S nježnošću se prisjećati čokolina, eurokrema, stojadina i snalaženja u nestašicama, ljubljenja tokom redukcije struje, to nipošto nije za osudu. Biti jugonostalgičan za starinskim dizajnom gaća ili Strip Artom, za pojedinim plodovima ondašnje kulture, za određenim umjetničkim djelima iz sedamdesetih, osamdesetih, za noćima kada su Tereza Kesovija, Azra, Miladin Šobić punili koncertne sale, shvatljivo je, prirodno.
Mnoštvo bejbibumera i pripadnika generacije X pati za nekadašnjom svakodnevicom. Za stilom života o čijim glavnim smjernicima je odlučivala Partija. No, lična prošlost je lična prošlost. Na nama je kako ćemo je sebi protumačiti, izrežirati, koliko ćemo zlatne prašine baciti na uspomene, koliko ih potisnuti, a koliko napuhati, ili očerupati, preurediti – da bismo se osjećali više svojima.
Pojava koja bi ipak trebala izazvati zabrinutost pa i malo jeze kod svakog ko razmišlja sopstvenom glavom (i želi da tako ostane) jeste politička jugonostalgija. Ona obuhvata ne samo čežnju za jednim netrpeljivim i izrazito represivnim državnim aparatom koji je, istina, donio određene pozitivne rezultate (ali i ne samo pozitivne). Ona podrazumijeva i nastranu želju, nerijetko prikrivenu, za njegovom obnovom, za ponovnim ustoličenjem neke nove, poboljšane verzije titoizma.
Ovu vrstu jugonostalgije uobičajilo se u dobrom dijelu medijskog prostora promovirati kao obilježje plemenitih, progresivnih, nadnacionalnih cool duša iz Regiona, imunih na krvožedni šovinizam i kužno nazadnjaštvo. Po tom shvatanju, ako nisi jugonostalgičar političkog tipa, ako ti se kosa na glavi diže od trobojke s petokrakom, nešto s tobom, sa tvojom humanošću, inteligencijom, poznavanjem istorije nije u redu.
Iskren da budem, odavno mi je zbunjujuće slušati kako na raspaljene balkanske nacionalizme bistre, obrazovane, čestite individue reaguju pumpanjem mita o moralno i u svakom drugom pogledu superiornoj, „nesvrstanoj” Jugoslaviji, gdje je tobože sve bilo poslagano da je to čudo jedno. Domaći nacionalistički mitovi i mit o neponovljivoj dobroti SFRJ-a nisu suprotstavljene sile. Oni su dio jedne te iste magluštine koja sprečava čovjeka da razabere šta su to i koliko su važne, neprocjenjive osobna sloboda i odgovornost.
Paraliza u kojoj se BiH nalazi zbog slabosti Dejtonskog sporazuma, zbog upornih velikodržavnih kidisanja iz našeg istočnog i – u manjoj mada ne i beznačajnoj mjeri – zapadnog susjedstva, uzima se kao argument prilikom glorificiranja bivšeg sistema. Jugoslavija se idealizira do bezumlja, a zatim poredi s našom zemljom, koja od proglašenja samostalnosti nikad nije, ponajviše zbog gore pomenutih prepreka, uspjela da profunkcioniše i zakorači stazom jedne postkomunističke Slovenije, Češke, Poljske. Takva se nepošteno ocrnjuje, predviđa joj se skora propast. „Probali smo demokratiju, kapitalizam i šta? Ništa ne pomaže! Zar onda nije bilo stoput bolje? Bar se nismo brinuli ni za šta. Bila je sigurnost, znao se red.” Što je situacija u BiH kritičnija i velikosrpska pandža teža, čežnje za Jugoslavijom su izraženije. Donekle je to i razumljivo: ko tone u živo blato, hvata se i za najtanju, najtruliju slamku.
Ako je bila tako napredna
O degenerativnim bolestima jugoslovenske planske i centralizirane ekonomije, neprofitabilne, neučinkovite, izmrcvarene razornim krizama, objavljeni su naučni radovi i stručni tekstovi. Neinformisanom zanesenjaku, još uvijek dječije očaranom grandioznim i pustim betonjarama gdje su nekad radile, ali i besposličarile gomile proletera, najbolje bi bilo da se zarovi u jedan od javnih arhiva i zabavi čitanjem onovremene štampe. Kad se s novinskih članaka odstrani glazura propagande i sladunjavog optimizma, ispod će se ukazati jasne poruke: Jugoslavija skapava u grdnim mukama, dotučena podivljalom inflacijom i ubitačnom, sve većom vanjskom zaduženošću. Zataškavaju se krepavanja privrednih giganata. Rogobatna i troma preduzeća nikako da izađu na kraj sa lepezom suptilnih i kobnih izazova koje beskraj stvarnosti neumorno nameće.
Puno se samozavaravalo u državi kojom su šefovali dogmate, fundamentalisti ubijeđeni da znaju kamo teži istorija. Bez trunke sumnje smatrali su da postoje „neumoljivi zakoni istorijske sudbine”. Pravilnom primjenom marksističkih naputaka riješiće sve nedaće pojedinca i društva. Nikakav sudar s realnošću nije mogao otrijezniti te fanatike.
Sivu, vremenom sve sumorniju sliku jugoslovenske ekonomije, s tek pokojom tufnom vesele boje, potvrđuju šume dijagrama, ljestvica, uporednih tabela koje je lako pronaći na internetu. Ne treba naročita pamet da se taj jad, to batrganje prepoznaju kao istina. Dovoljno je biti spreman da, za svoje dobro, podereš iluzije o bajnosti samoupravnog socijalizma.
Uostalom, poznato je da ljudi ne glasaju samo rukama već i nogama. Ako je SFRJ bila tako napredna, sa svojim robusnim SOUR-ima i drugim čudesima „udruženog rada”, zašto se, kroz sva razdoblja postojanja te zemlje, uključujući i egzistencijalno najmanje bijedne periode, masovno emigriralo na Zapad trbuhom za kruhom? Da ih zaposle u Energoinvest ili Šipad, Nijemci, Talijani, Francuzi nisu se otimali. Na kraju krajeva, ako je radničko samoupravljanje bilo tako genijalno, čarobno kako kazuju jugonostalgičarske bajke, samo nije imalo sreće jer su ga, iz bojazni od konkurencije, uništili vanjski neprijatelji na čelu sa CIA-om, zašto taj magični mehanizam dosad nije pokušala isprobati, recimo, Južna Koreja kako bi svoju ekonomiju učinila još moćnijom? Htjeli bi Koreanci, jasno, samo mora da se i tu upleo vanjski neprijatelj.
Sve i jedan socijalistički model privređivanja, od sovjetskog do kubanskog, neslavno je propao. Kontraprimjera nema (današnji Vijetnam i Kinu niko upućen ne bi uzeo u obzir). Zašto je tako, obrazloženo je u relevantnoj literaturi. Jedan od mnogobrojnih krivaca za taj neumitni sunovrat je običaj socijalizma da vođenje cjelokupne privrede povjeri samo jednom pravom biznismenu – gazdi Partije, odnosno šačici njenih najviših funkcionera koji, treba li ponavljati, znaju ama baš sve, toliko ih je pametne rodila majka. I koji su jedini pravi vlasnici svega u državi, a ne radnička klasa. Suprotno takvom pristupu, u državama poput moderne Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva, Irske, Japana poželjan je što veći broj poduzetnika koji, u okviru labavih pravila igre, samoinicijativno, bez straha od despotskog biča, provode u djelo vlastite poslovne zamisli.
Sve u svemu, SFRJ bi bankrotirala mnogo ranije da njenu dugu agoniju nisu produžavale finansijske ispomoći u režiji država NATO pakta. U toj hladnoratovskoj eri bilo je od strateške važnosti onemogućiti da se Brozovo političko čedo, u nekom nastupu ludila, prikloni sovjetskoj sferi. Novcem obasipano sa zapadnih strana, čedo se razmazilo i igralo radničkog samoupravljanja. Ovome treba dodati i izdašne doznake gastarbajtera, tih dobročinitelja iz sjene što su glavom bez obzira utekli iz „jugoslovenskog ekonomskog čuda”.
Šutnja publike
Obožavaoci prošlog sistema ukivaće u zvijezde njegove pobjede minimizirajući mračne strane. Stanovništvo je opismenjeno u akcijama o kojima Ćopić šaljivo pripovijeda u svojoj prozi. Žene, dojuče bez ikakvih prava, stoljećima tlačene kao robovi, emancipirane su koliko-toliko. Zahuktale su se i zadimile fabrike, popravljen je materijalni položaj radnika, stanovi su im dodjeljivani faktički besplatno i zauvijek. Uspostavljena je univerzalna zdravstvena zaštita, troškovi školovanja na fakultetima oboreni su na minimum, opšti obrazovni nivo je odskočio. S pjesmom na usnama mladi dobrovoljci asfaltirali su ceste i razgranavali željezničke mreže, a kulturu i njene aktere velikodušno je subvencionirala država. Baš zato što je riječ o kulturi, valja istaći da je socijalistički režim bio prožet jednoumljem, opsjednut cenzurisanjem, progonom, mučenjem fizičkim i psihičkim pa i likvidacijom neistomišljenika. Manija države da prekraja umove svojih podanika nije mala stvar. Pa ipak, politički jugonostalgičari će nehajno, mirne savjesti odvratiti: „Sitnica je to kad uzmemo u obzir ogromne dobitke za društvo. Svi smo mi od komunizma doooooobro profitirali.”
Negativne posljedice koje je svojom revnošću proizvela komunistička nomenklatura trpimo i danas. One su umnogome olakšale izbijanje stravičnog rata devedesetih. Misliti tuđom glavom, biti poslušan, ne suprotstavljati se autoritetu, sa zanosom slijediti harizmatičnog vođu – to su samo neke od lekcija koje smo sjajno utvrdili u socijalizmu.
Kada u dvije hiljaditima na književnoj promociji moderator moli boga da glas iz publike postavi bilo kakvo, pa i najgluplje pitanje, a publika u tim napetim, beskonačnim sekundama odgovara mučnom, neprobojnom šutnjom, eto prilike za podsjećanje da su iza nas duge decenije socijalističke dresure, čiji se efekti vrlo teško saniraju. Cijelim naraštajima utuvljivalo se da drže jezik za zubima, da ne otkrivaju šta im se mota po glavi. „Pazi da se ne izlaneš, pazi šta ćeš pričati pred drugima. Inače, mogao bi nastradati, i ti i tvoja familija.” Strah od slobodnog izražavanja vlastitih zapitanosti održao se u mozgovima dugo nakon uginuća udbaške hobotnice, skoro se utkao u gene. Čak i u XXI vijeku prenosi se po automatizmu sa starijih na potomstvo i dalje. Transgeneracijske traume, rekli bi psiholozi.
Čest, prečest je slučaj da oni koji se dive civilizacijskom usponu postignutom pod palicom SKJ-a olako prelaze preko represivnih zastranjenja jednog (polu)totalitarnog poretka. „Zanemariva je to cijena, koju je vrijedilo platiti za sav taj procvat”, ističu. Kakav čovjek moraš biti kada te baš briga što se u onaj vakat sistematski i bezdušno kažnjavalo „nepodobne”, što se na robiju moglo zaglaviti zbog takozvanog verbalnog delikta? Zabranjeno je bilo ismijavati jednog samozaljubljenog sisavca koji je, uobrazivši da je nenadmašan i nezamjenjiv, odlučio da vlada do zadnjeg dana. Uskoro će pola stoljeća otkad je začudo umro, ali još uvijek se oplakuje „legendu tu, slobodotvorca, čoveka tog, druga i borca“. Grozimo se kojekavih orbana, putina, vučića, a previđamo da je Broz desetljećima vladao čvrstom rukom, kao rasipni kralj. Za svaki slučaj, ukinuo je mogućnost da ga na poštenim izborima porazi neko sposobniji, razumniji, dalekovidniji. Takvih je, nema sumnje, bilo puno među milionima stanovnika Jugoslavije. Međutim, nije im data prilika. Proganjalo ih se i zatiralo.
Bilo je kako je bilo
Da li se progres u SFRJ mogao ostvariti bez ukidanja ličnih sloboda, bez onolike represije, patnje, drila, bez kretenskih sletova i kurčevih štafeta u slavu Maršalu? To pitanje, naravno, nikad neće dobiti konačan odgovor. Kako bi se zarolala istorija da su podijeljene drugačije karte? U prošlost se ne možemo vratiti i prepraviti početne varijable za događaje koji su krenuli po zlu. Da je moglo biti drugačije, jeste. Ništa nije predodređeno, ali bilo je kako je bilo. Zaključke, pouke, ma koliko gorke, za buduće djelovanje možemo izvući iz onog što se desilo.
Pojedini jugonostalgičari sugerišu da su Broz i njegovi prvotimci izmađijali taj dugo priželjkivani socijalizam koji napokon štima. Tvrde da smo bili počašćeni najmekšim, najotvorenijim, najkvalitetnijim od svih socijalizama na svijetu. Ali takvo političko uređenje samo je po sebi nešto loše i protivno ljudskoj psihologiji, njenoj neukrotivosti, nepredvidivosti, njenim bezbrojnim varijacijama, i to je isto kao kad biste se busali u prsa: „Od svih kolosalnih neuspjeha naš je najmanje neuspješan.” Niko vam neće aplaudirati.
Uz, doduše, poprilično naprezanje mašte, može se zamisliti da su se sredinom prošlog vijeka sabrale i poklopile povoljnije povijesne okolnosti. Pretpostavimo da se potom ozakonilo neko istinski demokratsko jugoslovensko društvo nedugo nakon Drugog svjetskog rata. U njemu bi se poštovala ljudska prava i cijenilo slobodno poduzetništvo. Ne bi bilo straha od višestranačja, njegovala bi se tolerancija (na liniji one narodne: „Ja svoj poso, ti svoj poso.”), od nameta ne bi bilo selameta, trodioba vlasti bi se strogo branila uz brigu da pravosuđe ne podlegne pravilu, tipičnom za svaki kolektivizam, bio on fašistički ili komunistički: „Kadija te tuži, kadija ti sudi”.
Zar jedna takva državna zajednica ne bi dostigla kudikamo viši stepen razvoja, blagostanja, unutrašnje otpornosti i fleksibilnosti od jednopartijske, poslušničke, sramotno poltronske, rigidne Jugoslavije, čija je vladajuća garnitura prezirala drugačije mišljenje, režala na svako stvaralaštvo neusklađeno sa marksističkom doktrinom? „Ne, ne i ne! Tako nije moglo biti! Tito je sudbina!”, zavikaće sljedbenici njegovog kulta. Ali oni to ne mogu dokazati, kao što ja ne mogu dokazati svoje – da je moglo biti bolje da su naši preci odabrali drugačiji put na povijesnoj rasrksnici četrdeset pete. Da, moglo je biti i gore, mnogo gore. Vremeplova nemamo da otputujemo u prohujalu epohu i testiramo ispravnost naših teza.
Komunističke vlasti su sanjale o uspostavi besklasnog društva, o stvaranju novog čovjeka, sretnog na samo jedan način, na način kako su crveni ideolozi doživljavali sreću. Planiralo se da taj čovjek bude i inventivan, kreativan. Ali zar se te odlike ne razvijaju upravo zavisno od toga koliko si slobodan da živiš, misliš, osjećaš, govoriš, maštaš, djeluješ u skladu sa vlastitom ličnošću – ne ugrožavajući druge? Slobodoumlje i kreativnost se ne potiču tako što će roditelji svaki dan prebijati dijete i držati ga u kavezu na kruhu i vodi. Priznajem, izuzmemo li period velikog terora odmah iza rata, jugoslovenska batina za oblikovanje društva nije bila tako krvava kao sovjetska, staljinovska, niti su rešetke kaveza bile tako čvrste i guste. Ali shvatate suštinu.
U više prilika, usred kakvog razglabanja o politici sadašnjoj i prošloj, čuo sam kako neki simpatizer Brozove – da ne cjepidlačimo oko nijansi – diktature zaključuje, zagonetno se smješkajući: „Malo je bio jedan Goli otok. Trebalo je to sve pobiti.” Namigivanje tom stavu, popraćeno odama u čast jednog samodršca i njegove nesretne države koja se klela u slobodu, a realno nas učila da budemo neslobodni kao misleća i djelujuća bića, primijetićemo kod dosta naših uglednika, posebno kulturnjaka i članova SDP-a, koji je izrastao iz SKBiH. Po njima, primjena obimnog državnog nasilja i represije razumljiva je, oprostiva ako se tim zločinjenjem postigne da privreda i, naglasiću, umjetnički poduhvati prosperiraju na neko vrijeme – dok se socijalistički brod neizbježno ne razlupa o hridi. Ima nešto ljigavo u pristupu: „Cenzurisaću se, drugovi komunisti, koliko god hoćete, samo dajte narodnih para za moju vrlu umjetnost.”
S najpoznatijom Marxovom izrekom na umu, onom o religiji i narodu, jedan znameniti filozof nazvao je svoju knjigu Opijum intelektualaca – misleći na marksizam. S obzirom na gomile priviđenja i buncanja koja ta teorija stvara u umjetničkim, novinarskim, akademskim krugovima u Sarajevu i šire, tačnije bi bilo reći ne opijum, već halucinogen.
