Ne budimo prestrogi: od devedesetih naovamo gradila se i obnavljala, u izvjesnoj mjeri, putna infrastruktura. Asfaltiran je, od Une do Drine, od Save do mora, priličan broj makadama, seoskih staza i bogaza. Zalijevale su se bitumenom nove magistralne trase. Primjetno je i nastojanje da se saobraćaj u gradovima rastereti, a odnedavno je manija pravljenja kružnih tokova spopala mnoge opštinske glavešine. Postupak javnih nabavki nam je takav da je realizacija projekata nerijetko loša, čak kriminalno loša. Površine novosagrađenih puteva brzo se pohabaju i izobliče pod automobilskim gumama. Izbočine s poklopcima šahtova, u početku blage, postepeno se uzdižu (ili tonu) posred ceste čekajući da ispale na onaj svijet prvog neopreznog vozača.
Uz izdašan finansijski i moralni poticaj Evropske unije – a mi „hoćemo nešta tamo“ – radi se od početka vijeka i na našem segmentu koridora Vc. Prošlo je dvadeset pet godina dok si dlanom o dlan, a „strateška arterija“ koja bi povezivala sjever i jug zemlje još nije finalizirana. O razlozima odugovlačenja, institucionalnim, administrativnim, proceduralnim, neću naglabati, svi ih već predobro znamo ili barem naslućujemo. Jedino ću spomenuti, kao pikanteriju, ključnu prepreku koja koči probijanje deset kilometara tunela kroz Prenj. Navodi je Osman Lindov u Joker Podcastu! (39:18): „Problem je meso u Jablanici.“ Saobraćajni stručnjak i univerzitetski profesor zatim razvija misao: „Problem brze ceste za Bihać preko Travnika, to je takođe jedan cestovni pravac koji je trenutno najopterećeniji, ja mislim, u svijetu: putni pravac Lašva-Travnik-Jajce i tako dalje. Najveći problem izgradnje su privatnici i investicije dole. Jer izgradnjom brze ceste će oni ostati bez svog dijela kapitala i utiču na one koji donose odluke da se to ospori. Tunel Prenj kad se izgradi, ključ u bravu. Ključ u bravu za one koji su na magistralnom pravcu.“
Poznato je da širenje sistema kvalitetnih autocesta znanto smanjuje učestalost saobraćajnih nesreća. Statistika je tu jasna. Međutim, pogibije na našim opasnim drumovima malo znače lobistima i kočničarima koji vlastitu glad za novcem nadređuju opštem boljitku. Mi smo na neki način njihova žrtvena janjad kad god se kotrljamo tijesnim, grbavim rutama preko snjegovitih prevoja i kroz veličanstvene ali smrtonosne kanjone.
Dok se vozite bh. cestama, pokrpanim, ispucalim, glava vam je u torbi. Traumatično je to, rizično iskustvo. Da li ćete živi stići na odredište, ne mora zavisiti od vas, ma koliko se pridržavali propisa. Krivudave saobraćajnice, koje kao da je projektovala pijandura, razvaljuju kukove i raštimavaju kičmu. Živčani, sa svijetom posvađani vozači trubeći pretiču na punoj liniji i hrle u makaze. Sa stijena što se nadnose nad šoferšajbe odranjaju se gromade. Šta bi vam se moglo desiti, upozoravaju spomen-ploče postavljene pokraj oštrih krivina: na mrkom granitu ukrašenom vještačkim cvijećem, portreti mladića nastradalih svojom ili tuđom krivicom. Satima udišući izduvne gasove iz motora starih dvadeset godina, obunani smradom dizela, trudite se da sačuvate koncentraciju, bistrinu rasuđivanja i reflekse. U glavi bruji od tutnjave šlepera. Fijuču cisterne natankane opasnim materijama čiji kormilari voze najluđe, valjda u želji da izazovu što veću katastrofu. Kao da toliko ometanja nije dovoljno, po ljupkim krajolicima, brežuljkastoj pitomini i poljanama, iskaču narogušene bogomolje, kičeraj koji odvlači pažnju. Džamije liče na lažne svemirske krstarice neke lažne velesile koja laže da će osvojiti Mars. Ništa divnije nisu novokomponovane crkve, izrađene u stilu ni Stephen King ni Sveti Sava. Posvuda stražare stacionarne i mobilne kamere koje mjere prekoračenje dozvoljene brzine. Iako su se posljednjih godina radari nakotili kao zečevi pa vire iza svakog žbuna, čudno je da tolike globe za jurnjavu, u pitanju su milionske sume, još nisu uspjele disciplinirati vozače. Naprotiv, prema lanjskim podacima federalnog MUP-a, udesi su u strahovitom porastu.
Šta je tim silnim radarima onda cilj, ako ne da popunjavaju budžetske rupe? Jesu li izraz nekih starih, naslijeđenih politika, recidiv iz Titinog vakta, kad je Partija mislila i korila, a narod slušao? Krije li se iza radarske pošasti poriv da se svakog vozača podsjeti: „Tu sam, mali čovječe, nabiću ti stres, ima da me se bojiš. Moj si i nadgledam te, čak i kad si za volanom svojih kola i pjevušiš refren s radija“? Po tom shvatanju, prioritet države je da nadzire i sankcioniše, da nam pokvari ćeif i smuči život gdje god stigne. A trebala bi biti na usluzi građanima, koji, uostalom, finansiraju njeno postojanje.
Čovjek ne mora biti ekspert da zaključi kako ima mjesta za humanija, pristojnija rješenja. Ona koštaju u startu, ali su efikasnija na duži rok. Pojedine dionice, nad kojima bdiju radari, daju se urediti tako da „učesnike u saobraćaju“ prinude na poštivanje pravila. Od velike koristi mogu biti horizontalna signalizacija i takozvana oprema za smirivanje prometa, poput vibracijskih traka i umjetnih izbočina.
No, našim funkcionerima i policijskim organima draže je uzimati harač pomoću elektronskih očiju nadidžanih kraj puteva. Draže im je kazniti za prekršaj nego samim dizajniranjem ceste onemogućiti da se isti počini. Klupko naših jadnih prometnica, pogibeljnih i zbrkanih, izrazito stresnih, odraz je stanja u državnim tijelima. Ne može dobru transportnu mrežu osmisliti ni izgraditi troma birokratija sa svojom bagrom sitnošićardžijskih političara bez znanja i vizije, sa svojim nadmenim direktorima javnih preduzeća, tim uzdihanim šleperima punim masnoće. Opasne materije u njihovim mozgovima prijete da svakog časa izazovu katastrofu.
