Nihad Hasanović: SLUĐIVAČ

Kišovu kritiku nacionalizma (iz zbirke eseja Po-etika, knjiga druga, 1974) smatrao sam u svojim ranim dvadesetim najpreciznijom dijagnozom tog kolektivnog zla. Nacionalista N. N. nazvan je „prividom individuuma”, a nacionalizam je, riječima proslavljenog književnika, disidenta da li, „pre svega, paranoja” i „kič”. Činile su mi se te definicije dostatnim, savršeno istesanim u toku onih dugih, besperspektivnih godina opsade, kada sam nalazio zadovoljstvo u tome da kradem, kao što i priliči piscu u nastajanju, knjige iz lokalne biblioteke.

U vazduhoplovnoj bazi Wright-Patterson je potpisan mirovni sporazum. Rovovi su opustjeli. Nastupa razdoblje mira, tačnije nerata, koje do dana današnjeg ne prestaje da nas muči najraznovrsnijim sortama nacionalizma. Na dnevnoj bazi svjedočimo uvijek novim manifestacijama te masovne upale, koje je Kišova analiza propustila prepoznati, formulisati. Istina je da u drugačijoj epohi živimo. Interneta, influensera, blogera i mnogo čega drugog nije bilo u doba kada je ovaj prozni perfekcionista i poliglota gradio književnu karijeru. U tim deficitima bi se vjerovatno mogli naći neki od uzroka zašto pojedine pasaže njegovih promišljanja sada čitam sa razočarenjem. Anahroni su mi, beskorisni. Izvjesne kvalifikacije kojima se razmetao doživljavam kao promašene, loše kalibrirane, previše fluidne pa čak i nadmene, napuhane. Ima tu rečenica čiji uzvišeni ton odgovara nekom ko, ubijeđen da je pronašao pravu formulu za diskreditaciju šovinizma, vjeruje da se vinuo otmjenošću duha u intelektualne visine i postao imun na podvale zajapurenih narodnih tribuna.

Moje poznavanje ratnih i mirnodopskih strahota u BiH sugerira mi sljedeće: niti je ono što je glavno u zlu banalno, niti je nacionalizam puka paranoja i kič. Puno više neproučenog, nerazjašnjenog a suštinskog je i u jednom i u drugom. Oba čudovišta redovno se apdejtuju, preoblikuju u skladu s novim okolnostima, naročito tehnološkim. Zbog toga se ona samo djelomično mogu ocrtati starim objašnjenjima, Kišovim ili bilo čijim. U nastavku moj skroman prilog nastojanjima da se te aždaje makar za mrvu dublje istraže.

Ma koliko ga internetski trolovi izjednačavali sa krkanom, đilkošem, psovačem novinarskih majki, međedom, lik iz ovog teksta istakao se u postdejtonskoj eri kao izvanredan makijavelist. Natprosječan je njegov dar za preživljavanje u opasnim balkanskim političkim močvarama. Njegovi govori su često zapaljivi, huškački u korist međuetničke netrpeljivosti. Riječ „musliman” u raznim njenim modifikacijama po pravilu upotrebljava s negativnim nabojem.

Ovaj sin vrijednih zemljoradnika, uzgajivača krompira iz banjalučkog kraja, nekadašnji komunistički kadrovik, opštinski rukovodilac zaslužan za „laktaško čudo”, a pred raspad Jugoslavije uzdanica Saveza reformskih snaga Ante Markovića, transformisao se postepeno u živčanog podstrekača secesionističkog ludila. Nekoć je otvoreno zagovorao hapšenje ratnih zločinaca iz svog naroda, da bi se ubrzo izopačio u njihovog promicatelja koji arogantno poriče genocid u Srebrenici. Mediji pamte da nije ispoljavao nikakvo iskreno saosjećanje prema žrtvama srpskog iredentizma. Čak im se na svoj odbojan, sirov način rugao. Iz tih nastupa iskrio je  polet nekad perspektivnog košarkaša koji je obožavao zakucavati.

Kazuje se da je u neposrednom kontaktu, u početnoj fazi svog političkog uspona, ostavljao utisak dobrog, racionalnog, pragmatičnog čovjeka sa šarmom nagodljivog ruralca. Ali višedecenijsko nošenje krune na glavi promijenilo ga je – nagore. Koja je tajna moralnog sunovrata vlastodržaca, odnosno koje sve odredbe ulaze u ugovor o prodaji duše Đavolu, nisam u stanju odgovoriti. Neka to razriješe prodorniji umovi, teolozi, stručnjaci za ćudoređe.

Njegova profesionalna biografija potvrđuje da je dotični, od svoje mladosti, otkad se osamdesetih u zavičaju kalio kao opštinski funkcioner marksističkog kova, spretno kombinirao politiku i poduzetništvo. Vjeruje se da su svakojake muljaže, od šverca cigaretama u ratu do raznih drugih privrednih nepodopština, donijele njemu i njegovoj porodici basnoslovno bogatstvo. Mnogi su mu u opljačkanom srpskom narodu donedavno vjerovali, podržavali njegov bućkuriš političkih ideja, u kojem se bajanja o „srpskom svetu”, obnovi Dušanovog carstva miješaju sa nostalgijom za borbenošću kozarskih partizana.

Osobe sklone grubim generalizacijama ustvrdiće da on nije ništa drugo do oportunista, koristoljubac. Kao neko ko je diplomirao politologiju, nema sumnje da zna nešto o ideološkim opredjeljenjima, o njihovoj težini, učincima, ljepljivosti. Ako mu je potpuno svejedno koju će stranu zauzeti, samo da se dočepa što veće love, zašto se dosad nije profilirao, recimo, u propovjednika islamske republike BiH, iako bi neke pustinjske petromonarhije taj angažman sigurno nagradile izdašnim hedijama? Mogu zamisliti da neko bude mafijaš, hohštapler, da odere „nebeski narod” i ujedno da iskreno vjeruje u Načertanije. To nije nespojivo. U ljudski mozak svašta može stati i skladno koegzistirati.

Da li je taj čovjek tek banalni predstavnik onog nacionalističkog kiča koji Kiš tako gordo prezire? Kiča u voždovom slučaju itekako ima: prisjetićemo se njegovog mrmljavog pjevanja narodnjaka na predizbornim skupovima, a još komičniji primjer je onaj incident s harmonikašem u uredu Predsjedništva. Međutim, to što je njegovo javno djelovanje prošarano folklornim kičem malo mi govori o njemu kao ultranacionalisti, drčnom konzervativcu, koji se komotno može kandidovati za  titulu najtvrdoglavijeg i najagilnijeg unesrećitelja stanovnika ove zemlje, kojem god etničkom i vjerskom ataru pripadali.

Kad bih morao da predložim šta ga najviše karakteriše u njegovoj sumanutoj borbi za rasturanje vlastite države, priznao bih da je to sposobnost permanentnog sluđivanja dva-tri miliona ljudi čija egzistencija izravno zavisi od njegovih separatističkih subverzija i ofanziva. Svakodnevnim medijskim dramatizacijama i prijetnjama predugo održava cijelo ovo društvo u hroničnom stanju tjeskobe, beznađa, turobnog iščekivanja sutrašnjeg dana. Ujutro tobože miluje goluba mira, a naveče svježim secesionističkim aktima priziva buđenje davno usnulog oružja. Nebrojeni trenuci naših života – otuđeni, zarobljeni, zatrovani, upropašteni. Da su nam astrološke karte išle naruku, ali i da je bilo više kolektivne pameti, više političkog umijeća i građanske hrabrosti, ti trenuci mogli su biti samo naši, da njima po sopstvenoj volji raspolažemo, a silnici poput njega ne bi nas iz dana u dan, iz godine u godinu, zastrašivali i tiranizirali.

Nihad Hasanović
Nihad Hasanović
Nihad Hasanović je bosanskohercegovački pisac i publicista. Autor je više romana, drama, kratkih priča i eseja – i prevodilac je s francuskog, španskog i engleskog. Pisao je eseje i kolumne za mnoge bh. medije.

Povezane vijesti

NAJNOVIJI ČLANCI