O potencijalima vještačke inteligencije rado sam maštao u svojim romanima spajajući je s realističkim ambijentima moderne Bosne i SAD-a. Bilo mi je izazovno da je pokušam uklopiti u svakodnevni život romanesknih junaka na način da njeno prisustvo djeluje prirodno. Inače, ta AI bila je puno naprednija od softverskih paketa koji bi se mogli naći u kompjuterima stvarnih stanovnika Brookylina ili Grbavice u vremenu kada se priče odvijaju.
U Čovjeku iz podruma (2013) Zuher, emigrant i kreator videoigara, razrađuje za vlastite potrebe programski kod koji prati njegovo ponašanje na računaru: kakve fajlove otvara, kakvu muziku sluša, koje ključne riječi utipkava na pretraživaču… Svu tu silu pokazatelja aplikacija Desktop Pet objedinjuje kako bi mapirala korisnikovu psihu i pomogla mu da zaroni duboko u sopstveno pamćenje, da osvijetli zamračene kutke iz svoje daleke prošlosti.
Matematičar Nazif iz Vidimo se u x (2022) zacrtao je sebi da dokuči bit širih, veoma sporih političkih, ekonomskih, socijalnih procesa – na liniji koncepta koji jedna škola istoričara označava izrazom longue durée (dugo trajanje). Svjestan da se u tom preambicioznom stremljenju ne može osloniti isključivo na limitirani ljudski um i pet bijednih čula, moj protagonist prepoznaje u mikroprocesorima krucijalno oruđe za intelektualnu akciju. Kako se kreću koeficijenti u sportskim kladionicama? Kolika je frekvencija samotnih pješaka u danima kad puše jugo? Da li je u prodavnicama na periferiji porasla kupovina ulja i jeftinog keksa? Kojim tempom propadaju preružni spomenici u čast poginulim vojnicima? Bujicom prikupljenih podataka Nazif napaja moćni analitički softver. Dobijeni rezultati ga ohrabruju da stvarnost sagleda iz svježih uglova. Otkrivaju mu se nove perspektive ispod plašta koji industrija vijesti danonoćno kroji i prekraja. Daleko od toga da je sva istina svijeta sadržana u katastrofičarskim predviđanjima, šokantnim videima, senzacionalističkim člancima i klikabilnim kolumnama.
U oba opisana slučaja, likovi posežu za informatičkim izumima ne bi li bolje, obuhvatnije upoznali vlastitu prošlost, sadašnjost, pa i budućnost. Vještačka inteligencija im se nudi kao vrhunsko sredstvo za spoznaju, za gotovo mistični unutrašnji preobražaj. Onako kako je dočarana u tim knjigama, nema nikakav komercijalni cilj. Ona je čarobni plod inventivnosti i strasti, osmišljen u intimnim carstvima amatera, entuzijasta, neopsjednutih glađu za novcem. Benigna je i ne predstavlja prijetnju ljudskoj vrsti, suprotno od vizija iz SF blokbastera u kojima mašine, pametnije od svojih tvoraca, pribjegavaju klanju da bi porobile čovječanstvo. U tim filmovima se podrazumijeva da smo mi strojevima na ovaj ili onaj način bitni. Uprkos svojoj nadmoći, uvažavaju nas kao dostojne neprijatelje, pa nas love i tamane. Ili smo im potrebni, u nedostatku kvalitetnijih resursa, da crpe energiju iz naših tijela.
Ne manjka futurista koji u svojim publikacijama upozoravaju upravo na takav scenario u nadolazećim decenijama. Pojedini stručnjaci čak panično pozivaju da se na određen period proglasi moratorij na usavršavanje umjetne inteligencije – sve dok se strogom regulacijom ne osiguramo od zastranjenja koja bi ugrozila opstanak Homo sapiensa.
No, čini se da kompanije poput Googlea i Microsofta ne haju. Ukoliko uzmu predah, pravdaju se, pregaziće ih konkurencija iz drugih zemalja s labavijom legislativom. Tako da Big Tech krupnim koracima nastavlja sa smjelim projektima, uz najave da je blizu dan kada će AI nadmašiti mentalne sposobnosti i najgenijalnijih dvonožaca.
Sramotno bogati kompjuteraši iz Silicijumske doline naglabaju o vještačkoj inteligenciji u brojnim esejima, intervjuima, proglasima. Njihovi istupi, uz uobičajenu podršku sluganskih i površnih masmedija, ostavljaju me po pravilu nezadovoljnim, zbunjenim, zapitanim. Sa samopouzdanjem bogova upuštaju se u seciranje ljudskog uma. Izlažu šeme po kojima on tobože funkcioniše. Kao, sve je rastumačeno i sada je glavno kako to prenijeti u programski jezik, kako istrenirati umjetne neuronske mreže, kako sklopiti što snažnije kompjuterske sisteme da bi se ideje provele u praksu.
Ali da li je baš sve rastumačeno? Kako se osjećanja prepliću s inteligencijom i kako utiču na njene odluke? Kako računaru usaditi svijest, intuciju ili volju, kad ni sami nismo načisto s tim šta je jedno, drugo i treće? Milijarde godina biološke evolucije dovele su do formiranja smežuranog želea koji nosimo u lobanjama. Mogu li tehnokompanije u relativno kratkom roku proizvesti simulaciju jedne tako zamršene tvorevine, eonima razvijane? Uzmimo u obzir da još nismo kadri isporučiti vjerne (i isplative) imitacije puno jednostavnijih prirodnih čuda, poput kapi nafte ili mehanizma za fotosintezu, ugrađenog u svaku, i najprostiju biljčicu. Najzad, nije beznačajna činjenica da među bogatunima iz tehnoloških korporacija ima toliko odvratnih, prepotentnih i beskrupuloznih tipova s humanističkim obrazovanjem ravnim nuli. Poslovanje usmjeravaju prije svega u skladu sa željama svojih dioničara, koji uvijek vape za što većim profitom. Oblikovati AI shodno našim istinskim potrebama i, na kraju krajeva, težiti opštoj dobrobiti nije njihov prioritet.
Vještačka inteligencija ostvaruje sjajne rezultate na najrazličitijim poljima: medicina, farmacija, građevinarstvo, modeliranje novih i izvanrednih materijala, aeronautika… Pristran kakav jesam, kazaću da bi mogla napraviti bum i u književnoj sferi, kada bi se konačno pojavile aplikacije za prevođenje koje bi nadmašile svoje ljudske takmace. Automatski bi pretakale iz izvornog u željeni jezik djela pisane riječi. Pritom bi se maksimalno očuvao originalni književni izraz. Današnje digitalne alatke još uvijek su razočaravajuće i nisu u stanju da prevare ni osrednjeg urednika. Ali jednog dana, možda, veliko možda, ipak omoguće književnicima da se nakon vijekova monokulturnog robijanja izbave iz te tako neobične tamnice, oslobođeni ovisnosti o posrednicima – organskim prevodiocima i gejtkiperima kojih se pita šta ide preko granice, a šta ne. Klik-dva i umjetnički tekstovi, izgubivši tek minimum svojih nijansi, biće dostupni inostranoj publici. Slikari i fotografi znaju o čemu govorim.
Uza sve blagodati koje vještačka inteligencija obećava, naivno bi bilo zanemariti mogućnost da stvari krenu po zlu. No, preokret se ne mora odviti onako kako je to ispričano u Terminatoru ili The Matrixu. Eksperimenti kompanija specijalizovanih za AI mogli bi iznjedriti neki sintetički oblik života koji je krajnje egzotičan po svom djelovanju, po načinu kako obrađuje i reaguje na informacije o svijetu. Zapravo, pitanje je da li bi se tu uopšte radilo o životu, inteligenciji. Više bi odgovarao termin interfejs (u širem rječničkom značenju: mjesto gdje se susreću dva sistema i utiču jedan na drugi).
Uglavnom, To Nešto bi postojalo na principima nedokučivo drugačijim od onih koji determinišu sve žive organizme na Zemlji. Ne bi raspolagalo samo čulima tipičnim za ljude. Gomilom senzora osjećalo bi stvarnost puno istančanije i bogatije od nas. Čulo bi ultrazvuk, vidjelo infracrveno zračenje. Njegova logika bila bi nam nesaznatljiva. U odnosu na to biće, čiji se centar za odluke povodi za misterioznim impulsima iz kvantne juhe, mi ćemo biti nemjerljivo glupi i ograničeni. Beznadežni. Smatraće nas irelevantnim, nesposobnim da ga ozbiljno ugrozimo. Zato neće biti nikakve potrebe da se obračunava s nama uz neku spektakularnu pucačinu i bitke dronovima, da nas proganja i trijebi. Pustiće nas na miru, kao što mi ne dižemo vojsku na divlje konje koji lutaju veličanstvenim livanjskim prostranstvima. To Nešto će snovati svoje tajanstvene planove, nama neobjašnjive, istinski gospodariti, a mi ćemo razigrano njištati i jurcati pašnjacima u rosna jutra, sretni i slobodni. Barem ćemo vjerovati da je tako.
