“Ukrajina jeste napadnuta, nema spora, ali…” Slijede zatim neke od floskula koje se obično ispaljuju u političkim razglabanjima na tu temu. Drage su apologetima i simpatizerima Kremlja, otvorenim ili prikrivenim. Iznose ih i “neutralci”, “objektivni”, čomskisti, break-the-system-downovci, nositelji odjevnih predmeta u slavu Che Guevare. Za neodoljivim „ali“ posežu i oni koji se ne smatraju putinistima, iako to u biti jesu s obzirom na zbrku njihovih argumentacija.
Suština je u tome da se borba Ukrajinaca za slobodu ocrni, obezvrijedi. Da se potakne i druge da ciničnim okom gledaju na kolosalni rat koji nam bukti pred nosom i od čijeg ishoda zavisi budućnost ove zemlje. Ukrajina se pustoši, jeste, prekršeno je međunarodno pravo. Ali šta je s nacistima, Stepanom Banderom, pukovnijom Azov? Šta je pobogu s Washingtonom? Zar upravo on nije kriv za sav jad na planeti? Zar on nije sve ovo i zakuhao? A zašto? Pa da bi se digla na viši nivo proizvodnja oružja. Da bi se u američki vojno-industrijski kompleks ulile rijeke novca. A NATO? I najvećem tupanu bi trebalo biti jasno da je on isprovocirao miroljubivu Moskvu arogancijom, megalomanskom željom da se protegne tamo gdje mu nije mjesto. Šta je sa Zelenskim? Šta taj komičar, pajac, uopšte radi u politici? Šta je s Krimom? Zar on nije oduvijek bio ruski? Šta je s Kijevom, koji je, nemojmo se lagati, kolijevka ruskog pravoslavlja? Ukrajinci su Malorusi, to jest Rusi. I Brežnjev je bio Ukrajinac. Lenjin je izmislio Ukrajinu. Šta je najzad s grandioznom ruskom kulturom? Zar ona sama, svojim internacionalnim dosegom i visokim estetskim kvalitetama, ne potvrđuje da Rusi ne mogu biti u krivu? Kako neko može biti tako primitivan da kenseluje velikane ruskog realizma?
Gadni su ti pokušaji relativiziranja. Činjenica da je druga oružana sila svijeta položila šapu na susjednu državu se nevoljko, mlako prihvata. A zatim se brže-bolje fokus razgovora pomjera na bilo šta što bi moglo Ukrajinu oblatiti, osporiti njen očigledni status žrtve, pravedne strane u sukobu.
Stoljeća ruske propagande donose obilne i otrovne plodove. Mnogi žive u zabludi da je Rusija u sferama umjetnosti, filozofije, nauke, tehnologije, podjednako produktivna i inventivna kao zapadne demokratije. Ona im je, po mišljenju obmanutih, dostojan rival. Međutim, ako je suditi po objektivnim mjerilima, ne može im ni primirisati.
Evo još jedne široko rasprostranjene laži kojom se vole igrati u akademskim krugovima. Rusija se – bilo carska, staljinistička ili postsovjetska – ne može trpati u isti koš s evropskim državama koje su okrvavile ruke u kolonijalnim pohodima. Fuj Ujedinjeno Kraljevstvo, fuj Francuska, fuj Španija i Portugal, triput fuj Belgija, ali obraz Rusije neokaljan je. Rusija je uzvišena, tankoćutna, milostiva. I mistična naravno. Misli su joj duboke poput Bajkalskog jezera (inače osvojenog). Istrebljuje i iseljava samo kad mora, kad je drugi prisile, ali i to čini očiju punih suza. Ona je prosvjetiteljska plima, dobroćudna civilizatorka. Toliko je očaravajuća da divljaci svojevoljno hrle pod njenu blistavu krunu. Po tom narativu, Rusija nije stvorena svirepim zaposjedanjem zemlje. Ona je nacija koja je samo rasla i rasla u pravednosti i poštenju. Jeste ogromna, ali nije skrpana. Kompaktna je kao zrno riže. Rusija je sve što je dobro pod ovim nebom. Svaki narod se može integrisati u Rusiju, samo ako dopusti sebi da bude očaran njome.
Nećete naći puno publicistike, makar ne na našem jeziku, koja „veliku rusku dušu“ poima kao konstrukt proistekao iz imperijalističke osionosti. Nekad je postojala vazalska Moskovija. Dva vijeka je stenjala pod mongolskom dominacijom. Kad se konačno oslobodila jarma, kao da je eksplodirao ekspres-lonac pod pritiskom. Krenulo je spektakularno širenje na sjever, zapad, istok i jug. Konjica i pješadija nadiru brzinom bez premca u istoriji.
Ruska književnost prati te vojne trijumfe i podržava ih. O zvjerskom pokoravanju prkosnih naroda Tolstoj i Ljermontov izvještavaju u svojim prozama s upadljivim odsustvom saosjećanja. Tim književnim manirom, kojem ruske piščine izgleda ne mogu da odole, pozabavila se Ewa Thompson u svojoj studiji Imperijalno znanje: ruska književnost i kolonijalizam. Pišući je prije više od dvije decenije, ova univerzitetska profesorica slavistike došla je do sljedećeg zaključka: ruska literatura žalosno oskudijeva u autorima koji bi s humanističke, a ne imperijalne pozicije progovorili o masovnim tragedijama izazvanim gramzivošću Kremlja za tuđim hektarima i prirodnim resursima.
U njenoj knjizi, Ljermontov i Puškin demaskirani su kao posebno neosjetljivi na patnje nerusa. Zadojeni su šovinizmom, slave oganj i mač, njihovi politički stavovi vriju od agresivnosti. Zločine koje sistematski provodi carska vojska po Kavkazu ne osuđuju. Kao da im nedostaje svijesti o tome da se šikanirane, tlačene, pobijeđene populacije takođe sastoje od ljudskih bića, ništa manje ljudskih od Rusa. Ne dolazi u obzir da nekakva plemena gorštaka, još uz to muslimana, imaju vlastita politička stremljenja. U njihovoj prirodi je da slijede zamisli imperatora koji, iz palače daleko na sjeveru, komanduje sudbinama podljudi.
Thompson oštro razlikuje dvije vrste nacionalizma: agresivni i defanzivni. Prvi je tipičan za države opsjednute otimačinom i koloniziranjem. Drugi se odnosi na nacije koje žele da se odbrane od zavojevača i očuvaju sopstveni identitet. Nacionalne težnje Ukrajinaca, Poljaka, Litvanaca, Estonaca, Finaca, Čečena, Tatara, Burjata i brojnih drugih naroda izloženih zlostavljanju Kremlja autentične su. Ne duguju ništa okrutnoj, nezasitoj imperiji.
SSSR, ogrnut sivim gunjem komunizma, nametao se naivnima kao politički novum. Međutim, taj totalitarni moloh, ta džinovska krpenjača natapana krvlju i strahom miliona bila je ona ista stara, pohlepna Rusija, koja se enormno obogatila pljačkajući svoje komšije. Poslije Oktobarske revolucije odjenula se, doduše, u drugačije ruho. Ali u srži njenog postojanja je i dalje pulsirao nagon za neprestanom teritorijalnom ekspanzijom. To se ponovilo i u eri Jeljcina i Putina. U početku vladavine obojica su se izdavali za demokratizatore, da bi vremenom pokazali istinsko lice.
Rusija uživa u tome da glumata vječnu žrtvu. Njeni stradalnički mitovi, kao i u slučaju Srbije, koriste se kao propagandna podloga za maltretiranje susjeda i, u konačnici, invaziju. Teoretičari (post)kolonijalizma imaju običaj da ignorišu najprostraniju državu svijeta, koja je, u sovjetskoj fazi, zauzimala šestinu Zemljinog kopna. „A to ne postižeš kao nacionalna država“, primjećuje ukrajinski povjesničar Serhij Plohij. U intervjuu za jedan časopis Ewa Thompson pojašnjava tu misao: „Sve neruske teritorije u sastavu Ruske Federacije osvojila je ruska vojska u određenom istorijskom periodu (obično ne tako davno). Ako se neka zemlja sastoji od područja koja joj se nisu pripojila dobrovoljno, očigledno je da se radi o imperiji, a ne nacionalnoj državi.“ Sve u svemu, okupiraj, istrijebi, protjeraj, pa naseli sunarodnjake. Rusificiraj, mijenjaj demografiju u vlastitu korist. I onda se pravi da je tako oduvijek bilo, da su to prastara ruska ognjišta.
Dugo se podrazumijevalo da kolonija od metropole mora biti odvojena „slanom vodom“. Da bi se iz centra imperije doputovalo do Brazila ili Konga, moralo se ploviti okeanom. Po tom shvatanju, cjepidlačkom, Rusija nije kolonijalna sila. Jer potčinjavala je samo susjede s kojima dijeli istu kopnenu masu. Da je takvo viđenje stvari pogrešno, upozorava dalekovido i usamljeno djelo Ewe Thompson, naročito u pasažima koji pretresaju povijest Rusije. Raskrinkavajući ideološke matrice proslavljenih romana kao što su Junak našeg doba i Rat i mir, ono otvara vrata za rasterećen, nepristran pristup ruskoj književnosti. Njeni najizvikaniji predstavnici, uključujući disidente Solženjicina i Brodskog, nisu imali ni volje ni petlje da polupaju drevne idole. Moguće da im je nedostajalo i intelektualnog uvida. U svojim opusima su kritični prema boljševizmu i njegovima zlodjelima. Tu su sjajno obavješteni i posvećeni, etični, primamljivi književnim revijama u Njujorku. No, ne pada im na pamet da se obračunaju s osvajačkim i kolonijalnim karakterom svoje domovine. Rusija, kao bahata i neumorna zlostavljačica istočne i srednje Evrope, pošteđena je adekvatne kritike.
Ruska beletristika, općenito slijepa na čudovišnost jednog sumanutog političkog projekta, doprinijela je marginalizaciji, zataškavanju strašne istine o porobljavanju neruskih naroda, njihovom podmuklom zatiranju. Pripadnici etničkih manjina usisanih u carstvo prikazivani su, u umjetničkim tekstovima, kao obrisi ljudi. U najboljem slučaju, neki majstor pera bi ih portretisao kao egzotična dvonožna stvorenja, ali bez značaja za svjetsku istoriju. Redovno su inferiorni Rusima, jezički, kulturalno, politički, umno, moralno.
Osvrnimo se na Hadži-Murata. Ovu novelu Thompson izdvaja kao jedino Tolstojevljevo djelo prožeto iskrenom empatijom prema poraženom narodu. Ali i u tom književnom izuzetku, junaka iz naslova ubijaju njegova braća po vjeri. Pogibiji svjedoče ruski soldati i sažalijevaju deliju. Kopka ih savjest ili kako to već zvati. Završetkom priče provijava misao da su agresori, uza sve ljudske slabosti, ipak moralno superiorni starosjediocima. Čak i kad siluju njihove djevojke, čak i kad spaljuju sela i ubijaju nejač, odlučuju se na to tobože nerado, izazvani divljaštvom domorodaca. Osvajanje je čin milosti i mora se nastaviti radi dobrobiti čovječanstva.
