Kod nas gotovo niko nije bezbožnik – ako su tačni anketni podaci koje je prikupila jedna ugledna strana organizacija. U poređenju s ostatkom Evrope, naše sugrađanke i sugrađani prednjače u pobožnosti. U njihovim srcima religija zauzima središnje mjesto. Prisan odnos prema svemoćnom nadbiću bitna je okosnica u životu skoro svakog stanovnika ove zemlje.
Kakvi su generalni efekti te masovne pokornosti vjerskim dogmama? U najboljem slučaju… bezvezni? Uprkos molitvama po džamijama i crkvama, uprkos mudro targetiranim tespihanjima i lovu na međugorske ektoplazme, uprkos ushićenim obilježavanjima božićâ i bajramâ, rezultati tih praksi na širem planu ne raduju. Svevišnjeg, dalo bi se zaključiti, živo zaboli za pastvu s ovih prostora, čiji su žitelji tako ponosni na svoju istančanu, slavensku osjećajnost („Švabe su hladne i uštogljene.”), a racio samouvjereno potcjenjuju.
Nakon toliko propalih pokušaja da se kuransko-biblijskim tehnikama teško oboljelo društvo izliječi i digne na noge, zašto ne potražiti pomoć na drugim adresama? Uvjerili smo se da Gospod, Allah, ima važnijeg posla od zamajavanja našim mravljim razmiricama. Previše je zaokupljen krupnim zbivanjima u vasioni. Nije mu zamjeriti: mora se neko brinuti da Zemlja ostane okrugla, da se ne poljulja kosmološka konstanta, da Sunce žari i pali prema propisima, inače se smrzosmo, izgorismo, ljudi dragi. Kad već tako stoje stvari, zašto se ne obratiti nekom stručnijem, nekom ko je završio odgovarajuću specijalizaciju za rješavanje permanentnih državnih kriza?
Ima jedan bog iz pradavnih vremena, koji je bio na vrhuncu karijere još kad se kršćanstvo i islam nisu ni rodili. U sjeni tavori već hiljadama godina. Politeizam, barem na Balkanu, više nije u modi, ali svejedno, valjalo bi kontaktirati tog čudaka s dva lica, jednim uperenim prema prošlosti, drugim prema budućnosti. Mogao bi nam pokazati kuda dalje, ali oklijeva ili ga se još nije nadahnulo da zapne u naše ime, da nas izvede iz političkog polumraka u kojem bazamo više od trideset ljeta.
Među učenjacima Janus je cijenjen kao najoriginalniji bog starog Rima. Nema mu ekvivalenta u grčkom panteonu kao što je slučaj sa, prisjetimo se nekih, Jupiterom (tj. Zeusom), Venerom (Afroditom) ili Neptunom (Posejdonom). Slavilo ga se kao boga vrata, prolaza, prelazaka, preobražaja, početaka, granica. Po njemu je ime dobio početni mjesec u godini, i to s punim pravom, složiće se klasičari koji smatraju da je u hijerarhiji Janus zauzimao čak višu, važniju poziciju od samog Jupitera. Nalazi iz starine ukazuju da su rituali i molitve obično započinjali obraćanjem njemu. Nazivan je „bogom ocem”, „bogom nad bogovima”. Prema saznanjima arheologa, njegov kult bio je veoma raširen u rimskoj provinciji Dalmaciji. U kojoj mjeri ga se štovalo po bosanskohercegovačkim brdima i kotlinama, nije lako saznati. Ipak, prihvatljiv mi je stav da se nadzornika hodnika, tunela, stubišta itekako uvažavalo s obzirom na to koliko danas strahujemo od famozne promaje zbog otvorenih vrata i prozora.
Lijepo bi bilo obnoviti veze s drevnim božanstvom, iznijeti mu sopstvene probleme, zamoliti ga da zavrne rukave, smekšati ga, odobrovoljiti tepsijom neodoljivog vrućeg bureka koji bi se prinio na dar. Možda bi nam se onda smilovalo dopustivši da se konačno trgnemo iz ove iscrpljujuće kolektivne paralize zbog koje i tijela i umovi brže stare.
Naravno, nije sve do Janusa. Nebrojeni čimbenici od krvi i mesa bili su u stanju da radikalno poboljšaju domaću situaciju ekonomski, socijalno, institucionalno. Na žalost, uvijek su preferirali ostanak u tmini i magluštini. Na korak od usvajanja sada već mitskog Aprilskog paketa, stranke Harisa Silajdžića i Bože Ljubića minirale su, u proceduri izglasavanja, set zakona, nesavršen ali prekretnički, koji je mogao napraviti iskorak u snaženju državnih organa, osloboditi ih niza mehanizama za opstrukciju. U ovim napetim danima, kada je izbacivanje prokremaljskog SNSD-a iz vlasti nadohvat ruke, Čovićev kleromafijaški kartel konsoliduje savezništvo sa Putinovom marionetom iz Bakinaca. Uz providne isprike, blokira put ka EU, u koju se poglavnik HDZ-a, šampion blagoglagoljivosti i praznorijeka, tako neuvjerljivo zaklinje. Uostalom, zar se može očekivati istinsko dobro i progres od ovog siđova, kako se u ikavskom dijelu Bosanske Krajine nazivaju vremešni muškarci čija je kosa poprimila boju hercegovačkog krša? Pa on je, mora li se naglasiti, nezakonito skrenuo tok rijeke da bi okolinu obiteljske vile uskladio s vlastitim shvatanjima estetike. Takođe, slikao se s diskretnim osmijehom na licu tik do presuđenog, s robije puštenog ratnog zločinca, jednog od koordinatora pokolja u Ahmićima. U proteklim razdobljima, teške optužnice za kriminal nosao je Čović na plećima kao Isus križ. Kakav je to paćenik bio! Uza sve muke, uvijek je izdržao golgotu, razapinjanje i stigmatiziranje, stoput uskrsnuvši, anđeoski nevin. Zar će takav stradalnik svojevoljno, draga srca dozvoliti da se sudovi i tužilaštva prekroje po evropskim standardima? Nije valjda lud, zaglavio bi iza rešetaka.
Za komu u kojoj bh. društvo truli veliku krivicu snosi međunarodna zajednica oličena u figuri visokog predstavnika. Aktuelni vrhovni vladar, a i njegovi prethodnici mogli su s par bolnih, dubinskih zahvata u legislativu učiniti državu zaista funkcionalnom. Onemogućili bi jednom zasvagda njeno potonuće u močvare raznih ekspanzionističkih distopija, uključujući „ruski svijet”, koji mnoge, i stare i mlade, i glupe i pametne, i lijeve i desne, mami kao heroin. Na taj blagotvorni potez međunarodni faktor se nikad nije osmjelio. Zbog kukavičluka? Neinformisanosti? Cinizma? Političke kratkovidosti i kalkulantstva?
Puno je frustriranih, ogorčenih, ratom istraumatiziranih ljudi koji žive u ubjeđenju da „stranci” prisiljavaju BiH na ovu beznadnu okovanost samo zato što većinu njene populacije čine muslimani. A njih, prema toj hipotezi, treba držati na uzdi da se ne bi raspomamili s prslucima punim eksploziva. Zato je, nagađa se, Dodiku Zapad toliko popuštao, protežirao ga kao svog pitbula izdresiranog da zareži na svaki trzaj islamističkog ekstremizma. Bilo ovo tumačenje istinito ili ne, u prilog mu je dosad išla čudna i ustrajna pasivnost ključnih zapadnih sila, kojima je Daytonski sporazum dodijelio ogromne ovlasti za uvođenje reda u zemlji.
Dok se Trojka doima kao odrpana, nemušta posada diletanata bez kompasa na jedrenjaku polomljenih jarbola usred podivljalog okeana, dok se rušilac ustava vozika po svojoj verziji Transnistrije zaštićen naoružanom bandom „antiterorista”, dok siđov glumi europejca kako to samo jedan bobanovac umije, a Schmidt se obavija sve debljim velovima tajne, nije nikakva šteta uputiti koji ponizan apel zapostavljenom antičkom božanstvu. Jer Janus se upravo takvim stvarima bavi: pomjera nešto iz stadija vegetiranja ka novoj etapi. Da li boljoj ili goroj, to se njega ne tiče, mada vidi sve, ono što je bilo, što jeste i što će biti.
