Sedamnaest godina kasnije predsjednik SDP-a gleda u leđa predsjedniku HDZ-a dok mu za vrat puše koalicija lijevih i zelenih stranaka okupljena oko platforme Možemo!. Tako je političar koji je u rodnom gradu vlastitu stranku odveo u oporbu čim je postao predsjednikom gradske organizacije, istu stranku gurnuo prema najslabijem rezultatu na parlamentarnim izborima od 1995. čim je došao u prigodu da je na njezinu čelu povede u osvajanje saborskih mandata.
Izgubljen u politici i papirima
Hrvatski su birači, unatoč manipuliranju datumom izbora čim su se za HDZ pojavili povoljni rezultati ispitivanja javnog mnijenja, radije zaokružili imena i prezimena kandidata HDZ-a nego li se našli u položaju da ih usred aktualne zdravstvene i nadolazeće ekonomske krize povede netko poput Davora Bernardića podjednako izgubljenog i u politici i u papirima kojima je pokušao parirati Plenkoviću. Pritom za SDP-ov sunovrat nije odgovoran samo njegov predsjednik nego i cijelo vodstvo, baš kao i unutarstranačka oporba koja je pak izbore izgubila 2015. i 2016.
No, nije jedino Andrej Plenković bio na dobitku otkako je SDP 2016. preuzeo Davor Bernardić. Na dobitku je bila i koalicija oko stranke Možemo! koja je upravo u zagrebačkim izbornim jedinicama uspješno transformirala inicijalni civilni aktivizam u politički angažman. Tomislav Tomašević dobio je više preferencijskih glasova od Davora Bernardića dok je šef zagrebačkog SDP-a Gordan Maras dao vlastiti doprinos debaklu stranke na izborima ostavši izvan saborskih klupa te se posve kompromitiravši kao mogući kandidat za gradonačelnika. Profitirala je i centristička koalicija Stranke s imenom i prezimenom, Pametnog i Fokusa, a profitirali su i nekadašnji SDP-ovi birači koji su ostali kod kuće jer su si uskratili sudjelovanje u ovakvom porazu.
S obzirom na rekordno slab odaziv birača koji se prvi put na parlamentarnim izborima spustio ispod 50%, i dosad drugi najmanji apsolutni broj glasova za HDZ na parlamentarnim izborima (stranka je jedino 2011. dobila manji apsolutni broj glasova) bio je dovoljan za uvjerljivu pobjedu HDZ-a i Andreja Plenkovića. Učvršćen trijumfom na unutarstranačkim izborima u ožujku i osokoljen upravljanjem zemljom u uvjetima krize vezane uz koronavirus, šef Vlade i HDZ-a ostao je i sam iznenađen razlikom u broju mandata između sebe i svojih oponenata s ljevice i desnice.
Plenković može i bez Škore, ali…
I dok je SDP sam sebe nokautirao nudeći se bez lidera, snage, načela, a na kraju i bez pristojnosti koju je nepovratno kontaminirao ‘rektalni alpinist’, Domovinski pokret Miroslava Škore postigao je veoma dobar rezultat koji u konačnici ne mora značiti ništa. I dok je prije izbora Škoro odbijao mogućnost da Andrej Plenković i dalje bude premijer, sada Plenković može odbiti Škoru bez puno objašnjavanja. HDZ je kao 2003. i 2007. osvojio upravo onoliko mandata koliko mu treba da Vladu sastavi uz zastupnike nacionalnih manjina te uz još pokojeg zastupnika. Kao prvi se nameću HNS i Reformisti čiji bi po jedan zastupnik bili idealni za minimalnu većinu u Saboru.
To bi de facto bio nastavak aktualne parlamentarne većine uz još naglašeniju ulogu HDZ-a. I to bi u novonastalim okolnostima bio novi pomak HDZ-a prema centru s obzirom na Plenkovićevu dosadašnju retoriku te kadrovsku proilagodbu stranke vlastitim političkim zamislima. Mada je politički centar itekako dvojben pojam, a još više praksa, nakon rezultata upravo održanih izbora HDZ je kao nikad ranije gurnut prema centru s obzirom da mu se zdesna nalaze čak dvije mandatno relevantne opcije što se dosad nikad nije realiziralo u Hrvatskom saboru.
I dok je na prvim demokratskim višestranačkim izborima 1990. HDZ figurirao kao desnica, SKH-SDP kao ljevica, a Koalicija narodnog sporazuma kao centar, tri desetljeća kasnije na desnom se polu hrvatskog parlamenta nalaze Domovinski pokret Miroslava Škore i Most nezavisnih lista, a na lijevom SDP i koalicija oko platforme Možemo!. Plenkovićeva inačica HDZ-a sada je između njih, i to rezultatski ojačana da ne mora nužno koalirati s opcijama desnijima od sebe. Hoće li se to ipak dogoditi ovisi o spremnosti pobjednika da podijeli obveze i odgovornosti s onima koji su mu do jučer osporavali pravo da vodi i stranku i Vladu. U tom bi slučaju HDZ imao daleko komforniju situaciju u parlamentu, ali je pitanje uz kakvu cijenu. Usto, Domovinski pokret djeluje dovoljno rahlo da iz njega uskoro iskoče neki novi žetončići kada su već oni Milana Bandića doživjeli sudbinu svoga krupijea ostavši bez ikakve vrijednosti.
Uz ‘Eye of the Tiger’, Plenković bi trebao poslušati i sebe
Ovaku je situaciju u Hrvatskom saboru posljednji put među HDZ-ovim predsjednicima imao Ivo Sanader koji je kao i Andrej Plenković dvaput zaredom pobijedio na parlamentarnim izborima. U odnosu na njega aktualni šef stranke ima prigodu odraditi dva puna premijerska mandata te se nakon toga otisnuti na neko od visokih mjesta u tijelima vlasti Europske unije. Možda Andrej Plenković u sučeljavanju s Davorom Bernardićem nije bez razloga spominjao ime aktualnog predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela. Frojdistička pogreška ili ne? Znat ćemo za četiri godine na koliko su hrvatski birači nanovo ovlastili Andreja Plenkovića da upravlja zemljom na čelu Vlade. Usred nezamapćene krize i uz nezapamćeno slabe suparnike predsjednik HDZ-a sada ima novu prigodu mijenjati sebe, stranku i zemlju nabolje, kako je svojedobno najavljivao.
S obzirom na ono što ga uskoro čeka ovogodišnja bi mu se pobjeda lako mogla pretvoriti u Pirovu ne shvati li da je lako pobjeđivati slabe, a puno teže i važnije u svakom trenutku ne izgubiti načela na temelju kojih se realiziraju javni interesi. Ta je načela istaknuo u svom pobjedničkom govoru te bi uz pjesmu iz filma Rocky III povremeno trebao poslušati i samog sebe. Ima dovoljno vremena do 2024. do kada će najmanje na vlasti biti HDZ, stranka koja je od 1990. do danas čak osam puta pobjeđivala na parlamentarnim izborima. Tako su ključni izbori u Hrvatskoj zapravo otvoreno prvenstvo HDZ-a. Bude li nasljednik Davora Bernardića poput njega, to će biti i u sljedećem desetljeću.
