“130 GODINA BORBE! 130 GODINA SLAVE! 130 GODINA POBJEDE!”, kliče žuti plakat sa stuba ulične rasvjete. Koji metar dalje, bratski proglas, dosta bjednije dizajniran, s mutnjikavim portretom premilog despota, doziva prolaznike sličnim parolama u spomen na Mao Cedunga i njegovo rođenje koncem XIX vijeka. Okupimo se, proslavimo dolazak na svijet našeg besmrtnog spasitelja, poručuju anonimni maoisti. Svakakvih kretenluka nagledao sam se u Vilsonovom šetalištu, ali uvijek me nanovo iznenade. Zdrav razum, uostalom, nikad ne bi trebao otupjeti na simptome tiranoljublja, inače ili više nije zdrav ili više nije razum ili ni jedno ni drugo. Onda je ništa, haos stavova, nepamet.
Obožavaoci kineskog idola nisu našli za shodno da na svojim tiskovinama ostave bilo kakve konkretne podatke o sebi. Hrabri i požrtvovani drugovi i drugarice imaju li imena, prezimena, ili barem pseudonime? Adresa maoističke ćelije? Čemu tolika tajnovitost? Da nije u pitanju kukavičluk? Ili oprez, bojazan da će zbog svojih naprednih, subverzivnih, moguće i klaoničkih planova završiti cijepajući bukvu i sušeći šljive u nepreglednim gulazima totalitarne postdejtonske Behe? Nije valjda da nisu skroz načisto, da ih je i malo stid što se dive jednom apsolutisti, tankoćutnom poeti, vrsnom plivaču i megaubici, kojeg njegovi biografi (Halliday i Chang) okrivljuju za smrt preko sedamdeset miliona kineskih građana, i to u mirnodopskom periodu? Da je i jedan procenat toga, puno je.
Čudno: plakati su prošarani pravopisnim i tipografskim greškama u riječima jakog značenjskog potencijala. Zbog čega baš na tim škakljivim mjestima, eto zadaće za psihoanalitičare i diverzante što dekonstruišu diskurse. Osim što me propagandni materijal u slavu legendarnog izgladnjivača vlastite nacije ispunio blagim gnušanjem i nemalom začuđenošću, probudio je u meni i jedan pozitivan podstrek.
Već cijelu godinu čamila mi je u stanu, nepročitana, jedna knjiga. Dotad sam je nepravedno zanemarivao, uprkos tome što su joj korice jarkožute kao i plakati u čast onom apostolu jednoumlja, odavno mrtvom. Zgrabio sam Kineski san i slistio ga za par dana. Autor gorko-humorističnog djela s natruhama naučne fantastike je Ma Đijen. Zbog političke nepodobnosti sopstvenih neurona, bio je prisiljen da zduši iz Kine i skrasi se u Engleskoj. Zašto ga je režim otjerao iz domovine, objašnjava i fabula romana, čiji je osnovni tok smješten u naše vrijeme, u eru Sija Đinpinga. Priča prati komunističkog funkcionera Maa Daodea, pokvarenjaka, kurvara, neizlječivo podmitljivog i ciničnog. Njemu je pripala misija da, pomoću specijalnog implanta, instalira “kineski san” u duše svih Kineza. Ali projekat ne teče glatko. Ma se jede iznutra. Poput pravog čeda revolucije, on je ujedno dželat i žrtva. Grize ga savjest što je u svojoj šesnaestoj denuncirao oca i majku, osumnjičene da su desničari, slugani zapadnjačkih porobljivača. Njegove reminiscencije na mladost provode nas kroz razdoblje Kulturne revolucije (1966-1976), koju je zakuhao upravo vlastodržac s početka članka. Ocinkareni roditelji dopali su šaka crvenogardejcima koji ih tuku i ponižavaju do te mjere da bračni par jedini izlaz pronalazi u samoubistvu.
“Prosperitetna” Kina dvadeset prvog vijeka, kakva je naslikana u Đijenovoj brutalnoj, surovoj ali i sirovo duhovitoj satiri, izaziva smijeh, zgroženost, gađenje, tugu i očaj. Državni aparat i preduzeća ogrezli su u korupciji i lopovluku. Činovnicima i puku mozgovi su isprani dugotrajnom i sveprožimajućom propagandom u režiji jedine i nepogrešive partije. Krvava sjećanja naviru u svijest središnjem liku i razaraju ga. Ma Daode gubi razum i, opsjednut halucinacijama, skončava ništa ljepše od svojih roditelja.
U predgovoru pisac daje jedan od mogućih opisa kineskog sna: u njemu “građani liče na odrasle bebe koje država gizda, oblači, hrani i zabavlja, sve dok ne razmišljaju o prošlosti i drže jezik za zubima.” Partijska vrhuška tretira skoro milijardu i po stanovnika Kine kao “nedoraslu balavurdiju”. Kada glavni akter romana, psihički rastrgan, proškrguće na vrhuncu ogorčenosti “Dabogda crko zlatni kineski san”, on zapravo očajnički vapi za državom oslobođenom od totalitarističkog zla, državom u kojoj svi imaju pravo da slobodno sanjaju vlastite, a ne jedan jedini usrani san stvoren u glavi tiranina, bio on Mao Cedung ili Si Đinping. Ta blagotvorna kletva, držimo li se njene biti, od značaja je kako za Kinu, tako i za zapadni Balkan i bilo koji drugi kraj planete zagušen samovoljom političara.
Izljevi ljubavi prema Velikom Kormilaru koji su se krajem prošle godine zažutjeli u najfrekventnijoj sarajevskoj aleji su indikator jednog starog sindroma. Sklonost veličanju političara kroz kult ličnosti ovdje je i dalje duboko ukorijenjena. Mirno i periodično smjenjivanje vlasti putem fer i demokratskih izbora spada u red najvažnijih dostignuća naše inače vrlo krvoločne, ratoborne vrste. Međutim, u ovom dijelu Evrope još uvijek je jaka čežnja za obnovom strahovlada. Podršku će lako dobiti glorificiranje nadmenih, beskrajno taštih muškarčina (uključujući Tita), koji tobože znaju rješenje za sve političke, ekonomske i socijalne muke, samo što ih unutrašnji i vanjski neprijatelji osujećuju da svoju utopiju i ostvare. Nadati se ukazanju političkog mesije ovijenog dimom kubanske cigare ili ne, biti mesijanist, crni ili crveni, duhovna je bolest koja je još uvijek rasprostranjena kod nas. Polubog s bikovskim mudima će nas napokon spasiti. Premudrim vladarskim potezima, pa i uz pokoju osvježavajuću čistku, pokoji sistematski pokolj, nužan i oprostiv zarad većeg dobra, uvešće nas u kolektivno i vječno blaženstvo, socijalističkog, fašističkog ili naprosto religijskog predznaka. I nikad više nećemo morati da brinemo za bilo šta. Jer on će se brinuti za nas. Oprostićemo mu bezobrazni luksuz kraj sve te sirotinje, lov na jadnu divljač, krzna i vile, simpatisati ga zbog njegovih nestašluka i Sophije Loren. Nije gospodarima lako, valja njima danonoćno dogmu tumačiti i primjenjivati. Zaslužuju i oni da se, od tolike borbe za radni narod, katkad relaksiraju u kapitalističkoj svili i kadifi. A mi, mi ćemo se igrati života – koji će nam mesija krojiti. On i njegova partija nadahnuta besprijekornom ideologijom koja sve u bócu pogađa i predviđa.
Nema te škole mišljenja koja može razmrsiti sve probleme ljudskih bića i njihovih tako šarolikih zajednica. Stoga je pluralnost stranaka poželjna stvar u nečem tako iznimno kompleksnom kao što je vođenje državnih poslova. Jedna drugu kritikuju, jedna drugu provjeravaju i osporavaju. U funkcionalnoj demokratiji antagonizmi su dobrodošli i plodonosni. Fuzijom različitih svjetonazora bi trebalo da se oblikuju odluke bitne za neko društvo, a ne isključivo po želji jednog umišljenog gazde, koji račun polaže samo sebi i vlada do posljednjeg daha.
Mao, Si, Josip, Fidel, Milorad, Aleksandar, Viktor, Vladimir, Redžep… Tough guys, kako voli reći Trump. Pobrojani čvrstorukaši, sve redom silnici, macho-tipovi, razlikuju se, naravno, po količini sevapa kojima su obradovali podanike, tu “nedoraslu balavurdiju”, kao i po opsegu proizvedenog nasilja i terora. Te omjere, ipak, neka izračunavaju specijalisti za diktature, tiranije i autokratije. Ja ću samo ponoviti u duetu sa Đijenovim junakom: Dabogda crko zlatni kineski san.
