Novije vrijeme pamti niz masovnih protesta koji su se širom globusa razbuktavali protiv osiljenih vladara i ubuđalih državnih hijerarhija. Buneći se po bulevarima, trgovima, parkovima, sluđeni građani nastojali su da „one gore” pozovu na odgovornost. Katkad raspojasanim nasiljem, a češće nenasilnim metodama pokušavali su da čuvare nekog izopačenog, nedemokratskog sistema, autokratskog, diktatorskog, totalitarnog, nagnaju da se urazume i upristoje. Prisjetićemo se snimaka na kojima se karanfili nude pripadnicima specijalnih odreda plaćenih i obučenih da lomljenjem vilica i odvaljivanjem bubrega zavode red i mir po mjeri vlastodršca. Njihovu savjest se nastojalo preobratiti cvijetom, a ne metkom. Gajila se nada da će pružena djevojačka ruka izazvati kobne pukotine u vladajućoj piramidi i dovesti do njenog nepovratnog urušavanja. Sljedeći korak bila bi uspostava nekog boljeg političkog poretka, ma šta to „bolje” značilo.
Uprkos slozi, istrajnosti i sveprisutnom elanu, vjeri u neminovnost pozitivnog raspleta, sudionici u neredima protiv režima u Iranu, Kini, Venezueli nisu trijumfovali. Njihovi oponenti, barem oni najpredaniji, pokazivali su se jačim, lukavijim, organizovanijim, disciplinovanijim, spremnijim da igraju na duge staze pa i poginu za vlastitu stvar.
Ima i suprotnih primjera. Nikakvi dokazi ne postoje da su krvavi protesti na kijevskom Majdanu 2013. bili djelo CIA-e, odnosno ubačenih stranih elemenata, kako lupetaju zavjeraši. Revolucija dostojanstva postigla je svoj cilj prvenstveno odlučnošću Ukrajinaca da istraju u borbi i rizikuju živote odbacujući jaram koji im je namjerio car s istoka.
U Rusiji, međutim, drugačija slika. Više puta su tu zemlju zapljuskivali žestoki valovi protesta. U ogromnim brojkama demonstranti pod vodstvom opozicionih lidera okupljali su se pod zimskim nebom Moskve i Sankt-Peterburga kako bi se usprotivili snaženju diktature. No, uzalud bujice ozlojeđenih, uzalud naguravanja s policijom i vizuelno upečatljivi potezi prosvjednika, kao smišljeni za dijeljenje na društvenim mrežama – Putin je redovno ostajao nepoljuljan. Štaviše, sa svakim splašnjavanjem i gušenjem takvih manifestacija, moć kremaljskog tiranina se multiplicirala. Postajao je još okrutniji i krvoločniji, ratoborniji. Ruska pjesnikinja Darija Serenko ponijela je u egzil neugodnu spoznaju, izrečenu u jednom intervjuu, da je „rušenje diktature mirnim protestima nemoguće”.
Dok tipkam ova slova u posljednjoj dekadi februara, studentske demonstracije mjesecima potresaju gradove u našem istočnom susjedstvu. Da ne glumim Nostradamusa: blage veze nemam kakve će konačne rezultate polučiti. Priželjkujem, svakako, da urode plodom, da se tamošnja državna struktura napokon i istinski demokratizuje – ukoliko je to uistinu namjera pokreta. U nekoj idealnoj varijanti do koje bi taj društveni reset doveo, Srbija bi definitivno prestala maltretirati svog prekodrinskog komšiju te zauvijek odbacila snove o uništenju BiH i aneksiji njenih teritorija. Pustila bi takođe Kosovo na miru i sjahala sa Crne Gore. Time bi se otvorila vrata za otopljavanje i jačanje međukomšijskih odnosa po uzoru na skandinavske narode. Sarađivali bismo, upoznavali se i zbližavali uz uzajamno poštovanje, bez konspirativnih, predatorskih projekata usmjerenih ka razaranju tuđeg, bez smrtonosnih mržnji tovljenih nacionalističkim i religijskim mitovima. Zbližavali se i miješali, stvarali, što kažu, nove vrijednosti, svojevoljno, oslobođeni od straha i nepovjerenja jednih prema drugima.
Četiri studentska zahtjeva upućena državnim organima Srbije preuski su, pretanki, plošni. Žalosno podbacuju u odnosu na obilje obećavajuće energije koja je preplavljivala spektakularne demonstracije u Beogradu i Novom Sadu. U medijskim oglašavanjima mladi prosvjednici ističu da ne zahtijevaju od „Predsednika” (tj. diktatora ili, kako mu se tepa u EU štampi, autokrate) da se povuče iz politike. To mantraju iako želja za Njegovim odlaskom, žarka i gotovo opipljiva, lebdi u zraku poput džinovskog cepelina iznad glava desetina hiljada ljudi sa svjetiljkama smartfona uperenim u nebo.
Na pitanja novinara o svrsi i smislu revolta, mahom se čuju stavovi koji pojmovno, idejno ne sežu daleko. Intelektualno su skučeni, vrte se ukrug, „objašnjavaju vodu vodom”, kako veli arapska poslovica. Nastale su nove društvene okolnosti, ali rječnik koji ih vjerno opisuje još nije? Ponavljaju se dosadne izjave u maniru: „Obaveza institucija je da poštuju ustav i zakon, a vršioci javnih funkcija treba da rade svoj posao”. Aleksandar Vučić je proglašen nenadležnim za brigu nad teško oboljelim državnim sistemom, iako je jasno i pticama na grani da je on, u svojstvu „baje svih baja”, jedini nadležan. Zar će se oni koji su mu podložni – a podložni su mu de facto svi funkcioneri uhljebljeni u ključnim mehanizmima strahovlade – tek tako, zbog nemira na ulicama, dozvati pameti i postati odgovorni, pošteni, etični? Potaknuta pokličima pobješnjelog naroda, napokon će se presabrati i uljuditi sva ta poslušnička, robotska vojska korumpiranih tužilaca, sudija, policajaca, ministara, skupštinara, sivookih ljudoždera iz tajnih službi, propagandista što blebeću na televizijskim kanalima „s nacionalnom frekvencijom”? Ti i takvi navikli su da se potčinjavaju silnicima, da nikad ne misle svojom glavom. Tako su službovali njihovi mentori u komunizmu, tako i oni čine sad. Kad im se odozgo naredi da „rade svoj posao”, oni te riječi interpretiraju potpuno drugačije od zagovarača čestitog obavljanja javne službe.
Mnogim slugama režima ruke su okrvavljene raznim pravnim, ekonomskim i fizičkim zločinima pa im nema povratka u svijet normalnosti. Takvi su, uostalom, bili i njihovi prethodnici u ovom višedecenijskom (auto)destruktivnom razdoblju srpske istorije, od „balkanskog kasapina” preko Koštunice do današnjih dana. Dug je to period posijan bezbrojnima svirepostima s potpisom „Sistema”, grozotoma koje su unesrećile kako Srbiju tako i zemlju u kojoj živim, natopile cijele generacije gorkim sokom defetizma i spriječenosti u samoostvarenju.
Da li su nenasilni protesti u stanju napraviti preokret? Hoće li grupne šetnje, povremene blokade raskrsnica, mahanje transparentima (МАШИНЦИ ПРОТИВ МАШИНЕРИЈЕ, APSOLUTNA VLAST APSOLUTNA ODGOVORNOST), štafetni ultramaratoni, doručkovanje besplatnih prženica na otvorenom primorati jednog bešćutnika, kojem su duhovni roditelji čudovište iz Požarevca i notorni Šešelj, da se okani svog patetično-nasilničkog mesijanizma i napusti tron? Kako Đavola ubijediti u prednosti Evanđelja? Volio bih da se nađe rješenje za to, volio bih da studenti ostvare svoj naum ako im je zaista u planu časnije, dobronamjernije, miroljubivije društvo, ali razočarenja iz prošlosti me opominju da se ne radujem prerano.
Među učesnicima antirežimskih previranja vrlo rijetko se primjećuje zapitanost o čvrstoj vezi između Vučićevog despotizma i Miloševićevih osvajačkih pohoda na bivše jugoslavenske republike koncem prošlog vijeka. Brojna zvjerstva kojima je Beograd, bilo direktno pomoću svojih vojnih postrojbi ili indirektno, komandujući marionetskom soldateskom Eresa, ojadio Bosnu i Hercegovinu neodvojiva su od kriminalnih temelja srbijanskog državnog aparata danas. Kako to da se srušila nadstrešnica na željezničkoj stanici u Novom Sadu pobivši petnaest ljudi? Sjetiti se Vukovara, sjetiti se popaljenih, popljačkanih sela Podrinja i Posavine. Otkud tipovi koji se zalijeću autima na djevojke usred pacifističkog protesta? U potrazi za odgovorom, premotati film u doba masovnih silovanja, zapitati se kakvo je to mračnjaštvo rezultiralo postojanjem tercijarnih grobnica. Otkud batinaši koji rutinski biju goloruke protestante? Zamisliti se nad gladnim godinama opsade kada su djeca smicana snajperskim zrnima i komadana topovskim projektilima s obližnjih uzvisina.
Ta vrsta osvještenja nužna je za Srbiju kako bi odstranila karcinom koji vuče zbog svog bosanskog grijeha, karcinom koji moralno razara i obesmišljava njene institucije. Prelomni proces samoizliječenja još se ne nazire. Na velikim studentskim protestima u Kragujevcu kroz masu, u znak podrške buntovnoj mladosti, promarširali su veterani 63. padobranske brigade, „moderni srpski vitezovi”. Iz više uglova, kamere su zabilježile da je pojavljivanje mrkih vojničkih prilika, što debelih, što nabildanih, što šepavih, narod popratio ovacijama, srdačnim aplauzom i veselim zvižducima pištaljki. Agresorsko-zločinačka dejstvovanja „niških specijalaca”, sudski dokumentovana, znana su upućenom čitaocu. Zato ga neće iznenaditi što su me, dok je na klipu omladina kandidovana za Nobelovu nagradu za mir klicala veteranima, ophrvale uspomene na rat. Ipak, otimam se toj izjedajućoj tjeskobi i želim studentariji sreću i uspjeh u njihovim stremljenjima. Želeći to, osjećam se raspoloženije, svježije i mlađe. Povezani smo: manje tmine u komšiluku, manje tmine i kod nas.
