Foto Patrik Macek/PIXSELL

Teorije zavjera su puno širi fenomen koji često ukazuje na stvarne probleme društva. Nisu nužno negativne, niti je svaka neopravdana. Na to nas podsjećaju mnogobrojne afere koje bi ostale neotkrivene ili na razini glasina da nije bilo dobrih istraživačkih novinara koji su se upuštali u teoretiziranje o mogućim zavjerama, kaže profesor Fakulteta političkih znanosti

Što je pokazalo vaše istraživanje “Teorije zavjere o COVID-19 i protestno ponašanje”?

Online anketno istraživanje koje je u svibnju provedeno kao dio projekta Pro-fact u suradnji s Gongom i nekoliko sastavnica Sveučilišta u Zagrebu obuhvatilo je dvostruko-stratificirani nacionalni probabilistički uzorak koji je uključivao 1401 sudionika u dobi od 18 do 64 godine starosti s područja cijele Hrvatske. Rezultate možemo jasno tumačiti na razini cjelokupnog uzorka i pod-skupina hrvatskih građana i građanki uključenih u istraživanje na temelju dobivenih tendencija. Istraživanje pokazuje da su oni koji vjeruju u teorije zavjera o pandemiji korona virusa također skloni vjerovati u globalne teorije zavjera koje su već otprije prisutne u hrvatskoj javnosti i u svijetu. Dakle, ove o koroni našle su svoje plodno tlo na koje su se ugnijezdile. Građani i građanke RH skloni takvim uvjerenjima istovremeno doživljavaju da im zle sile i akteri iz sjene “otimaju domovinu”, te su skloni vjerovati u lokalne teorije o zavjerama unutarnjih i vanjskih neprijatelja koje su se pojavljivale u hrvatskom političkom diskursu od 1990-ih do danas, a koje po sadržaju obuhvaćaju Tuđmanove crne žute i zelene vragove. Oni koji u sve njih vjeruju imaju dojam da se hrvatska nacija nalazi u opsadnom stanju i često za to krive domaći i inozemni politički, medijski i ekonomski establišment. Daljnje analize pokazuju da su vjerovanju u teorije zavjera o uzrocima i razlozima pandemije skloniji oni koji su slabije znanstveno, medijski i politički pismeni, koji su vrlo nepovjerljivi prema znanosti, netolerantniji prema drugačijim mišljenjima, koji se osjećaju otuđenijima od konvencionalne politike te su skloniji desnom populizmu i žrtvoslovnom percipiranju hrvatske prošlosti za vrijeme Drugog svjetskog rata. Socio-demografske karakteristike nešto su slabiji prediktori, ali i kod njih se pokazuje da su podprivilegirani tj. socio-ekonomski ranjiviji građani i građanke skloniji vjerovanju u teorije zavjera o koroni.

Koga građani najviše krive za širenje lažnih vijesti o virusu?

Naše sudionike i sudionice pitali smo općenitije tko je i koliko odgovoran za stvaranje lažnih vijesti i širenje lažnih informacija u Hrvatskoj i svoj odgovor su mogli dati za različite aktere zasebno. Na razini cjelokupnog uzorka 53,8% smatra veoma odgovornima političare, 49,3% novinare i urednike, 44,7% društvene mreže, 39,4% korporacijske lobije, a 36,9% teoretičare zavjera. No, oni koji vjeruju u teorije zavjera o koroni tu pokazuju specifičan trend. Oni snažnije percipiraju elite i medijski establišment kao izvore lažnih vijesti, no ne i građane, niti tzv. teoretičare zavjera i društvene mreže. Nedosljednost vladajućih i ostalih političara, a posebice stožera u primjeni mjera, njihovo nemušto krizno komuniciranje, kakofonija u medijima i među znanstvenicima te izloženost globalnom “plandemijskom” jeziku društvenih mreža pridonijeli su znatno da se ionako loše povjerenje hrvatskih građana u institucije još više pogorša.

Proizlazi li nedavni protest ispred HDZ-a iz tog miljea?

Naše istraživanje provedeno je nekoliko mjeseci prije i uključilo je opći uzorak građana i građanki, dok su skup, ako govorimo samo o prisutnim prosvjednicima, organizirale specifične skupine i udruge koje su i prije snažno iskazivale svoje neslaganje s mjerama protiv širenja zaraze. Također, na njihovim internetskim stranicama mogu se naći poruke konspiratornog sadržaja o pandemiji kao manipulaciji različitih aktera, što su neki sudionici izražavali i na samom skupu. Dakako, na skupu su bili i drugi građani o čijim razlozima za uključivanje ne bih ovdje spekulirao jer nemam dovoljno podataka, kao i istaknuti članovi nekih političkih stranaka koji su došli skupiti političke bodove. U našem uzorku samo 6,8% sudionika navodi kako bi vjerojatno sudjelovalo, a tek bi 4% sigurno sudjelovalo u protestima ili demonstracijama u javnom prostoru u slučaju mjera ograničenja u budućnosti. Oni u najvećoj mjeri vjeruju u teorije zavjera o koroni, ali, istina, u manjoj mjeri, vjeruju i drugi građani i građanke, koji bi možda, ili vjerojatno ne bi sudjelovali u prosvjedima. Stoga u primjeni tih rezultata na nedavni skup treba biti oprezan. Na temelju anketnih istraživanja možemo reći da postoji korelacija, to možemo usporediti sa stavovima i uvjerenjima koje su u prijašnjim protestima protiv mjera širenja zaraze iskazivali isti organizatori, ali to ne možemo generalizirati na sve sudionike ovog protesta. To bi bilo neopravdano i neprofesionalno.

Sam skup motiviran je zabrinutošću i ogorčenjem zbog razine korupcije u Hrvatskoj, a povod je bila milijarderska afera u Ini. To je sistemski problem, kao i povezanost HDZ-a s mnogobrojnim koruptivnim aferama još od početka 1990-ih. Po našem istraživanju 62,9% građana i dalje smatra da su pretvorba i privatizacija velikim dijelom rezultat sprege državnih struktura i mafije, dakle rezultat zavjere. Također, čak 75,5% naših sudionika vjeruje da su Hrvatsku organizirano opljačkali tzv. veliki Hrvati koji drže “jednu ruku na srcu a drugu u našem džepu”. Dakle, riječ je o percepciji dugotrajne sustavne nepravde koju doživljava velika većina građana. Možemo reći da su organizatori skupa na takvom nezadovoljstvu artikulirali ovaj protest, ali su uspjeli mobilizirati samo mali broj građana vjerojatno zbog nesuglasja s njihovim prijašnjim akcijama i stavovima koje zastupaju. Teorije zavjera koje smo istraživali o koroni, kao i identificiranje sadašnje vlasti i medijskog establišmenta kao manipulatora koji rade protiv naroda pojednostavljeno je i utješno vjerovanje, tj. scapegoating, ali se time naši problemi neće riješiti. Jezik “plandemije” dodatno otežava rješavanje postojećih problema ovog društva u okvirima demokratskog poretka. Takvo ponašanje, ali i premijerovo demoniziranje prosvjednika samo vodi u daljnju polarizaciju društva i ostrašćivanje razlika koje onda postaju otporne na racionalne argumente. A takvih su polarizacija hrvatski građani odavno siti.

I u slučaju pandemije i korupcije potrebne su nam stabilnije institucije države koje će dosljedno postupati, odgovornije ponašanje trenutnih aktera vlasti, njihov priznavanje vlastitih pogrešaka i onda kada to vodi prema ostavkama ministara, kao i transparentnost javnih politika čija će provedba biti važnija od pojedinačnih političara. Kroz pandemiju se i novinarstvo “iskazalo” svojim poluproizvodima tipa bombastičan naslov koji ne odgovara sadržaju objavljenog članka, dajući time povoda za širenje neopravdanih teorija zavjera, što su pokazale prethodne faze istraživanja unutar ovog projekta. Također, neki su znanstvenici zbog vlastitog probitka izlijetali sa zaključcima koji su se kasnije pokazali netočnima, i time dodatno zbunjivali javnost. Znanost je u pandemiji zapravo izgubila obol nepogrešivosti, ali se iz toga nije izvukla pouka koliko je znanstveni proces mukotrpan i neizvjestan. Nadalje, odgovornost leži i na onim građanima i građankama koji su prihvaćali zdravo za gotovo dezinformacije i kvazi-znanstvena objašnjenja sa društvenih mreža. No i to se moglo očekivati kad su kontradiktorni bili i oni za koje se pretpostavlja da bi trebali znati, a s druge se strane pojavljivali oni koji su samouvjereno tvrdili da znaju tko nam to radi o glavi. Kriza je po definiciji neupravljiva, traumatična i ljudi tada postaju podložniji neprovjerenim sadržajima kako bi stekli osjećaj sigurnosti i točnosti. Popularnost takvih interpretacija proizlazi velikim dijelom iz osjećaja nemoći građana i građanki kao medijske publike i neprovidnosti političkih procesa, kao i lošeg obrazovnog sustava koji, kako naše istraživanje pokazuje, ne uči ljude dovoljno dobro razlikovati informacije od dezinformacija te pouzdane od nepouzdanih izvora, posebice u kaotičnom prostoru interneta. Ne uči ih dovoljno znanstvenom mišljenju, niti o ulozi znanosti u društvu, da ne govorimo o političkoj pismenosti i građanskom odgoju koji se u Hrvatskoj sustavno zanemaruju jer je, čini se, unosnije imati stado sljedbenika, nego li kritične građane. Dakako, riječ je o političkoj kratkovidnosti, ili čak o konsenzusu većine nositelja utjecaja.

Prenaglašava li premijer opasnost od terorizma u dnevnopolitičke svrhe?

Očito je da prenaglašava kako bi sebe prikazao kao faktora stabilnosti u odnosu na sve ostale političke stranke, koje nije propustio kritizirati nakon prosvjeda, strpavši ih sve u isti koš kao širitelje “tsunamija mržnje” prema HDZ-u. To čini također zbog traumatičnog iskustva sa slučajem Bezuk, što ga čini sklonijim da povezuje slične pojedinačne prijetnje u niz i uočava isti obrazac ponašanja. Je li to opravdana teorija zavjere ne može se zaključiti iz izvješća SOA-e, ali i oni, kao i ministar Božinović, pribjegli su krajnjoj konstrukciji da su teorije zavjera isključivo ekstremistički način mišljenja povezan s psihološkom nestabilnošću koja vodi u nasilje. To je, dakako, moguće i opasno, ali su teorije zavjera puno širi fenomen koji često ukazuje na stvarne probleme društva. Teorije zavjera nisu nužno negativne, niti je svaka neopravdana. Na to nas podsjećaju mnogobrojne afere koje bi ostale neotkrivene ili ostale na razini glasina da nije bilo dobrih istraživačkih novinara koji su se upuštali u teoretiziranje o mogućim zavjerama, kao što to na svoj način čine istražitelji i tužitelji kad se odluče primijeniti pravni pojam udruženog zločinačkog pothvata. No ni tada nije lako potkrijepiti teoriju tj. dokazati zavjeru.

Izvor: portalnovosti.com

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime