Piše: Hana Ćurak (Tačno.net)
“Istočni Evropljani, ljudi poput Luxemburg, izazivali su nevolje…Njihove su partijske opcije kod kuće bile ilegalne, i stoga van političkih sistema njihovih država. Oni su naprosto bili prisiljeni raditi i misliti u egzilu, skakućući po živcima njihovih francuskih i njemačkih kamarada”.
Timothy Snyder, 2011
Pedantni francuski i njemački kamaradi imaju živce čvrste kao kovani čelik, a ja sam nečujna i nezgrapna zvrk-hanuma, bosanska džudo-plesačica po živcima, trouble-maker samo nauštrb sebe i u lokalnim kontekstima. Egzil nije nešto što poznajem više od prosječne turistkinje: za mene kao novopečenu studenticu jednog prestižnog evropskog univerziteta nema prostora u imigracijskoj boli. Ja sam svojim iskustvom skoro pa bliže Chelsea, Pam i Diani, trima ultra-bogatima kineskim kćerkama, entuzijastičnim studenticama u Vankuveru, vikend-izviđačicama u najbližu Sephoru i samoproglašenim obožavateljkama mode o kojima sam slušala na Al Jazeeri par dana prije mog preseljenja u Berlin. Ništa od ovoga, me, ipak, ne sprječava da se pronađem i u citatu veseloga Timothyja. Možda u imigracijskoj boli ima mjesta za mene. Možda ja imam mjesta za nju. Možda ona nije moja, ali možda se upravo upisuje, pravi prostora za sebe, upozorava: sve vas je više, i iz ove generacije, koji putujete. Stvarnosti iz kojih dolazite su različite od prošle generacije, ali razlozi nisu.
Koji su to razlozi? – pitala bih imigracijsku bol, lijeno, iz svog udobnog kreveta od IKEA jastučića. A ona bi me, divaneći skupa sa mnom, podsjetila na moj prvi dan fakulteta u Berlinu.
Nakon mukotrpnog truda da položim standardizirani test njemačkog jezika, upisala sam pomno isplaniran studij slavistike, inspirisan geopoliitčkim planom iznad mene i moralnim zakonom u meni. Odlučila sam se, prirodno, za “Bosanski, hrvatski, srpski, crnogorski jezik i književnost”, te plan i program posvećen koliko semantici, toliko i književnoj kulturi naših prostora. Diplomu njemačkog jezika složila sam u svoju debelu fasciklu Njemačka 2018, te se uputila u istureno odjeljenje Univerziteta na Dorotheenstrasse. Bila je jedna srijeda ujutru, početak semestra, ja sam sve uradila naopako i već sam prije prvog ulaska na fakultet morala donijeti bar devet birokratskih odluka od kojih nijednu nisam zaista razumjela niti se trudila razumjeti. Moja me istočnjačka bahatost, tu srijedu ujutru, dovela do saznanja da se na svom BHSCG studiju, istog trena jer je već prekasno, moram opredijeliti za jednu od dvije standardizirane varijante jezika koju ću izučavati, srpsku ili hrvatsku, jer mi je objašnjeno da mi ECTS krediti iz obe varijante jezika nisu potrebni. Srijedom ujutru održavaju se časovi srpskog, pa sam sjela u malenu, tihu prostoriju i čekala kolege i profesoricu. Moje su kolege to jutro bile jedna sunarodnjakinja iz mjesta kraj Banja Luke, a moja profesorica jedna veoma ljubazna dama iz nekog grada u Srbiji. To znam jer smo se na taj način, sasvim uobičajeno, predstavile: ime, prezime i grad. Za nastavu sam bila spremna. Znala sam kakvi me zadaci čekaju zahvaljujući Takashiju, momku iz Kine koji mi je na tečnom srpskom dan prije objasnio kako studij funkcionira. Čitale smo Pisma iz Srbije Bojana Ljubenovića i diskutovale o kafi i Nikoli Tesli. Takav čas nisam imala još od nižih razreda srednje škole, kada smo čitali Nuru Bazdulj Hubijar i diskutovali o kafi i Ivi Andriću. Bilo je, dakle – u redu, neinspirativno, i naizgled lišeno simbola. Lišena simbola, moja me zbunjena ali dobronamjerna kolegica potom upitala, “A ti iz Federacije, a znaš ćirilicu?” Zaboravivši se u trenutku, pogledala sam u nebo iznad Berlina, ali dočekao me je strop.
“Nisam zadovoljna ovim prostorijama”, poručila mi je profesorica u ugodnoj razmjeni koju smo imale na putu od učionice do kopir-aparata. “Čini mi se kao da je ovdje prije bio parking, zaista”. Savjetovala mi je da se ipak konsultujem i sa profesoricom hrvatskog i vidim šta mi u rasporedu više leži. Na konsultacijama sa profesoricom hrvatskog jezika, Nijemicom sa lokalnom osobnom historijom, kako mi je objasnila, morala sam se između naša četiri zida izjasniti o religijskom i nacionalnom pripadanju, što sam šeretski odbila izmišljenom pričom o porodičnom stablu koje počinje sa tri familije koje su se ženile negdje u Posavini. Moju sugovornicu je tek blago zanimalo čime se tačno bavim, te mi je pri kraju našeg razgovora pokazala fotografiju Vijećnice na svom zidu i upitala da li psi lutalice još uvijek prijeteće šetaju gradom Sarajevom. Digla sam nos i glavu i tako prošetala kroz cijeli fakultet kako bih po izlasku iz zgrade što prije mogla pogledati u berlinsko nebo i tako ne dozvoliti nijednom trenutku i oblačku ovog dana da ostane uskraćen za moj glasni, nimalo histerični, veoma maskulini, duboko intonirani, od majke rođeni, možda predugi, smijeh.
“Sloboda i ljubav se ne mogu potrošiti, gospođo!”
–čuje se u hodniku mog fakulteta sljedeći dan. Gledamo Misterije Organizma sa profesoricom koja drži seminar na temu Crnog talasa. Pokazuje nam i cenzuriranu i necenzuriranu verziju, premotavamo scene i svaku siječemo objašnjenjem. Ona je prva profesorica u ovom gradu koja mi nije rekla odakle je, a ni ja njoj. Zbog toga je neću zaboraviti. Misterije Organizma za nju su didaktički materijal. Za mene, novu pridošlicu u glavni grad misli, trouble-makera samo u lokalnom kontekstu i nauštrb sebe, ovaj film je obećanje obećanja, nimalo apstraktan, nimalo postojan, i nimalo kompleksan, ali zaista i sve to. On je moje znanje o kulturološkom raspadu postjugoslovenskog prostora: jedinom raspadu koji me osobno zanima. U Misterijama Organizma krije se nemogućnost revolucije svakodnevnog života, a u nemogućnosti se krije šovinizam. Šovinizam počiva na laži, a laž leži u identitetu. Do tu sam dogurala. Takvo čitanje primjereno je mom studentskom statusu. A bilo je primjereno i čitanje nakon prvog slučajnog susreta sa filmom šest godina ranije, kada sam ga pronašla kroz pledoaje sarajevskih muzičkih blogova, pomislivši da je loše producirani američki dokumentarac sa nezgrapno ubačenim zvukovima. Nezgrapno ubačeni zvukovi odjekuju hodnicima mog fakulteta dok gledamo film, a meni se čini baš šašavim naš mali, zelenooki, post-sovjetski kolektiv. U daljini čujem Berlinski zid kako škripi pa se ruši, ah ne, to je šuškanje kolegičine kese od kroasana.
Nisam dugo ostala studentica slavistike. U Berlinu sam se odlučila iskoristiti svoje vrijeme drugačije. Imigracijska me bol pita, zašto – a ja joj odgovaram, u ovaj sam institut rođena, do njega iz Berlina dolazim jeftinim Wizz-Air letom. No, za razliku od ovog isturenog odjeljenja, moj institut nije odjek, nije bio garaža i nema strop. Za razliku od ovog isturenog odjeljenja, u njemu vrijeme nije stalo u dva jednostavna trenutka i stoga smijanje nije jedino što je preostalo. Milena nije na univerzitetskom film platnu, ali Milena je među nama.
U intervjuu za New York Times iz novembra 1981., pri promociji svog novog filma Montenegro, govorio je Dušan Makavejev: ”Sloboda je opasna” – objašnjava zagonetnog sjaja – “znaš da želiš promijeniti svoj život, ali ne znaš šta će se desiti poslije toga.”
Izvori:
Snyder, T. Love and Death. The New Republic, 2011. https://newrepublic.com/article/89650/letters-rosa-luxemberg-review
Insdorf, A. Interview with D. Makavejev. The New York Times, 1981. https://www.nytimes.com/1981/11/08/movies/expatriates-are-his-subject-iconoclasm-is-his-homeland.html
Makavejev, D. Misterije Organizma. Cijeli film dostupan na https://www.youtube.com/watch?v=FI9D9XzwgBs
Hucal, S. Inside the world of China’s ultra rich. Al Jazeera World, 2011. https://www.aljazeera.com/indepth/features/2016/06/world-china-ultra-rich-160609063312819.html
Izvor: Tačno.net
