizemno, primitivno, neduhovito, čista patologija u kombinaciji s totalnim gubitkom kontrole nad misaonim procesima. I ovaj autor govori o nekakvoj patološkoj mržnji Sarajeva? Usput, koristimo priliku da se u ime ljudskog roda – eventualno izuzimajući HNK – izvinimo svim onim divnim tornjacima, pekinezerima i kujicama što ih jedan ovakav um pokušava uspostaviti kao mjernu jedinicu za negativnost i osnovno sredstvo izrugivanja).
Toksična stvarnost
Daleko od toga da Sarajevo ne zaslužuje kritiku. Ali pouzdano znamo – ne ovakvu. Stvarnost nam je zagađena, niko ne može ostati ravnodušan prvo nakon svih onih zločina, a potom nakon višedecenijske korupcije koja je razorila sve pore politike i društva. SDA i HDZ tu su neprikosnoveni lideri. Bakir Izetbegović i Dragan Čović na samom su vrhu piramide odgovornosti. Sarajevo satra Izetbegovića, a Mostar? Mostar brani Čovića od Sarajeva.
Oštar jezik jedini je adekvatan odgovor na takvo stanje. Ali oštar jezik nije nužno i uvredljiv. Zapravo, ne bi smio biti uvredljiv, osim u specijalnim prilikama, kad se odnosi na proaktivne proizvođače uvreda, kojima je ponekad sevap uzvratiti njihovim načinima. Uvreda je jedan od najnižih, najlošijih i najneproduktivnijih protokola sagledavanja stvarnosti i više govori o autorima nego o onima na koje se odnosila. I svi ponekad podlegnemo tom izazovu.
Posebno je zanimljiva uloga Hrvatske. Predstavljajući se kao najpouzdaniji prijatelj Bosne i Hercegovine, ona ovdje godinama pravi neviđene pizdarije, njena policija upada na našu teritoriju, siječe se šuma koja je ili u BiH, ili u međugraničnom prostoru, policajci švrljaju po Krajini, ljudi koji dođu iz Afrike protjeruju se u Unsko-sanski kanton. Doduše, poslali su nam nekoliko hiljada maski i rukavica, ali kad se to uporedi sa stotinama tona nuklearnog otpada i misom koja je dodatno zatrovala ionako zatrovan prostor, šićar je nikakav. Ako su nam oni najbolji susjedi, onda fakat evo pitanja za milion kuna: Kako li tek izgledaju najgori? Ne upirite ovaj put prstom u Srbiju.
Indikativno je da Dragan Čović svih ovih decenija nije uspio proizvesti ne samo solidan medij nego ni pristojnog autora, koji bi bez bijesa, netrpeljivosti i ovakvih ispada bio u stanju artikulirati poziciju, zahtjeve te što opravdane što isforsirane traume bosanskohercegovačkih Hrvata. Svi su narodi ovdje istraumatizirani, potrebni su nam novi modeli komunikacije. Ovo što smo analizirali, apsolutno ne spada u te novitete. Možda bi istinske kršćanske vrijednosti, poput blagosti, iznad svega praštanja, dijaloga, pomirenja, bile dobar polazni osnov, čak i kad prekoputa sebe imate nedostojne pekinezere. Čovićevi mediji slijede matricu jakog izraza, teških uvreda i unaprijed produciranog neprijateljstva prema svemu što dolazi iz Sarajeva. Nisu usamljeni u takvim metodama, ali jesu istaknuti. Još samo da pročitamo da za COVID-19 nisu krivi šišmiši iz Wuhana, nego tornjaci, pekinezeri i podatne kujice iz Sarajeva, pa da horor priča o jednom moćniku i njegovim medijima bude kompletirana.
Izvor: analiziraj.ba
