Pojedini okorjeli sarkastičari ne mogu sakriti svoju programsku dosadu. To što njihove izreke sadrže uvijek iste formule, sadržaj ne čini zanimljivijim.

Ali ponekad ima događaja kada odjednom u starim temama vidimo novi potencijal za akciju. I jedan takav događaj može nas voditi prema potpuno neočekivanom trenutku povijesti i pokazati nam novo poglavlje zajedničke budućnosti.

Konferencija o Balkanu u Berlinu, 29. travnja, mogla bi biti jedna od njih. Zašto? Još nikada dvije najvažnije i najveće europske nacije, geografski najbliže Balkanu, Njemačka i Francuska, nisu zajednički uputile poziv liderima Zapadnog Balkana kako bi se otvoreno i odgovorno razgovaralo o našoj zajedničkoj budućnosti. Ako se osvrnemo na našu prošlost, vidimo ponore i katastrofe 20. stoljeća koji nadilaze sve što možemo zamisliti u našoj povijesti. Našim i drugim narodima je nanesena beskrajna patnja.

Od sredine 20. stoljeća u Europi se trudimo, manje ili više uspješno, utvrditi razloge i političke uzroke za tako nehumanu epohu i izgraditi kontinent za budućnost, na kojem će svaki pojedini građanin ponovo imati neotuđiva prava u odnosu na državu i kolektivne strukture i na kojem će sve pojedine nacije ponovo biti slobodne, neovisne i utemeljene na vladavini prava. Istovremeno je ovaj kontinent rekonstruiran integracijom drugih nacija u Europsku uniju, kako bi u vrijeme globalizacije ostao ekonomski i kulturno održiv u odnosu na druge kontinente i velike sile. Taj napor je u Europi doveo do dobrovoljnog povezivanja parlamentarnih demokracija, jedinstvenog u povijesti čovječanstva, koje je vodilo velikim uspjesima.

Politički slom sovjetskog imperija bio je posljedica toga da ni jedan imperij, ni jedan ideološki sustav, ni jedna diktatura dugoročno ne mogu lažima, falsificiranjem povijesti, širenjem moći i porobljavanjem ljudi odnijeti pobjedu nad idejom slobode. Tako se ideja slobode proširila od Sovjetskog Saveza do Istočne Njemačke, od istočne Europe sve do centralne i istočne Azije. Ona je dovela do ponovnog ujedinjenja dvije Njemačke, bez nasilja. Naša sloboda i sigurnost osigurani su kroz NATO, moćni euroatlantski vojni savez.

Samo je bivša Jugoslavija krenula drugačijim – svojim, sudbonosnim putem. Tadašnji vođa Jugoslavije, Slobodan MIlošević, u Beogradu je i nakon sloma komunističke ideje zemlju htio voditi diktatorski, koristeći novu ideologiju: vladavinu srpskog naroda nad svim drugima na Balkanu. Iz obje regije prema Europi i svijetu je krenulo stotine tisuća izbjeglica, tako da je rat za stabilnost Zapada i Istoka postao neizbježan.

Christian Schwarz-SchillingChristian Schwarz-Schilling

Tek razvlašćivanjem tirana i njihovih pomagača oslobođen je put za nove, neovisne države Balkana. Stanovništvo Zapadnog Balkana sada čeka svoju šansu da se također priključi Europi. Europa je taj put pokazala još 2003. godine na važnom summitu EU-a u Solunu.

Ali danas je situacija posebno ozbiljna, jer se u tim zemljama i dalje vode ideološke borbe.

Milorad Dodik, jedan od današnjih predsjednika Bosne i Hercegovine, koji jedan entitet, naime Republiku Srpsku, drži čvrsto u šaci, već godinama prijeti kako će Republiku Srpsku odvojiti od Bosne i Hercegovine i od nje stvoriti posebnu državu.

U toj namjeri usko surađuje s nacionalističkom strankom Hrvata (HDZ), tako što njezinog vođu Dragana Čovića snažno podržava u pokušaju stvaranja trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini, s ciljem daljnje podjele Federacije. Pritom je cilj da se svi dijelovi Federacije u kojima su Hrvati većinsko stanovništvo, dugoročno pripoje Hrvatskoj. I nacionalisti iz Hrvatske se u Europskom parlamentu i u samoj Hrvatskoj bore za taj cilj.

To što se tamo događa Zapad ne smije podcijeniti kao “retoriku”, već u toj situaciji mora reagirati. Ukoliko se ignoriraju preporuke najviših europskih političara i institucija u Bosni i Hercegovini, onda bi, u skladu s Dejtonskim sporazumom, međunarodna zajednica trebala intervenirati.

I donedavni pregovori između Srbije i Kosova ni u kojem slučaju ne bi smjeli voditi povlačenju novih granica po etničkoj osnovi. Bi li opet trebalo da imamo na tisuće izbjeglica, kao 1999. godine? Nakon svih iskustava iz prošlosti takvi prijedlozi za „etničko čišćenje” bi morali biti stavljeni ad acta.

Ambicije pojedinih etničkih skupina za daljnju podjelu na području Zapadnog Balkana, po „etničkom” ključu, moraju u budućnosti biti u potpunosti isključene, jer ratovi iz devedesetih godina ni u kojem slučaju se ne smiju ponoviti.

Navedene točke odnose se i na budućnost drugih susjednih zemalja Zapadnog Balkana, kao što su Albanija, Makedonija i Crna Gora. Tu treba imati u vidu čitavu regiju i ne bi se smjelo razmišljati i djelovati izolirano. Pravna država u zemljama Zapadnog Balkana, jednako kao i kod nas, mora biti glavni prioritet. Nužno je ojačati demokratske temelje i podržati razvoj u smjeru podjele vlasti i vladavine prava.

Dozvolite mi da na kraju uputim apel Vama gospođo kancelarko i vama predsjedniče Macron: konferenciju o Zapadnom Balkanu u Berlinu izvedite na pravi put uz pomoć Vaše odlučnosti i sposobnosti da djelujete. Iskoristite šansu koju ova konferencija pruža za Vas i za nas! Time ćete ljudima na Balkanu, ali i nama u Europi, dati važan doprinos za sigurnu i mirnu budućnost.

DW

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime