Piše: Prof. dr. Mujo DEMIROVIĆ
Želio bih da se ovaj moj tekst ne shvati kao odbrana ili postizborno svrstavanje na bilo čiju stranu. Nikada nisam volio da imam kišobran iznad glave koji će me braniti, tako i ovaj tekst ne treba shvatiti kao navijački za ili protiv. Ali činjenice nam govore da je u toku diplomatska agresija političkog rukovodstva Hrvatske, odnosno HDZ-a, a zbog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH.
Vidim da je ovih dana njegov protukanditat Dragan Čović je bio i kod Orbana u Mađarskoj i tamo izjavio „da su mu izbori oteti“. Pošto su iz reda hrvatskog naroda bila još dva kandidata, Boriša Falatar i Dijana Zelenika, niko o njima ni riječi. Hipotetički posmatrano, šta bi bilo da je neko, npr. dr. Zelenika, kandidatkinja HDZ-a 1990 i članica HNS-a, pobijedila? Da li bi isto HDZ Hrvatske reagirao, našao neku manu jer nije pobijedio njihov favorit? Moram istači da nikad nisam glasao za nacionalne stranke, osim na prošlim izborima za gospodina Martina Raguža. Iz prethodnog se vidi da iz niza razloga ne bih glasao za Čovića, kojem je dosta glasova iz dijaspore obezbijedio njegov HDZ, kao i iz općina sa srpskom većinom.
Također nikada nisam podržavao bilo koji nacionalizam, a posebno sam bio oštar prema nacionalizmu unutar mog etničkog korpusa. Naravno da nacionalisti nikada ne zaboravljaju i drže se one: „Ko nije s nama, taj je protiv nas!“ Moj kućni odgoj, kao i moje školovanje, su me tome još više u tome učvršćivali. Osnovnu školu sam završio u Kulen Vakufu, u koju su već tada – u isti razred – zajedno išli muslimani, katolici i pravoslavci, čak i nekoliko đaka jevrejske vjere. U istu učionicu su išli muški i ženski, a vjeronauka se održavala u vjerskim objektima. Vjerujem da su upravo ovo evropske civilizacijske vrijednosti, nikako „dvije škole pod jednim krovom“ ili nekakva predziđa.
Neki dan prođe još jedan dan „D“, gdje su ministri vanjskih poslova trebali da se oglase o pismu trojice bivših visokih predstavnika u BiH. Pismo sam shvatio na način da iskusni diplomati žele da probude međunarodnu zajednicu i da BiH bude prioritet u rješavanju odnosa. Međutim, tu dobru namjeru nisu shvatili gospoda Plenković, Pejčinović i Burić.
Da reakcija navalentnog djelovanja političkog rukovodstva Republike Hrvatske nije imala nikakav efekat, i da se sva pitanja o BiH moraju rješavati unutar BiH, bilo je vidljivo i prilikom emitovanja Dnevnika 3 na HRT-u (nije bilo nikakvog trijumfalizma).
Istu noć Dnevnik je bio posvećen otvaranju spomenika prvom predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu. Ni tu nije sve prošlo bez različitih reakcija, svakako nije bilo onako kako su to očekivali oni što baštine Tuđmanovo nasljeđe. Nažalost, oni ne baštine antifašizam i bilo kakav pozitivni odnos prema Titu i Narodnooslobodilačkom ratu (NOR).
Često možemo čuti od hrvatskih zvaničnika i političkih predstavnika kako su oni „najveći prijatelji BiH“. Kad se sve pogleda kroz historijsku prizmu, samo po sebi nameće se pitanje: „Kako onda izgledaju neprijatelji“? Potenciraju da su potpisnici Mirovnog sporazuma za BiH i da iz toga crpe legitimitet za skrb o Hrvatima u BiH. Tačno, Hrvatska jeste potpisnik, ali u kojoj formi? A odgovor je dao i Međunarodni sud prade u Hagu, utvrdivši postojanje udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) tokom agresije na BiH.
Ali zvanični Zagreb to ne priznaje, jer to valjda nema „u njihovoj pravnoj stečevini“. A kako je Vrhovnik sa Slobodanom Miloševićem imao česte sastanke i dogovore kako da razvale BiH, tako ga je i ugledni The New York Times nazvao „krvnikovim šegrtom“ , valjda aludirajući na to da je autentični krvnik okupirao jednu trećinu Hrvatske.
Da je Vrhovnik bio stvarni gospodar rata i mira u BiH poznati francuski filozof i publicista Bernard Henry Levy je napisao u svojoj knjizi Ljiljani i pepeo- Dnevnik pisca u bosanskom ratu. Naime, on je pratio francuskog ministra za humanitarna pitanja Bernarda Kusnera na jednoj večeri (18. januara 1993. u hotelu Esplanada). Ministar je sugerirao Tuđmanu da uloži svoj ugled i autoritet i zaustavi borbe između Armije RBiH, HV-a i HVO-a „jer imaju zajedničkog neprijatelja“ (misleći na Miloševića). Tuđman je obavio kraći razgovor, vratio se za stol i rekao ministru: Možete biti zadovoljni, zaustavio sam rat. A kako ga je „zaustavio“, zapisala je historija.
Nadalje, poznato mi je da Republika Hrvatska ima itekako dobre pravne znanstvenike i historičare pa bi bilo dobro da zbog silnih manipulacija javnosti temeljito obrazlože šta znači Ljubićeva apelacija Ustavom sudu BiH, koja nema nikakve veze ni po slovu ni po duhu sa izborom člana Predsjedništva, već se odnosi na popunu Doma naroda. Međutim, oni to ne čine, a Plenković se predstavlja većim katolikom od pape.
Onaj ko se bavio političkom sociologijom zna da svaki politički program iza sebe ima i propagandno djelovanje. Pišući ovo sjetih se dobrog Predraga Matvejevića, koji je od takve uljuđene politike bio u progonstvu. Sreli smo se 2000. godine u Rimu na Univerzitetu La Sapienza. Susret je bio srdačan, ali i strašan. Zašto? Srdačan jer sam sreo dragog čovjeka. Strašan kad sam čuo zašto je morao pobjeći iz Hrvatske.
On mi je tada dao tekst objavljen u Feral Tribuneu 18. septembra 1995., pod naslovom: „Šakali su spremni“. Jedna mi je rečenica posebno ostala upečatljiva i ona glasi: „Historičari će, ako im se naruči, naći za sve opravdanje“. Kad je riječ o ovome, prednjači Hrvatski institut za povijest, koji je sljednik Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske i Instituta za suvremenu povijest.
Ova sljednost nije nimalo slučajna. Naime, još 1972. godine, i ne znajući o kome je riječ, upoznao sam Franju Tuđmana koji je radio u ovom Institutu. To je bilo u povodu tridesetgodišnjice obilježavanja Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću. Kasnije sam upoznao veliki broj njegovih „znanstvenih“ knjiga i tekstova. Neke tekstove koje objavljuje Globus od suradnika i zaposlenika Hrvatskog instituta za povijest su na tragu toga. U prošlom broju Globusa Sarajlija po rođenju (izgleda odrođen) B. Havel nahvali knjigu koja još nije ni izašla iz štampe, niti je predstavljena javnosti.
Dugo sam u akademskoj zajednici i znam da se neke važne knjige najavljuju, ali da se o neobjavljenim knjigama pišu hvalospjevi – za to nisam nikad čuo (narod bi rekao „ne kupuj konja pod samarom“). Ovaj institut, dakle, nastavlja Tuđmanovu matricu. Zapravo, još je navalentniji i drskiji kada je u pitanju revizija historije, naručene laži, politička indoktrinacija, da mu može pozavidjeti i SANU. Ko će mu ga znati da li su zapravo ove dvije institucije, kao i njihove politike, u savezništvu protiv BiH.
Da zaključimo. Nije nama nepoznata hrvatska politika, još od dr. Ante Starčevića, utemeljitelja suvremenog hrvatskog nacionalizma, za koga su muslimani najbolji Hrvati (za njega je izuzetno respektabilni historičar prof. Ivo Banac rekao da je on bio turkofil), potom Mačeka – nasljednika Stjepana Radića, zatim poglavnika Ante Pavelića, koji je o muslimanima govorio kao o cvijeću hrvatskog naroda, pa do „krvnikovog šegrta“.
Mislili smo da će se to zaustaviti i da ćemo pokušati graditi najbolje susjedske odnose, međutim, iz mraka se pojavila nova garnitura političara, sa istim aspiracijama. Nisu nama nepoznati ni srpskohrvatski sporazumi o podjeli BiH Cvetković-Maček, Milošević-Tuđman, Karadžić-Boban, Dodik-Čović, to je sve već viđeno, doživljeno, preživljeno (remake).
I da još jednom zaključim. Moj izbor je suverena, ali i poštovana i nedirana Bosna i Hercegovina, koja će imati najbolje odnose sa svim susjedima, posebno sa Republikom Hrvatskom. Na to nas obavezuje i učešće Bošnjaka u Domovinskom ratu Republike Hrvatske, 1.666 poginulih Bošnjaka i spomen-obilježja koja je u znak zahvalnosti Republika Hrvatska podigla. Veličanstven je spomenik u Zagrebu, gdje sve zahvale idu tadašnjoj premijerki gospođi Jadranki Kosor i gradonačelniku Milanu Bandiću.
Za dobrobit obje države i svih građana koji u njima žive.
