Novi list
Piše: Ladislav Tomičić
Hrvatski europarlamentarac, socijaldemokrat Tonino Picula minulog tjedna izvolio je bosanskohercegovačkoj javnosti, putem sarajevskog dnevnog lista Avaz, isporučiti svoj duboki uvid o opasnosti koju za bh društvo predstavljaju takozvani vehabije, odnosno, radikalni islamisti.
Picula je pred novinarom Avaza stao u zaštitu svoje sunarodnjakinje, čija je spomenuta izjava nedavno izazvala prilično nezadovoljstvo u Bosni i Hercegovini, pa je javnosti susjedne zemlje poručio: »Minoriziranje problema vehabija i ostalih salafitskih skupina u zemlji, kojima je radikalizam zajednički nazivnik, može jedino proizvesti kontraučinak jačanja takvih skupina.«
Nije ovo prvi put da hrvatski političari upozoravaju domaću i međunarodnu javnost na problem radikalnog islamizma u susjednoj državi. Redovito to čini i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović te je daljnje primjere izlišno navoditi.
Islamski radikalizam, islamski fundamentalizam, vehabizam, isilizam i kako se taj dobrosusjedski problem već sve ne naziva svakako je problem. Jasno je to i Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini koja se protiv njega bori već godinama.
Još 2006. godine profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, Rašid Hafizović, objavio je dramatičan tekst pod naslovom »Oni dolaze po našu djecu«, koji je prethodio današnjim naporima Islamske zajednice da se obračuna s takozvanim paradžematima po zabitim bosanskim selima.
U pravu su, dakle, hrvatski političari, problem svakako postoji, ali zanimljivo je kako ti isti ljudi, koji nas plaše problemom iz susjedstva, ne vide da isti problem imaju kod kuće. Koliko jučer bio im je na Trgu bana Jelačića: raspela pod zastavom, slike Djevice Marije, vjerskog radikalizma koliko ti srce želi.
Jesu li vjerski radikali ljudi koji pred bolnicama mole za nerođenu djecu? Jesu li vjerski radikali ljudi koji se hvale da zbog vjere u Boga u životu nisu masturbirali? Jesu li vjerski radikali ljudi koji su u ime vjere spremni drugima uskratiti slobodu raspolaganja vlastitim jajnim stanicama?
Hrvatski političari, dakle, već dugo minoriziraju problem vjerskog radikalizma u vlastitoj kući, što, citirajmo Piculu, »može jedino proizvesti kontraučinak jačanja takvih skupina«. Dok lamentiraju nad islamskim fundamentalizmom u susjedstvu, katolički fundamentalizam hrvatski političari kod kuće ne spominju.
Naprotiv, kod kuće igraju na kartu religioznosti biračkog tijela pa posve svjesno javno dovode u pitanje sekularnost države, što je upravo običaj predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović. Igrajući na tu kartu, državu su doveli u situaciju gdje se niti konvencija o zaštiti žena od nasilja ne može ratificirati rutinski, nego se od nje pravi krupan problem, samo zato što klerikalne udruge i Katolička crkva tvrde da konvencija sadrži katolicima neprihvatljive opačine.
Dok studente u Zagrebu hrani, smješta i odgaja Opus Dei, hrvatski političari zagledani su u smjeru Gornje Maoče, općinsko područje Brčko/Srebrenik. Dok u studentskim domovima ordiniraju kapelani s propovijedima iz srednjeg vijeka, hrvatski političari duboko su zabrinuti zbog prisutnosti islamskih fundamentalista u Šerićima kod Zenice.
Da je država uistinu država, Picula i predsjednica bavili bi se vjerskim radikalizmom u vlastitoj kući, jer vjerski radikalizam nikad nikome nije donio ništa dobro, a opasnost od islamskog fundamentalizma iz Bosne ako postoji, neka se njome bave obavještajne službe, koje za takve stvari postoje.
Parafrazirajmo Piculu, nećemo reći ništa novo kad kažemo da radikalni katolici predstavljaju, prije svega, prijetnju hrvatskom društvu, jer se oni najžešće obračunavaju s onima koji ne prakticiraju kršćanstvo kakvo oni dezinformiranjem nameću.
Naravno, takvo što od hrvatskih političara nećemo čuti, jer u Hrvatskoj, Europi i svijetu posljednjih sezona nosi se ugroza od islamskog, ne od katoličkog radikalizma. Ako ih veseli, neka im bude: skupa ćemo živjeti u »obiteljaškom raju«.