Smatram se relevantnim govoriti o 9. januaru. Jučer tokom cijelog dana pročitao sam bezbroj FB postova i twitova o 9. januaru, neustavnom Danu RS, no krenimo redom.
Kada kažem da se smatram relevatnim govoriti o proslavi 9. januara, pri tom ne mislim na legitimno pravo na institucionalni praznik jednog konstitutivnog naroda unutar jednog entiteta, već upravo na tačno određeni datum kojeg međunarodno humanitarno pravo smatra začetkom provedbe strategije etničkog čišćenja i nagorih ratnih zločina na tlu Evrope od II svjetskog rata.
Relevantam sam zato što godinama radim novinarski posao, što u Sarajevu što u Banjaluci, i bio sam upoznat sa svim kretanjima, raspoloženjima, stavovima ljudi koji su me okruživali, mojih kolega, aktivista, ali i različitih politika, društva u cjelini.
A oni su od tamo neke 1998. pa do kraja 2006. godine, sa izuzekom pozicija radikalnih ekstremista tadašnjeg SDS-a i onih koji su ih podržavali, bili potpuno jasni, iako često sa strahom izgovarani. Ticali su se njihovog izgrađenog odnosa prema Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, kao sadistima i najgorim ratnim zločincima, koji su predstavljali teško breme na plećima srpskog naroda. Već tada, godinama ranije, trajao je lov čitave međunarodne zajednice na ove zločince što su za sobom ostavljali i leševe nedužnih mladih ljudi (slučaj srbijanskih pitomaca koji su vidjeli Mladića u kasarni na Topčideru 2004. godine pa su morali da budu ubijeni, op.a.).
Sve to vrijeme, jasno i nedvosmisleno, oni su bili zlikovci, ratni zločinci, ljudi odgovorni za etničko čišćenje, najteže povrede humanitoranog prava, na kraju i za genocid. Istina, uporedo s lovom na ove zlikovce trajala je čitava plejada kilavih procesa protiv desetina drugih odgovornih za zločine iz reda sva tri naroda, no na kraju i sve presude Haškog tribunala pokazale su i potvrdile karakter rata u BiH. Ili preciznije, agresije na BiH.
Upravo je u tom grmu ležao zec, jer je već tada bilo jasno da bi Srbija i Hrvatska mogle godinama isplaćivati ratnu odštetu Bosni i Hercegovini – a još gore od toga – da bi naslijeđe zločinačkih politika Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana moglo da bude omča oko vrata za naše susjede, koje bi onemogućilo revitalizaciju i izgradnju njihovih postratnih društava, a prevashodno jačanje i etabliranje država sa naše lijeve i desne strane u međunarodnim okvirima.
Tada se ukazao Milorad Dodik. Slučajno ili namjerno, političar kojeg su Amerikanci godinama ranije lansirali kao „nadarenog socijaldemokratu“, te 2006. godine došao je na vlast u RS (kao predsjednik Vlade) – i sve ostalo je historija.
Do tada, do tog vremena, naše društvo se kretalo naprijed. Ponekad sporo i polako, ali je napredak bio provodiv i nisu postojale nepremostive prepreke ili takva vrsta opostrukcija koja bi zaustavila evroatlanski put BiH i početak pomirenja među narodima.
Sve dok se te godine nije ukazao Dodik. Kada razmišljam iz ove perspektive, praveći kratku retrospektivu svega što se izdešavalo unazad desetak godina, sve sam skloniji vjerovanju da nam je taj novi, radikalniji i drugačiji Dodik, tada stigao u vidu instruiranog paket-aranžmana, neke vrste međunarodnog eksperimenta onih politika kojima nikako nije odgovaralo održavotvorenje Bošnjaka-muslimana u srcu Evrope i stabilnost Bosne i Hercegovine kao države.
Tako su Mladić i Karadžić, kao sinonimi ekstremnih ideologija i politika koje su provodile etničko čišćenje i bile odgovorne za genocid nad jednim narodom, za svega nekoliko godina od zločinaca (što su u međuvremenu završili tamo gdje je zločincima mjesto) evoluirali u ratne heroje. U javnoj komunikaciji, u obrazovnim ustanovama, u administrativnim centrima, u političkim štabovima, među mladim ljudima, a za šta su korišteni ciljani mediji i „analitička“ nedononoščad nikad ostvarenih života (karijera).
Da li se još pitate zašto 9. januar i čemu baš 9. januar?
Poznajem mnogo dobrog svijeta među ljudima u krugovima u kojima se krećem. Nebošnjaka. Da se nekada nađem u nevolji, nemam apsolutno nikakve dileme od koga bi mi i na koji način bila ponuđena pomoć. Govorimo o ljudskoj strani. O čovjeku kao ostvarenom biću, neuprljanom ideološkom indoktrinacijom.
Ali su ti i takvi, zajedno sa ovim ovakvim poput mene i ovih oko mene, bili tačno ciljana grupa na koju je atakovala Dodikova politika svih ovih godina. Konstantno bavljenje prošlošću umjesto boljim životom, ciljano i dosadno ponavljanje određenih fraza pri svim silnim pokušajima revizionizma ratnih događaja i bliske historije, Dodiku se na kraju isplatilo. Na jednom mu moram odati priznanje; svojom je političkom snagom, naime, razbio u paramparčad sve i jednog nedoraslog protivnika, nacionalnog, ideološkog, untarentitetskog, političkog oponenta. Potrošio je ogromnu energiju, potrošio je i silne pare (naravno, ne svoje), ali je za ovih desetak godina uspio provesti i učvrstiti jedan opasan strateški plan na naglavačke upostavljenom sistemu vrijednosti.
Politku je zamijenilo politikanstvo, kontrolu nad državom i sistemom su preuzele stranke, sva moć je uspostavljena u krugu nekoliko porodica, nacionalizmom je hranio glad, zločinci su promovirani u nacionalne heroje, a njih nekoliko – njihove porodice i najbliži saradnici (na svim stranama) na temelju te strategije i takvih politika enormno su se obogatili u protekloj deceniji.
U društvu je nastupila potpuna nacional-indoktrinacija, a Dodiku su apsolutno išle u prilog i mnoge traljavo provedene istrage ratnih zločina nad Srbima, kojima je palio mase i stvarao revolt među vlastitim narodom. Tako danas obični građanin Republike Srpske (ne svaki, da se razumijemo) nema naročitu, ili nikakvu empatiju prema scenama srebreničkog genocida, ili pronađenih kostiju iz nekih od desetina masovnih grobnica pobijenih Bošnjaka, jer je uvjeren, jer mu je godinama to nametano kao teza – da su Srbi žrtve nepravde i međunarodnog humanitarnog prava od strane „tradicionalno nenaklonjenog zapada“.
Zbog svih ili sličnih razloga što, naprimjer, jedan Naser Orić nije odgovarao za ratne zločine iz 1992. godine (i ovdje je potpuno nevažno da li je taj zločin počinjen u odbrani male bošnjačke enklave – ako je zločin!) godinama je nametan revizionizam ratnih dešavanja kao standard široko uspostavljene i utvrđene srpske politike.
Po unaprijed utvrđenoj matrici, Ratko Mladić i Radovan Karadžić (i desetine njihovih najbližih saradika, ratnih zločinaca, koji su sve do jednog osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne po najvišim standardima međunarodnog humantiranog prava), nisu naredili entičko čišćenje, nisu naredili masovna i najteža ubistva, nisu naredili snajperisanje sarajevske djece, nisu naredili opsadu bh. gradova, nisu naredili teroriziranje civila u tim gradovima, nisu naredili genocid, nisu odobrili prikrivanje najtežih ratnih zločina uspostavljanjem masovnih i sekundarnih grobnica – već su samo jednako odgovorna strana u ratu nausprot onih koji za svoje zločine odgovarali nisu!
Danas, kao posljedicu takve politike imamo negiranje genocida, imamo 9. januar, ispolizitiran do kraja, nametnut iz prkosa, duboko i žalosno vrijeđajući prema desetinama hiljada žrtava koje su pobijene na temelju uspostavljanja jedne zločinačke ideologije tog 9. januara 1992. godine. Jer taj 9. januar nije tek legitimno pravo jednog konstituvnog naroda da ima svoj praznik – već je upravo simbol onoga što je iz njega proistaklo. Ratnog zločina i etničkog čišćenja.
Tako, upravo na tom mjestu, svi dolazimo i odlazimo sa vlastitom savjesti. I vlastitim obrazom. A lijepo je imati čistu savjest i miran san, znajući da vlastitoj djeci nikada nećeš morati objašnjavati zašto si kao heroje slavio one koji su pobili neku drugu djecu.
