U noći između utorka i srijede, 10. jula ove godine zatvorena je mostarska kompanija Aluminij. Ukupni dug Aluminija iznosi 377 miliona KM. Kompanija godinama kontinuirano posluje u gubitku. Ipak, u trenutku zatvaranja prosječna plata u ovoj firmi iznosila je za bh. prilike enormnih 3.134 KM, dok je primjerice njenom bivšem direktoru Miji Brajkoviću samo na ime plata i optremnina isplaćeno 700.000 KM.
Postavlja se pitanje kako je to moguće? Odgovor će vam možda biti jasniji ako uzmemo u obzir da je, prema priznanju federalnog ministra energije, rudarstva i industrije Nedmin Džidića, Vlada FBiH (koja je vlasnik 44% Aluminija, 44% je u vlasništvu bivših i sadašnjih radnika, a 12% fonda iz Hrvatske) prethodnih godina za ovu kompaniju izdvojila 285 miliona KM.
VELIKE KOMPANIJE STRANAČKI PLIJEN
Drugim riječima, dok su se radnici častili natprosječnim platima, a uprava svojim bivšim i sadašnjim članovima isplaćivala stotine hiljada maraka na ime bonusa i otpremnina, firma je kontinuirano proizvodila gubitke i gomilala dugove, a sve je godinama održavano budžetskim novcem, tj. zavlačenjem ruke u džepove poreskih obveznika u FBiH.
Profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i bivši dekan Muris Čičić ističe da je Aluminij samo pefsonifikacija jednog potpuno deformisanog sistema u društvu gdje su javne i državne kompanije odavno postale tek plijen političkih stranaka:
Muris Čičić: O svim aspektima poslovanja odlučuju stranke
„Javne kompanije su u suštini u privatnom vlasništu političkih stranaka i njima upravlja onaj ko je trenutno vlast. A zašto kažem da su privatizovane? Zato što o svim aspektima poslovanja, od zapošljavanja preko investiranja do zaduživanja, odlučuju stranke. Dragan Čović tako nedavno u medijima govori da je Aluminij mogao bolje poslovati da su uradili ovo ili ono i navodi da su oni zaposlili 370 ljudi. Ko vi? Kakve formalno Čović ima i smije da ima veze s Aluminijem? To vam govori dokle je došlo poimanje kompanija kao stranačkog plijena“, ističe profesor Čičić.
U socijalističkoj ekonomiji bivše Jugoslavije tituliran kao „gigant“, od rata do danas pod snažnim političkim utjecajem HDZ-a, Aluminij je ogledalo bh. društveno-ekonomskog sistema i procesa tranzicije koji je trebao biti prelazak iz socijalističke u modernu tržišnu ekonomiju oslobođenu političke kontrole. No, dokle smo u tom procesu zaista stigli?
Odgovor će vam biti možda jasniji ako uzmete u obzir da, dok radnici Aluminija danas protestuju, a Vlada FBiH manevriše s potencijalnim rješenjima, prema izvještaju MMF-a za 2018. u BiH egzistira čak 548 državnih preduzeća koja zapošljavaju preko 80.000 ljudi… I duguju astronomskih 8,1 milijardu KM!
Ako se ovi katastrofalni podaci uporede a mizernih 80 miliona maraka, koliki su državni prihodi od dividendi u državnim preduzećima, dobija se još gora slika, a MMF ukazuje i na to da putem novačanih transfera državna preduzeća građane godišnje koštaju dodatnih 215 miliona maraca.
KAKO SMO DOŠLI U OVU SITUACIJU
Uprava za međunarodnu trgovinu Ministarstva trgovine SAD-a upozorava da u praksi državna preduzeća imaju prednost u odnosu na privatna. Taj nejednak tretman se najčešće ogleda u monopolizaciji tržišta kroz regulaciju, te drugačiji odnos kada su u pitanju obaveze uplata javnih prihoda, izmirenje poreznih dugovanja i dugova prema povjeriocima, gdje javne kompanije imaju jasnu prednost. One su dominantne među najvećim poreznim dužnicima u zemlji, a većina je na pragu nesolventnosti i predstavlja rizik za vlade.
Postavlja se pitanje kako smo uopće došli u situaciju da, nakon višegodišnjeg promocije moderniziranja ekonomije od međunarodne zajednice i sveprisutnog narativa u društvu o navodnoj masovnoj privatizaciji kao glavnom uzroku ekonomskog stanja u BiH, ogroman dio bh. ekonomije, ali i njenog tereta, čine državne i javne kompanije? Ocjene Svjetske banke, IBRD-a, IFC-a, MIGA-e i CPF-a iz njihovog Izvještaja za BiH iz 2015. godine govore da reforma sektora državnih preduzeća nije urađena još od raspada Jugoslavije. S ovim se u potpunosti slaže i ekonomist Zlatko Hurtić:
Foto: Zlatko Hurtić: Neke kaznene mjere nije uopšte moguće izvršiti jer su kazne propisane u jugoslevenskim dinarima
„Podatak da u BiH postoji 550 preduzeća s tolikom dugom pokazuje da ova zemlja nije doživjela niti je još uvijek prošla kroz ekonomsku tranziciju, kao npr. Poljska, Češka, itd… Tako da i ovaj primjer govori o tome koliko su smiješni oni koji tvrde da je u BiH na djelu nekakav ’divlji kapitalizam’. Jer dobar dio prethodnog i historijski pregaženog socijalističkog sistema još uvijek je prisutan, kako u glavama mnogih od nas tako i kroz ‘socijalističke’ zakone koji su još uvijek u primjeni, pa tako apsurda radi neke kaznene mjere nije uopšte moguće izvršiti jer su kazne propisane u jugoslevenskim dinarima!”, ističe Hurtić.
No možda i ključno pitanje koje se postavlja jeste kolike posljedice postojanja ovakvih državnih kompanija u pogledu oblikovanja ekonomskog i socijalnog stanja snosi kompletno društvo? Hurtić ističe da pogubnih posljedica koje trpe zbog javnih kompanija većina građana nije ni svjesna:
“Ovi gubitaši se obilato subvencioniraju poreskih novcem građana. Najveću cijenu plaćaju radnici u privatnom sektoru čije plaće su generalno niske, između ostalog i zbog visokog poreskog opterećenja privrede koji dijelom uzrokuje i neefikasniji dio ekonomije jer se na taj način pokrivaju gubici koje gomila najveći dio javnih preduzeća. Obzirom da većina ovih preduzeća ne plaća doprinose penzionom fondu – samim tim i penzije su niže. Na kraju građani se svaki dan suočavaju sa lošim javnim i komunalnim uslugama koje pruža dio ovih preduzeća, iako im redovno plaćaju račune za grijanje, prevoz, odvoz smeća, vodu, itd …”
ŠTA ČINITI
Politička kontrola nad njihovim poslovanjem, gomilanje gubitaka, milijarde dugovanja, prekomjeran broj zaposlenih, gutanje poreskog novca i gušenje privatne konkurencija slika su i prilika državnih kompanija danas. Iako MMF preproučuje privatizaciju kao jedno od potencijalnih rješenja za državna preduzeća, stvari u praksi izgledaju daleko kompleksnije:
„Privatizacija je u svakom slučaju bila najefikasnije rješenje za najveći broj ovih preduzeća. Međutim, ne više iz prostog razloga jer se u većini slučajeva tu više nema šta ‘privatizirati’. Kao što rekoh, imovina je pod hipotekom ili je rasprodata, izgubljena su tržišta, a prekobrojna radna snaga i troškovi rada dodatno opterećuju likvidnost. Za najveći broj ovih preduzeća restruktuiranje, stečaj ili likvidacija su jedino rješenje. Ali obzirom na broj i ‘sastav’ uposlenih, za politiku je to postao veliki zalogaj”, objašnjava Hurtić.
Foto: Birač Zvornik jedna od velikih kompanija uništenih u lošoj privatizaciji
S ovim stavom saglasan je i profesor Čičić, koji ističe da se u svemu mora uzeti u obzir i politički kontekst u kojem egzistiraju te kompanije:
“Šta je riječ privatizacija u našim uslovima? To neće dobiti podršku nikoga osim nekoliko ljudi koji razumiju o čemu se tu radi. Stranke se neće odreći svog plijena dok ga mogu crpiti, radnici će biti protiv jer uživaju privilegije, stanovništvo je općenito protiv, a pojedini intelektualci će vam retoriku okrenuti na to da moramo po svaku cijenu sačuvati javna dobra i resurse za buduće generacije. Ja se slažem za vodu, komunalne stvari, možda i električnu energiju, no zar su Aluminij i GRAS javna dobra? Vlada KS objavljuje da kupuje trolejbuse za GRAS? Pa gdje to Vlada kupuje trolejbuse? To je valjda posao uprave. Pa šta je onda GRAS? Vlada je GRAS. Oni ne shvataju da nije posao ministra da kaže koliko će autobusa voziti. Sve dok strankama ne iščupate iz ruku potpunu nadležnost nad kompanijama, neće doći do promjene stanja“, naglašava profesor Čičić.
TRANZICIJA KOJE NIJE BILO
Ključ problema zbog kojeg se BiH danas suočava s ovakvim stanjem u javnim i državnim kompanijama leži u činjenici da ovdje proces tranzicije nikad nije proveden. I pored procesa privatizacije koji je postojao, stotine kompanija djelomično ili češće većinski zadržano je u vlasništvu države, a kako državom upravljaju političke stranke, tako su i te kompanije postale tek unosan plijen za međusobno raskusurivanje između vladajućih stranaka.
I dok u svijetu postoje uspješne javne i državne kompanije, ali tako da se u njima primjenjuje korporativni način upravljanja te posluje po tržinim principima efikasnosti odvojeno od kontrole i pritiska vlade, u BiH su javne i državne kompanije, mimo svake tržišne logike, prije svega izvor zaposlenja za stranačke kadrove, sredstvo održavanja socijalnog mira i kupovine glasova na izborima.
Sve to građane godišnje košta stotine miliona KM poreskog novca na održavanje te stranačke mašinerije javnih kompanija od kojih dobijaju loše i neadekvatne usluge. Država umjesto dobiti i poreskih prihoda od njih ima same troškove (iako svakako ima političku i izbornu dobit), a zatim opet dodatnu cijenu plaćaju građani koji radi neracionalne potrošnje budžetskih sredstava i neplaćanja poreza i doprinosa ostaju bez većih penzija, adekvatne infrastrukture, kvalitetnog školstva, zdravstva, odnosno onih usluga koje država treba primarno da pruža.
Foto: BH Telecom, jedna od najprofitabilnijih javnih kompanija godinama pod kontrolom SDA
Kao što pokazuje i problem Aluminija iz uvoda ovog teksta, rješavanje problema javnih kompanija bit će bolan i dugoročan proces. Mnoge od njih se zasigurno moraju likvidirati. Dobro provedena privatizacija i restruktuiranje mogu unaprijediti pružanje usluga, poslovnu produktivnost i rast meritornog zapošljavanja, te smanjiti političku kontrolu ekonomije.
Međutim, privatizacija često ne može biti provedena, jer ne postoje tehnički preduslovi za tržišno natjecanje. U takvim kompanijama je potrebno implementirati principe korporativnog upravljanja koji su definisani OECD smjernicama, a koji će ispuniti osnovne principe trasnparentnosti, odgovornosti, kvalitete i fer pristupa u poslovanju, te adresirati probleme u upravljanju i depolitizaciji javnih i državnih preduzeća.
Ipak za sve to je najprije neophodna volja politička stranaka da budu spremne na provođenje teških i nepopularnih mjera, i prestanu s praksom tretiranja javnih kompanija kao unosnog stranačkog plijena koji se za vlastite interesno-klijentalističke potrebe crpi dok god je to moguće. Sudeći prema dosadašnjem ponašanju i odnosu političkih stranaka prema ovom problemu, vjerovatno i nemamo previše razloga za optimizam.
U najgorem slučaju, kao što opet pokazuje slučaj Aluminija, a možete uzeti i primjer Sovjetskog saveza ili bilo koje druge socijalističke države, politika nije “jača” od tržišta i dugogodišnje oklijevanje u provođenju reformi i stranačko iskorištavanje ovih preduzeća neminovno će doći na naplatu. Pitanje u konačnici je samo uz koju cijenu i koliki broj žrtava.
——————————————————————————————————
Tekst je podržan kroz ACTION SEE projekat koji provodi Metamorphosis fondacija za internet i društvo, u partnerstvu sa Westminster fondacijom za demokratiju iz Velike Britanije, CRTA – Centrom za istraživanje, transparentnost i odgovornost iz Srbije, Udruženjem građana Zašto ne? iz Bosne i Hercegovine, Centrom za demokratsku tranziciju iz Crne Gore, Open Data Kosovo sa Kosova i Levizja Mjaft! iz Albanije, uz finansijsku podršku Evropske unije.
Stavovi sadržani u ovom tekstu su isključiva odgovornost Liberalnog foruma BiH i InfoRadara i ne odražavaju stavove Evropske unije.
