Kada mi je psiholog Ibrahim Prohić, još prije pet godina za potrebe teme na kojoj sam radila, kazao da će zločini u Bosni i Hercegovini biti sve brutalniji, mnogi su me “optužili” da objavljivanjem teksta unosim nemir među čitatelje, te da sve to zvuči senzacionalistički.
Profesor Prohić je, pokazalo je vrijeme, bio u pravu. Broj krivičnih djela sa elementima agresivnosti i destrukcije rastao je iz godine u godinu, a policijske agencije konstantno su ponavljale da su spremne na sve izazove.
Medijske natpise sve češće činili su izvještaji o maloljetničkim bandama (djece koja kradu, napadaju, povrijeđuju…i koja su sve sklonija kriminalu) a nadležni organi su ih smatrali previše tendencioznim uvjeravajući nas da se to ne dešava samo kod nas, već svugdje u svijetu.
Broj maloljetnih delikvenata je rastao iz godine u godinu, ali policijske agencije su, kao mantra ponavljale da su “spremne na sve izazove i da je sigurnosna situacija zadovoljavajuća”.
E, pa nije!
Pokazao je to i sinoćnji teroristički pohod mladića od 15 godina koji je ubio jednog policajca Policijske stanice u Bosanskoj Krupi, a drugog ranio. Ministar unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona kaže da je “ovo alarm gdje trebamo kao društvo da se zapitamo šta se sve dešava”.
Alarmi su odavno upaljeni, ali ih ni dotični gospodin kao ni njegove kolege širom BiH očito ne vide.
Ne vide da nam buđenja danima, da ne kažem godinama, počinju vijestima o krivičnim djelima koja čine maloljetnici, da je sistem odavno zakazao i da nema adekvatnog pristupa rješavanju i otklanjanju rizikofaktora koji su sveprisutniji.
Ne vide da maloljetnim delikventima više nisu zanimljive krađe vozila, nakita, otimanje mobitela…Oni ciljaju na više levele.
Upozorenja za zajednicu i institucije upaljena su odavno, ali ih nisu vidjeli (ili nisu željeli). Portali su preplavljeni vijestima o maloljetničkim delikventima, a broj devijacija u ponašanju mladih je prema statistici u porastu.
Očito je da izostaje komunikacija i to ne samo institucija i mladih nego i između samih institucija. Radikalni koraci se moraju poduzeti u cilju primarne prevencije i radi otklanjanja rizikofaktora koji dovode djecu do toga da čine ovakva djela.
Mora se reagovati brzo, a ne sekundarno i tercijarno.
Destrukcija je evidentna te se ad hoc aktivnostima neće puno toga riješiti. Očito se moraju poduzeti primarne aktivnosti kako bi se mlade osobe spriječile u činjenju ovakvih djela. Svi alarmi primarne prevencije su odavno upaljeni.
Jer događaju iz Bosanske Krupe, koji je okarakterisan kao teroristički, prethodili su i oni prije nekoliko godina kada su dvojica maloljetnika polila benzinom 72-godišnju ženu i zapalili je, kada je prije dvije godine troje maloljetnika usmrtilo staricu (nanu jedne od maloljetnica) u Sarajevu, pucnjava u školi u Lukavcu u kojoj je glavni akter bio 14-godišnjak, konstantne lažne dojave o bombama u školama, sudovima….za koje su odgovorni maloljetnici….
Prestanite samo da konstatujete djela, budete šokirani, iznenađeni, prebacujete odgovornost… Učinite nešto konkretno dok tkivo nije potpuno oboljelo.
