Kako god okreneš ona Rambova uspješnica sa kraja prošlog vijeka u kojoj kaže: Kraj je vijeka, postmodernog doba, ljubav je za prodaju najzgodnija roba, nekako najbolje može postaviti temelje ove priče. Pri tom treba imati na umu na širok spektar koji ono “ljubav” može imati.
Dakle, za prodaju ali i za zloupotrebu jer ljubav zna biti slijepa, što je zgodno. Lako iskoristljivo.
A sve je na prodaju. Posebno ako ta ljubav dolazi kao rezultat manipulisanja, kad je otkrijete u toplini čopora. Tad ipak ne pričamo o ljubavi, no o nekoj vrsti komfora, o sigurnosti koju nam čopor pruža, a o ljubavi ćemo pričati kroz patriotizam kog promovišu oni koji se najčešće pozivaju na taj čopor, a patriotizam je, vjerujem da znamo već šta – posljednje utočište hulja. I sjajan je paravan za prodaju.
FAKTOR NESTABILNOSTI U REGIJI
Kraj godine je uvijek zgodna situacija za neku vrstu podvlačenja crte, što može biti posebno zgodno ako taj kraj godine obilježe protesti u Banjoj Luci, Podgorici i na kraju u Beogradu. I to dan za danom. A svi vuku iste korjene.
“Faktor stabilnosti u regionu”. Tako već godinama i to različite vlasti u Srbiji nazivaju zemlju koju predstavljaju. I nisu daleko, samo što prećutkuju jednu stvar – a to je da Srbija zaista faktor stabilnosti, ali samo ako je kontrolisana i ako ta stabilnost zavisi od drugih faktora, koji nisu naizgled jasno vidljivi – ali su itekako uticajni.
I oni će se predstavljati kao ljubav prema sopstvenoj naciji, odnosno kao vrhunski patriotski činovi, ali će u pozadini imati jasnu interesnu crtu.
Mnogi su se upitali, neki možda i zabrinuli, za odnose Srbije i Republike Srpske, a posebno Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, jer potonji nije bio u Beogradu 30 dana. Otprilike.
I više nego otprilike, treba reći da je Dodik u Beogradu, samo u 2019. godini, bio 21 put. Možda, ali samo možda je neko “gostovanje” promašeno, ali i da je 22 i 23 puta to ne bi ništa značilo.
Foto: Dodik u Beogradu tokom svog jednog od ukupno 21. puta u 2019. godini
I, u redu. Dodik ima nekretnina po Beogradu pa valja nekad doći i provjetrit prostorije, pustiti vodu da se ne zaledi u cijevima, vidjet da nije stiglo neke neplanirane pošte, ili ne daj bože, da nisu neki migranti uselili u vilicu na Dedinju. To tek ne bi podnio.
“Plaćaću je”, koveli, “makar zjapila prazna, ali neće mi tu ovi potencijalni ISIL-ovci vršljati.”
A valja nekad doći i pripomoći presijecanju vrpci prilikom svečanosti otvaranja autoputeva. To je posebna čast, a svakako je još toplije oko srca kad taj autoput gradi lokalno, da ne kažemo baš i njegovo preduzeće Integral inženjering. O vlasniku, Slobodanu Stankoviću, za kog se voli reći da je Dodikov omiljeni tajkun, ispisani su traktati. Od onog kako je uhvaćen na granici sa Hrvatskom sa tričavih 450.000 eura za koje nije imao nikakv papir o podrijetlu, preko sumnjivih gradnji po Banjoj Luci, poput izgradnje administrativnog sjedišta Vlade Republike Srpske, pa istrage koju je sprovodila SIPA, itd. Uostalom, o svemu je opširno pisao Centar za istraživačko novinarstvo u Sarajevu.
DUBOKE POSLOVNE VEZE
Dakle, ta laktaška veza je ostala neraskidiva i – kao što vidimo – prvo je izašla van lokalnih okvira, da bi se sad pojavljivala i na velikim investicijskim projektima u Srbiji, a spominjalo se i mogućnost da će graditi dio puta ka Pelješkom mostu, ali to je već drugi par opanaka ali sa istom podlogom.
Simpatična je teorija, koja nikad nije dobila potvrdu (jer istrage protiv Stankovića nisu bile efikasne), da je onih skoro pola miliona eura nosio u Beograd kako bi pomogao Draganu Đilasu, tada političaru na vlasti, a danas mrskom neprijatelju Aleksandra Vučića. Dobro, nisu oni bili bliski ni onda, ali to nije bitno. Ta teorija smislenija je kad se sjetimo odnosa Milorada Dodika i Aleksandra Vučića prije nego se Vučić dokopao trona na kom je sad, kad je Dodik za SNS govorio da su marginalne političke figure i pobačaji na izborima.
Foto: Slobodan Stanković: Glavni Dodikov neimar
Ali sve se to da zanemariti. Valja granat pos’o, a sa druge strane valja se držati one Dobrice Ćosića, da je „postojanje Republike Srpske jedina ratna pobjeda Srbije“, iako Srbija nije zvanično ni ratovala.
Odatle i milioni ulaganja iz Srbije u opštine po Republici Srpskoj, a odatle i nedavno usvojene izmjene u Zakonu o vojsci gdje se očuvanje Republike Srpske spominje kao „jedna od strategija obrane Srbije“.
Pa onda kad na protestu u Banjoj Luci izađe opozicija sa stavovima da ne daju Republiku Srpsku, a iz Beograda stigne ekipa koja podstakne i Dodikove pristalice da izađu sa istim stavom, što se i desi, u Beogradu samo trljaju ruke jer znaju da će ovo još potrajati godinama, a što da ne i decenijama, što se lako da i materijalizirati na izborima.
Pa što onda i ne omogućiti, danas Integral inžinjeringu, a sutra nekom drugom bitnom igraču da zaradi neku crkavicu? Teško da će ih iko pitati kako i zašto baš oni?
A ako i pitaju i ako nešto i otkriju desiće se isto što i Aleksandru Obradoviću, uzbunjivaču iz Krušika, koji je otkrio da se na štetu fabrike već godinama bogate pojedinci bliski vlasti, uključujući tu i Slobodana Tešića, podrijetlom iz Kiseljaka i Branka Stefanovića, oca ministra policije Srbije, Nebojše Stefanovića.
Foto: Aleksandar Obradović, uzbunjivač iz “Krušika”
Podsjetimo samo da se, umjesto da se sprovede istraga o tim navodima, za koje Obradović tvrdi ima sve dokumentovano, istraga sprovodi protiv njega zbog odavanja tajni. A oni koji pitaju, opet baš kao i Obradović, smještaju se u onaj osjetljiv protivnarodni element, znan kao izdajnik. Pa vi pitajte zašto danas baš Integral inžinjering gradi tunele po Srbiji i zašto se na tim tunelima pojavljuju iste one slike Dodika i Vučića, kao na autoputu iz Banja Luke ka Doboju, pored kojih piše: “Sv(j)etlo na kraju tunela”.
Foto: “Krušik”
A Obradović postavlja još jedno pitanje na koje ćemo čekati odgovor – zašto svi sanduci za naoružanje koji se koriste u Krušiku stižu iz jedne fabrike iz BiH? Dio odgovora znamo jer business ne priznaje granice. Osim ako ne krene sa pola miliona eura preko neke od granica.
POZADINA NEMIRA U CRNOJ GORI
Drugi primjer koji opet ukazuje na to da Srbija može biti zaista faktor stabilnosti, ako ima interesa da tako bude, je onaj sa Crnom Gorom. Usvajanje Zakona o vjerskim slobodama u crnogorskom parlamentu pokazao je da Srbija, baš kao i u slučaju BiH, što se posebno odnosi na Republiku Srpsku, nikad nije prihvatila činjenicu da “drugo oko u glavi”, kako su tepali Crnoj Gori, može i želi samostalno djelovati. Dobro, to “samostalno” u našim nazovi državicama nije ni blizu pravoj definiciji samostalnosti, ali dovoljno samostalno u odnosu na Beograd, što im nikako nije po mjeri.
A, opet, baš kao i u slučaju Republike Srpske, glasniji su za konkretnije akcije, makar one bile i prisilne, pristalice opozicije. Za razliku od ovih na vlasti, oni nemaju za što da se uhvate, osim za populizam i nacionalizam koji promovišu.
A vlast jedino što glasno uzdiše i govori da se nada da to usvajanje zakona neće prouzrokovati “otimanje svetinja”, misleći na imovinu Srpske pravoslavne crkve, manastire, zemljišta itd. Sporno je šta je čija imovina, nakon usvajanja zakona, te ko će imati najviše koristi od izrabljivanja iste. Odatle i negodovanje i prozivanje za izdaju Srbije, srpstva, pravoslavlja, itd. Dakle, opet smo na istom terenu patriotizma, ali debele su veze Aleksandra Vučića i Mila Đukanovića, a jedna od najdebljih je ona zajedničkog savjetnika Bebe Popovića kome i jedan i drugi duguju poprilično. Uspio ih je Beba koliko-toliko umiti da su obojica danas prihvatljivi sagovornici Brusselsu, a odatle ipak najviše novca i stiže.
I, da. Andrej Nikolaidis je spomenuo da je najveći razlog zašto nakon svega već nisu izbili sukobi većih razmjera je činjenica da je Crna Gora članica NATO i da bi žešća reakcija Srbije prouzrokovala kontrareakciju. I donekle jeste u pravu, ali ne zato jer u Srbiji brinu zbog reakcije NATO, iako to ne smijemo isključiti, već zato jer i sama Srbija ima sa NATO dobre odnose i interese koje će pojedinci opet predstaviti kao nacionalne, a u suštini to baš i nisu.
Opet ćemo se vratiti na Aleksandra Obradovića. On dobro zna gdje je sve završavalo naoružanje iz Krušika – od Jemena, Sirije, pa nadalje, a prvenstveno je bilo namjenjeno za Ujedinjene Arapske Emirate i Saudijsku Arabiju. Toga ne bi bilo bez znanja pa i podrške SAD-a, a samim tim i NATO pakta. Zbrojimo onda opet, saberimo sve i dobijemo opet jedan fini spoj interesa.
Stoga, oni koji su u Banjoj Luci, Podgorici i u Beogradu protestvovali to nisu učinili zarad visokih političkih ciljeva, zarad ljubavi, odnosno patriotizma o kom smo pričali. Naprotiv. I oni bi samo dio svog kolača.
Stoga, neka vas ne čudi ako se sutra za istom klupom sližu Draško Stanivuković i Milorad Dodik, Andrija Mandić i Milo Đukanović, te Boško Obradović i Aleksandar Vučić.
A ti se Muzafere kupaj u toj istoj kaljuži nacionalizma.
