(Izložba fotografija Danila Krese “Noćni susreti”, 22. septembra 2023. u 19:00, Galerija Java, Maršala Tita 31, Sarajevo)
Pri prvim susretima s tim fotografijama, u prikrajcima svijesti bi mi redovno zaigrali tonovi harfe, triangla i činela, kao najava nekog iznenađujućeg iskustva, prijatnog i suptilnog. U svih pet radova Danila Krese (1976, Sarajevo), obuhvaćenih zajedničkim nazivom Noćni susreti, ugrađen je tajanstveni, alhemičarski magnet, vješto sakriven iza onog što se zapaža na prvi pogled. I kako vrijeme promiče, sve mi se više čini da taj magnet nije od ovog svijeta. Zamišljam da je sačinjen od sive Mjesečeve prašine i rijetkih metala, zamađijan vradžbinama plemena koje ljudski rod još nije uspio da upozna.
U početku nisam toliko obraćao pažnju na detalje u prednjem planu, raznolike i snoviđajne, pokupljene sa svih strana svijeta. Najviše me opčinjavao način kako je dočarana noć. Prastara, iskonska, nekako svježa i svečana, sa kolosalnim mrklim nebom i pijanim, raspjevanim jatima zvijezda koja nećete naći na astronomskim kartama. Intrigirao me i sam kvalitet svjetlosti koja se rasipala po predmetima, ljudima, biljkama, životinjama. Bilo je u njoj nečeg primordijalnog i sirovog, kao da je utekla iz kakvog nemapiranog i skrovitog univerzuma, koji nam leluja tu negdje pred nosom, ali je uvijek nedosegljiv. Na mahove se sticao utisak da pojedine komponente Kresinih kolaža zrače nekom sebi svojstvenom radioaktivnošću koja bi digla iz groba Marie Curie i raspalila njenu neumornu znatiželju.
Proteklo je nekoliko mjeseci prije nego što sam nabasao na dokumentarni serijal o sondama koje su naučni entuzijasti od Hladnog rata naovamo slali u daleke oblasti Solarnog sistema. Kad sam pogledao epizodu o istraživanju jedne spektakularne gromade koja se odvajkada kotrlja svemirom, sinulo mi je: “To bi mogla biti ta svjetlost, satkana na egzotičnom, nezemaljskom teritoriju.” Poslije višegodišnjeg putovanja letjelica Rosetta dospijeva u blizinu komete Čurjumov-Gerasimenko snimajući kako se zrakasti odsjaj sunčevog blještavila odbija o to samotno nebesko tijelo. Gusti, siloviti mlazovi fotona kuljaju u ledeni beskraj, gdje gori manje zvijezda nego na Kresinim fotografijama. U nastavku misije Rosettina kamera ovjekovječila je, u kratkom videozapisu, grubu, izubijanu površinu komete, izloženu rafalima kosmičkih zraka koje se sudaraju sa česticama prašine nalik na pahulje snijega. Jedno surovo, negostoljubivo, smrtonosno podneblje, prelijepo ali stravično, na kojem Homo sapiens ne bi mogao da živi, a kamoli da u spokoju sanjari i mašta.
Noćni susreti nemaju ništa od te nijeme nemilosrdnosti vanjskog svemira, iako po izvjesnim obilježjima stoje s njim u dalekom srodstvu. Odišu blagošću, spremnošću na igru, na razgovor uz šetnju šljunkovitim kopnom iz kojeg se uzdižu gorostasne suhe trave i svježi maslačci s padobrancima. Ako bismo podesili uho na odgovarajuću frekvenciju, čuli bismo stanovnike tih malih svjetova kako šapuću, mrmljaju, buncaju i pjevuše.
U jednom od njih bradonja, moguće ribar, zuri u kamenu boginju. Ona raskriljuje ogrtač i pokazuje mu svoju obnaženo tijelo. Naoko opušten i vedar, on je posmatra. Njegovo držanje ne odaje erotski naboj, već želju za usputnim, neobaveznim komšijskim ćaskanjem – između lađara i antičkog božanstva. Druga fotografija prikazuje sjedokosu nastavnicu, poduplanu u različitim veličinama, i utoliko ozbiljniju, kako napregnuto sluša dijete koje pokušava da raščivija složeni matematički problem na školskoj tabli. Nešto nas u cijeloj kompoziciji i atmosferi upozorava da jednadžbe ispisane kredom nisu potpune i da se tiču same suštine materije, vremena i prostora. I da je najbolje, s obzirom kakvi smo, da se rješenje nikad ne pronađe. Na trećoj, čovjek koji me podsjeća na hodoljuba Zuku Džumhura čvrsto spava na klupi. Iznad njegove glave lebdi komad lutke, glava slonića. Motiv djeluje kao izvadak iz sna legendarnog putopisca i crtača, sna o kraljevstvima kojima je skitao ili čak atlantidama koje najveće svjetske lutalice posjećuju u raju specijalno smišljenom za njih. Na četvrtoj slici akcenat je na punom Mjesecu do kojeg se penju drvene i prilično nepouzdane merdevine, dok na petoj divovska sova nadlijeće znameniti njujorški kip sugerišući da mudrost i sloboda moraju ići ruku pod ruku, inače ništa od slobode.
Kresine fotomaštarije dopuštaju da ih se tumači na onoliko načina koliko ima mislećih bića na planeti i, ne zaboravimo, koliko ih nedostaje. Ali konstruirane su s takvim umijećem, mjerom i obzirom da se opiru zaokruženom, definitivnom objašnjenju. One su blagorodna provokacija, pljesak dlanom o dlan, poziv imaginaciji umrtvljenoj našom ponižavajućom, ubitačnom svakodnevicom da se trgne i sjeti vlastitog pulsa i potencijala. Svaka slika nastoji prvo da zbuni duh i raprši njegove asocijacije u vatrometu smjerova, da bi ga zatim, kroz pažljivo, majstorski sklopljenu i disciplinovanu scenu, smirila, fokusirala i uputila ka sanjanju u budnom stanju. Ka plodonosnom izvrtanju perspektive, ka razgrtanju nakupina smeća koje blokiraju tokove kreativnog razmišljanja, ka potrazi za drugačijim ja. Potaknuti smo da, udubljujući se u Noćne susrete, prodrmamo i angažujemo stvaraoca koji stanuje u svakom od nas. “Svi smo mi po prirodi sanjalice”, piše Bruno Šulc u Republici snova, “braća rođena pod znakom mistrije, svi smo mi po prirodi graditelji”.
Ideja se počela profilirati prije mnogo godina u Zemaljskom muzeju fotografisanjem uginulog ptića, prepariranog još u epohi Austro-Ugarske i starog više od sto trideset godina. Dodatni stimulans pružila je ploča od valovitog pleksiglasa, koju su uposlenici muzeja izradili kao imitaciju vode. Umjetnik je kroz nju osmotrio okolinu. Na uzbudljiv način, prozirni materijal je izobličavao vidno polje pretvarajući ga u krajolik neke nesretne, uklete planete koja se topi u zagušljivim isparenjima i paklenoj jari.
Ali ni tada nije bilo sasvim jasno do kojih će obzora to vizuelno preispitivanje dobaciti. Poput tajnog agenta, stvaralački proces lukavo izbjegava da nam povjeri svoj istinski identitet, zbog čega moramo dugo grebati i strugati da bismo otkrili kakvo se lice krije iza slojeva maski. Ono što će tek kroz par decenija sazreti u konkretan likovni izraz možda se, kao ličinka, migoljilo u umjetnikovoj mašti još u vrijeme rane mladosti, kada je eksperimentisao s analognim fotoaparatima. Oni bude nostalgiju na doba socijalističkog elana: sovjetski Kiev i istočnonjemačka Praktica. Poslije, s napretkom tehnologije, prigrlio je “japance”, Minoltu i digitalni Canon EOS Rebel T2, čije je oko poslužilo za bilježenje Noćnih susreta.
Uprkos oslanjanju na optiku jedinice i nule, Danilo Kreso ipak ostaje u osnovi vjeran analognoj eri. U njegovim hipnotičnim nokturnima nema mjesta za fotošopirane elemente. Na minijaturnim pozorišnim podijima, grančice ofarbane rukom, stvarno jesenje lišće i uzorci dvorišne flore sastaju se sa liliputanskim drvenim alatkama i iskruženim fotografijama tužnog psa i krutog sveca, kozoroga, morske zvijezde… Preseljena pomoću printera i makaza u jedan velikodušan mikrokosmos, ta stvorenja su se ponovo rodila, reinkarnirala. Njihov zagonetni novi život razvija se i oplemenjuje svaki put kad ih dotakne iskra radoznalosti iz naših zjenica.
