Neobične oluje u Maroku. Na žednu zemlju udarile ljute kiše, a zrak divlja u džinovskim vrtlozima koje kao da usmjerava neka viša misao. Po sumnjivo mirnim vodama valjaju se oblačine svijetleći u zelenim nijansama kakve krase auroru borealis. I druge dijelove svijeta pogodili su slični vremenski poremećaji. Ispostavlja se da potiču od neke tuđinske, nezemaljske inteligencije. Čovječanstvo je zatečeno, dezorijentisano. Panika, očaj, konfuzija okupirali su informativne emisije koje usiljeno mirnim glasom vode TV-spikeri. Na pomolu je opšta duhovna kriza. Jer, šta da se radi s religijom ako su potvrde da oni postoje neosporne? Da li su, u novoj konstelaciji, njena učenja održiva?
Ito Benabdelah, Berberka iz porodice skromnih prihoda, udala se za kaidovog sina. Njegovi su bezobrazno bogati, krupna buržoazija koja za obilnom iftarskom trpezom opsesivno ćaska o peradarstvu, biznisu, parama. U prvim danima društvenog i meteorološkog kolapsa, Ito je spletom okolnosti ostala sama u svom novom domu, palači snabdjevenoj luksuznim umjetninama, s vrtom gdje rastu bujni kaktusi uz sami bazen. Zbog gostiju s neba, Maroko je u stanju uzbune, nesigurno je kretati se ulicama. No, mlada žena, inače u visokoj trudnoći, ipak odlučuje da se pridruži mužu i njegovoj familiji u udaljenom gradu.
O vanzemaljskim bićima koja su počela da se otkrivaju Zemljanima ne znamo gotovo ništa. Kako izgledaju? Koje su im namjere? Šta hoće od nas ako uopšte hoće? U gradiću Imilčilu, čije žitelje ni vijest o svemircima nije trgnula iz kolektivne apatije, Ito primjećuje da se psi više ne ponašaju kao prije. Životinje, uključujući ptice i insekte, postaju aktivne, angažovane na neki zagonetan način. Preko njih “mali zeleni” kao da ljudima žele poslati poruke koje naša ograničena pamet još ne hvata.
Vozeći se na prikolici motocikla kojim upravlja konobar Fuad, naša junakinja putuje veličanstvenim krajolicima gorja Atlas. Ono što u tim časovima doživljava nagoni je da preispita svoj odnos prema islamu. Vođena slutnjama i intuicijom, mijenja se iznutra. U jednom momentu Fuad će zaustaviti vozilo i njih dvoje će, potaknuti radoznalošću, otpješačiti u magluštinu nad sablasno pustim predjelom. Ona sjeda na zemlju i nakratko napušta poznati joj svijet utonuvši u viziju u kojoj se sadašnjost i prošlost, “tamo” i “ovdje”, mašta i zbilja sabiru u jedno. Njen duh prolazi kroz duboku transformaciju. Po povratku iz tog stranog univerzuma, Ito više nije ono što je maloprije bila. Neki gledaoci će u tim halucinantnim kadrovima prepoznati uticaje dvojice glasovitih svjetskih sineasta – Tarkovskog i Kubricka.
Istina je da se, s obzirom na tematiku, film Animalia (2023) može svrstati u žanr naučne fantastike, uz ogradu da ta klasifikacija malo šta kazuje o dijapazonu pitanja koja Sofia Alaoui, marokanska režiserka i scenaristkinja, postavlja u svom izvanrednom i provokativnom ostvarenju. Tačnije bi bilo reći da je snimila dramu o raspadu stare paradigme koja relaciju čovjek-Bog stavlja u središte svemira. Animalia je filozofska meditacija o revolucionarnom preokretu koji bi nastao kada bi se jedna zajednica, okorjela u klerikalizmu poput marokanske, suočila s izbezumljujućom istinom – da bespuća kosmosa nisu prazna od superrazvijenih formi života, da tamo negdje egzistira barem još jedna civilizacija, pametnija i naprednija od naše, a za čije ukazanje nas teolozi nisu pripremali. Niti su nas učili da nju, po svemu sudeći, nimalo nije briga za naše vjerske prakse, do do njih drži koliko i nevjerne Tome do mutnih fotografija NLO-a.
Sofia Alaoui je rođena u Casablanki. Otac joj je Marokanac, mati Francuskinja. Odrastala je u Pekingu, školovala se u Parizu, da bi se najzad vratila u rodni grad i profesionalno posvetila sedmoj umjetnosti. Nije čudo što se s ovako šarolikom biografijom upustila u umjetničko proučavanje religioznosti tako snažno ukorijenjene u njenoj domovini. Kako je posvjedočeno u Animaliji, vjerska dogma se slijepo štovala u različitim klasnim, etničkim i jezičkim segmentima marokanskog društva – sve dok kolektivna spoznaja o postojanju vanzemaljaca nije dovela do kobnog širenja pukotina u dotad čvrstim blokovima institucionalizirane religije. Kao najupečatljiviji primjer te, čini se, nezaustavljive degradacije je scena u kojoj uznemirenoj Iti (u sjajnoj interpretaciji Umaime Barid, inače neprofesionalne glumice) puca vodenjak u krcatoj džamiji, među mnoštvom nadrkanih muškaraca, u jeku velikog molitvenog skupa organizovanog ne bi li nacija kroz okamenjene obrede prevladala strah od nepoznatih entiteta i povratila samopouzdanje. Ali, od samog početka tog okupljanja osjećamo da se taj nekadašnji mir uzalud priziva. Kamera koja posmatra safove i padanja na sedždu uzrujana je i kolebljiva. Dijalozi između klanjač(ic)a kao da teku u nekom prvo nemirnom a onda postepeno sve užasnijem snu. Tjeskobna atmosfera u hramu Božijem sugeriše da nijedan prošaputani ajet nikome neće donijeti olakšanje: spokoj koji se crpio iz dotadašnje interpretacije islama nepovratno je iščezao.
Negdje u drugoj trećini filma protagonisti večeraju u ovčarskoj nastambi od kamena, ponikloj na surovoj, bezvodnoj visoravni. Ito potom izlazi da otklanja u dvorištu pod golemim zvjezdanim svodom. Dok se obraća Svevišnjem, sa strane je, škljocnuvši upaljačem da pripali cigaretu, prezrivo posmatra saputnik Fuad. Lice mu se ukrutilo od gorčine nekog ko se uvijek klati na rubu opstanka, ko se cijeli život koprca da ne crkne od bijede.
“Da tvoj Bog postoji, pomogao bi sirotinji, ali pomaže tebi. Kao da moru daje vode”, odbrusiće joj kada bude završila s molitvom.
“Nepravda je kušnja, Fuade.”
“Lako je tebi reći. Ljudi poput tebe žive u licemjerju.”
“Ne poznaješ mene ni moju porodicu.”
“Vaš Bog je novac. Prihvati da onaj kojem se moliš ne postoji. Sami doživljavamo sreću i nesreću.”
Ovog autentičnog blasfemičara, kojeg nisu formirale ni knjige ni školska edukacija, već svakodnevni sudari s nepravdom i urođeno oštroumlje, glumi naturščik istog imena. Nefikcionalni Fuad, Fuad Ugau, zaista živi u jednom zabačenom selu i zaista je nevjernik. Režiserka mu je, po vlastitom priznanju, dala slobodu da u prepucavanju s Ito do kraja iskaže sopstveni stav o Bogu i vjerovanju razbijajući okvire zacrtane scenarijem.
Središnja akterka će se ponovo zamisliti nad svojom pobožnošću kada tokom putovanja Atlasom bude susrela mladića koji za sebe, s prijetećom ozbiljnošću, tvrdi da ima sedam godina iako je barem duplo stariji. Taj misteriozni pastir u dželabi izgleda kao kakav prerano sazreli mudrac. Svrdlajući je pogledom u kojem ravnopravno vladaju i dobro i zlo, replicira: “Govoriš o Bogu kao o osobi, a On nam izmiče vještije od crnog mrava na crnom kamenu u mračnoj noći.” Itino doktrinarno shvatanje religije opet je izazvano da se brani od podrivajućih opaski. Ni Fatimina ruka na njenom lančiću ne pomaže protiv urokljivih očiju tog čudaka. Premišlja se kako da mu odgovori i na kraju odustaje. Ne ispuštajući tespih iz ruke, okreće pogled prema ogromnoj pustari bez ijednog drveta.
U medijskim istupima, Sofia Alaoui ističe da njen dugometražni prvijenac nije kritika religije, već religijske dogme. Činjenica je da njena heroina, nakon svega što je iskusila lutajući mističnim nedođijama, Kur’an više ne poima onako rigidno, skučeno kao što je, po svoj prilici, činila od malena. Ona i dalje vjeruje, ali više nismo sigurni da li je ostala na liniji islama ili se okrenula nečem širem, većem i obuhvatnijem, šta god to bilo. U svakom slučaju, završnica filma prožeta je laganim optimizmom.
Fuad, naprotiv, u potpunosti odbacuje religiju. Hrabro je s njegove strane i za divljenje to što u Gospodu ne traži utjehu, kompenzaciju, uprkos teškoj egzistenciji, neimaštini, ekonomskoj besperspektivnosti. Život prihvata onakav kakav jeste ne hajući za tumačenja iz teološke literature. Međutim, i njega, čovjeka inteligentnog i grubo prizemljenog, gadljivog na metafiziku, ostavljaju u dubokoj zapitanosti neobjašnjivi fenomeni iza kojih, bez imalo sumnje, stoje ne-ljudska stvorenja iz “međusvijeta”. Kako se postaviti prema toj enigmi? Pomirio se s tim da Allaha nema, ali nečeg drugog, konkretnijeg i moćnijeg, vidimo, ima. Šta je to, pita se dok zuri u tajanstvenu igru svjetlosti i magle. Zabrinut ili sretan?
