Piše: dr Neven ANĐELIĆ, Regent’s University (London)
Pomanjkanje interesa za Bosnom i Hercegovinom na Zapadu godinama se ogleda u rezanju budžeta ministarstava i državnih agencija zapadnih zemalja koje se bave jugoistočnom Evropom i procesima demokratizacije, tranzicije i postkonfliktnim društvima.
Solunski susret tadašnjih lidera balkanskih zemalja i vođa Evropske Unije 2003. godine naglasio je da je “budućnost Balkana u Evropskoj Uniji”. Bitna rečenica u istom dokumentu ustvrdila je da je “brzina napretka u rukama zemalja regije”.
Upravo zbog zemalja regije petnaest godina kasnije smo u situaciji da, s izuzetkom Hrvatske, zapadni Balkan, kako se sada opisuje regija, ponovno očekuje jedan bitan samit na kojem će se opet potcrtati evropska budućnost ovih zemalja.
Između Soluna i Londona, pošto će u julu biti bitan sastanak Balkanaca i Evropljana, ovi drugi uglavnom su kozmetički prikrivali nedostatak interesa. Balkanci pak koristili su nedostatak evropske brige da rekonstruiraju nedemokratski karakter vlasti, implementiraju nove načine korupcije i usmjere se od liberalne ka iliberalnoj demokratiji.
Rezultat su mali orbani, čitaj putini, erdogani… u regiji.
BLISKOST ERDOGANA I PUTINA
Pod okolnostima promjena svjetskog poretka i Rusija i Turska promijenile su svoje vanjske politike. Turska se već neko vrijeme naziva neo-otomanskom, dok Putinova spoljna politika adekvatno može potpasti pod opis neo-sovjetske.
Razlika je da Turska cilja teritorije nekadašnje imperije s muslimanskom većinom, bez ambicije za osvajanje “nevjerničkih nacija”, dok Putin traži zemlje s liderima čiji model političke moći on primjenjuje već gotovo dvije decenije.
Ove osnove vanjskih politike dvije zemlje s naraslim ambicijama, periodičnim provjerama glasačkih tijela, ali i strogom kontrolom nad medijima, kulturnim i pravosudnim institucijama, promjenama ustava koje koncentriraju vlast u jednoj osobi, dovele su utjecaj i Turske i Rusije ponovno na Balkan.
Za razliku od nekadašnjeg sukobljavanja interesa u devetnaestom stoljeću, sada jasno određuju svoje sfere shodno religijskoj pripadnosti nacija koje su im interesantne te ideološkoj matrici da i Erdogan i Putin osjećaju međusobnu bliskost ili barem razumijevanje u sve češćoj otvorenoj konfrontaciji sa Zapadom.
Erdogan je još u doba rusko-gruzijskog rata 2008. godine zabranio američkim vojnim brodovima prolaz kroz Bosfor, dok se sada u Siriji češće nalazi na istoj strani s Putinom nego sa zapadnim saveznicima. Na Balkanu obojici je jasno gdje imaju potencijalni utjecaj.
Tako Putin “pokriva’ regije gdje Srbi žive, iako to ne isključuje potpuno ostale dijelove Balkana, dok Erdogana “kjafiri” manje zanimaju te gleda gdje su muslimani u većini. Tek su narasle ruske i turske ambicije probudile zapadne stratege iz sna koji je trajao još od solunskog samita.
Berlinska inicijativa prije četiri godine koincidirala je s ruskom ekspanzijom u Ukrajini.
NATO NIJE POKRIO SAMO NEUMSKI AKVATORIJ
Foto: Neumski akvatorij
Od tada se Sputnjik širi Balkanom, RT nudi alternativne interpretacije svjetskih kriza, ali i teorije zavjere koje postaju popularne na Balkanu (i to ne samo u regijama gdje se očekuje jačanje ruskog utjecaja), dok Zapad sagledava, iskazuje zabrinutost, zadržavajući se na retoričkim umjesto konkretnim akcijama.
Političari ne smiju otvorenije krenuti u integracije zbog kod kuće naraslog nacionalizma koji brani vladajućim političarima konkretnije integriranje Balkana u EU.
NATO, za sada, služi kao zamjena političko-ekonomskim integracijama.
Tako je nekadašnja velika vojno-bezbjednosna rupa na Balkanu znatnim dijelom popunjena, ostavljajući samo Makedoniju, Kosovo, Srbiju te Bosnu i Hercegovinu izvan vojnog savezništva.
Između Sirije i Atlantskog oceana, samo 21 kilometar mediteranske obale u Evropi NATO nije pokrio. Neum i bliža okolina jedino su još bez stalnog prisustva zapadne vojne alijanse.
Dok Vučić u Srbiji otvoreno flertuje s Putinom, on je istovremeno više otvoren Zapadu. Veći je broj zajedničkih vježbi Vojska Srbije izvela s NATO snagama nego sa ruskim vojnicima, iako je takav podatak iznenađujući kada se oslanja samo na novinske napise u srpskim medijima.
Srpski predsjednik nastoji titoističkom politikom kvazinesvrstanosti polučiti najbolje rješenje za sebe i naciju.
U Bosni i Hercegovini političari nemaju takve vizije. Štaviše, nemaju nikakve vizije, već se nastoje pozicionirati kao mali pijuni velikih svjetskih igrača. Zbog toga nema ni beneficija za zemlju, jer se vodeći političari sami nude.
Osim nekih opozicionih političara te Mladena Ivanića u Predsjedništvu države, sve vođe otvoreno su se ponudile i svrstale ne provjeravajući potencijalnu korist koje za sada za naciju nema ma odakle se očekivala, ali pojedinci uživaju u povremenoj posjeti “velikom vođi”.
Naredni korak berlinskog procesa je londonski samit ovog ljeta. Tu će biti obznanjeno povećavanje budžeta za zapadni Balkan, potvrda interesa Zapada za ovu regiju i čvrsta odlučnost da te zemlje nekada u budućnosti završe u EU.
ŠTA NAM DONOSI LONDONSKI SAMIT
Pored vjerovatno u praksi učetverostrućenih budžeta za zapadni Balkan i obećanja integracija realnost je da nijedna zemlja, kako sada stvari stoje, sigurno neće pristupiti EU prije 2025. godine.
Ovo je surova činjenica koju, istina, pokušavaju promijeniti u Albaniji i Crnoj Gori koje su već u NATO-u. Male su im šanse kada se izjave Macrona, Junckera i Kurtza stave u ovaj kontekst.
Bosna i Hercegovina, dakle, može početi već gledati prema periodu iza 2030. godine, osim ako EU ne donese odluku o širenju na Balkan i kolektivnom članstvu preostalih zemalja. Ideja je već postojala, ali je narušena prijemom Hrvatske bez Srbije i ostalih. Sada se ponovno zagovara u nekim krugovima i za BiH je to jedina nada i šansa ubrzavanja procesa.
Međutim, u novonastalim uvjetima, Hrvatska bi se s tim morala složiti, a za to je potrebna promjena rukovodstva u Zagrebu. Čak i u tom slučaju još uvijek neće biti napretka bez promjene u Bosni i Hercegovini.
Davna priča o tamnom vilajetu još od otomanskog doba, ali prepričavana i tokom kraljevske i komunističke Jugoslavije, može dobiti novu interpretaciju u evropskim okvirima.
Sve do sada zapostavljene zemlje regije nastoje nešto promijeniti, Makedonija čak i ime, dok u Bosni i Hercegovini samo čudo na narednim izborima u oktobru može donijeti promjene.
