Bilo je to u četvrtom razredu gimnazije, još nije zagranatiralo i zagenocidiralo, kada sam prvi put pročitao tu čudesnu modernu legendu, pisanu jednim neprirodnim, zahtjevnim koliko i opojnim, inovativnim, genijalnim stilom. Stigavši do završetka, osjetio sam blagu vrtoglavicu. Neki iskonski strah me zagrebao u najvećim dubinama bića i opomenuo, onako usput: “Tu sam oduvijek, prije nego što si postojao, i nemoj da me zaboraviš, dušo.”
Carlos Argentino Daneri zadao je sebi ambiciozan cilj: da napiše kolosalan spjev o zemaljskoj kugli. Da pretoči u stihove sve, ama baš sve, uključujući najsitnije i najbeznačajnije detalje o našoj planeti. Smatrao je da mu to neće predstavljati naročit problem zahvaljujući nesvakidašnjem pomagalu. U podrumu njegove kuće, ispod trpezarije, kada legneš na pod i uperiš pogled ka “devetnaestom stepeniku”, ugledaćeš Alef, tačku u prostoru u kojoj se sabiru sve druge tačke. Unutar nje vri sav “kosmički prostor”.
Na nagovor Danerijev, pripovjedač se s nevjericom podvrgava iskustvu gledanja u taj entitet. U intervalu od par trenutaka, otkriva mu se “nezamislivi svemir” sa svojim neizbrojivim i proizvoljnim pojedinostima: od konjskih griva na obali Kaspijskog mora preko svih mrava svijeta do kolanja tamne krvi u žilama opčinjenog posmatrača koji tu, u Ulici Garay u Buenos Airesu, doživljava duhovni preobrat. Ali ne bi se reklo da se usrećio. Kad je izletio van i prošetao se ulicama grada, sišao u metro, sva lica prolaznika izgledala su mu poznato. I to ga je užasavalo. Poslije par besanih noći, mozak je ipak opet počeo da zaboravlja.
Pored Alefa, Jorge Luis Borges ostavio je u amanet čovječanstvu još mnoštvo izmišljaja (ficciones) u kojima mašta o beskraju, ogledalima, dvojnicima, lavirintima, račvastim stazama, ali i o neizmjernosti znanja. Nadovezujući se na već opisanu, spomenuću i pripovijetku Knjiga od pijeska. Pripada Argentinčevoj poznoj spisateljskoj fazi, kada je već bio slijep kao šišmiš, što je vjerovatno doprinijelo tome da mu jezički izraz postane jednostavniji, jezgrovitiji i ekonomičniji – usmeniji, ali na način starog barda. Borgesa, kazuje priča, posjećuje putujući trgovac i uvaljuje mu neobičan predmet, zastrašujuć: knjigu nepoznatog porijekla koja nema ni početka ni kraja pošto se listovi stalno i neprimjetno množe. Njihov broj je beskonačan. Nema prve ni posljednje stranice. Pokajavši se što je kupio tu đavolju tvorevinu, Borges pomišlja da je spali, ali odustaje iz straha da bi mogla gorjeti vječno i “dimom ugušiti planetu”. Odnosi je u Nacionalnu biblioteku i sakriva među njenih devetsto hiljada naslova tako da je ni on sam više nikad ne može pronaći.
Pojedine Borgesove prozne maštarije tumače se u akademskoj literaturi kao proročanstva koja su nagovijestila eru zahuktale digitalizacije i interneta. Kad sam ih guštao u svojoj sedamnestoj, u škriputavom, končastom uvezu Grafičkog zavoda Hrvatske, nije mi tako djelovalo – da bilo šta predviđaju. Doduše, tada pojma nisam imao o tehnološkoj revoluciji koja se iza brda valjala već decenijama (uglavnom u Americi i rubno u zapadnoj Evropi i demokratiziranim državama Azije). U omladinskim enciklopedijama šuškalo se o tome kako će kompjuterizacija i sijanje satelita po nebu transformisati sve države svijeta, tada polarizovanog Hladnim ratom, u “globalno selo”. Senzacionalna ideja, no izgledalo mi je da će se ostvariti tek u dalekoj budućnosti.
Oni obavješteniji svakako su znali da nova epoha, u kojoj će informacije važiti kao najvrednija roba, nestrpljivo cupka iza ugla. U predvidivim ciklusima, tržište su počeli zasipati sve moćniji mikroprocesori i sve napredniji telekomunikacijski sistemi. Internet, čiji su prototipovi bili testirani i usavršavani na američkim univerzitetima ili u okviru tajnovitih vojnih i naučnih projekata, ulazi devedesetih u masovnu upotrebu. Transfer podataka putem weba postaje sve brži i obimniji. U okrilju tehnoloških tvrtki, osmišljavaju se sve efikasnije tražilice. Bez njih se ne bismo mogli snaći u nepreglednom sajberprostoru alefovskih svojstava.
U jednom izuzetnom naletu programerske kreativnosti, potaknute i najboljim i najgorim u čovjeku (pogledati igrani film The Social Network), nastale su društvene mreže. U početku su se njihovi sadržaji listali stranicu po stranicu, ali Aza Raskin uskoro izumljuje infinite scrolling, beskrajno skrolanje, koje nudi uvijek nove neodoljive mamce kako bi nas se zadržalo pred ekranima. “Ne možeš prestati da skrolaš, ostao sam do kasno u noć…” Raskin će zažaliti zbog tog svog omamljujućeg izuma, ali kasno. Uz druge lukave trikove koji igraju na karte narcizma, samodopadljivosti, žudnje za omiljenošću, beskrajno skrolanje uzdiže se u jedno od osnovnih sredstava koja milione internetskih korisnika pretvaraju u entuzijastične ovisnike o Facebooku, Twitteru, Instagramu i drugim sličnim platformama. Ovisnost je tolika da, iz dana u dan, sate i sate nepovratnog vremena rasipamo na tim aplikacijama. Besplatno ih obogaćujemo “objavama” koje onda, po jednoj domišljatoj i zamršenoj ekonomskoj šemi, enormno obogaćuju vlasnike tehnoloških firmi lociranih mahom na zapadnoj obali SAD-a. Podaci o nama koje spontano otkrivamo lajkajući, šerujući, komentarišući, klikajući, skrolajući prosljeđuju se, za novac ili protuusluge, marketinškom i obavještajnom sektoru.
Borgesova proza je naslutila pojavu interneta kao nepresušnog rezervoara znanja, kao čudesnog prostora za učenje i samoedukaciju. Međutim, promaklo joj je da će ta “biblioteka nad bibliotekama” biti isporučena u paketu s bujicom sajtova koji do te mjere razaraju sposobnost koncentracije da njihovi opsesivni posjetioci sopstvenu pažnju ne mogu kontrolisati bolje od goluba.
Interesantno bi bilo znati kako bi se Borges snašao u našem vremenu. Da li bi bio u stanju okrenuti leđa nekoj društvenoj mreži specijalno dizajniranoj za slijepa i slabovidna lica? Da li bi radoznalo zakoračio njenim zvučnim lavirintima i brižljivo označenim puteljcima koji se granaju u digitalni beskraj? Ili bi ostao vjeran starinskoj metodi? Stoički diskonektovan u sumraku sobe, udubljen u misli, diktirao bi zapisivaču neki novi sjetni sonet o ratnicima ili nastavak svoje slavne pripovijetke, u kojem Alef privatizuju multimilijarderi i obesmišljavaju egomanijaci? Nema šanse da bi Borges ikad tako kolumnistički ofucano pisao o svom dragom i strašnom Alefu. Ono što je ipak sigurno jeste da je njegov opus – uz mnoga druga vrhunska dostignuća, verbalna, pjesnička, narativna, intelektualna – monumentalan dokument o jednoj zadivljujućoj čitalačkoj i spisateljskoj fokusiranosti. Pažnja s kojom je ovaj uštogljeni, disciplinovani porteño gradio stihove, priče i rečenice gotovo je opipljiva, oštra i prava poput nekog čarobnog kraljevskog mača. Kao takva, izvrstan je orijentir svakom ko želi izmjeriti do kojeg stepena mu je internet sa svojim bezbrojnim distrakcijama, klikbejtovima, viralnim mikroslavama rastrgao moć usredsređivanja. I maštanja.
