Uđete li kojim slučajem u Srbiju iz Hrvatske, iz Tovarnika preko Šida, vjerovatno će vas iznenaditi prolazni bilbord na kom je lik mlade Biljane Čekić, ali to na bilbordu ne piše jer odavno je Biljana za narod sa ove strane, a bome i sa druge strane Drine, samo Dara, po liku koji glumi u filmu „Dara iz Jasenovca“, pa na tom bilbordu samo piše: „Naša Dara“.
Kažem, „vjerovatno će vas iznenaditi“, jer film je igrao prije dvije godine, te je vrlo brzo nestao iz javnog diskursa, što je za mladu Biljanu svakako dobra vijest jer joj otvara mogućnost izlaska iz uloge koja bi joj mogla obilježiti život, odnosno ukalupiti je u lik tužne djevojčice, odnosno žrtve ustaškog zločina.
A onda, ako zastanete malo, možete i povezati činjenicu da se bilbord nalazi u Srbiji, baš na ulasku iz Hrvatske, kao i da je postavljen pred godišnjicu obilježavanja stradanja Srba u „Oluji“ i barem razumijete otkud sad opet Dara i zašto baš tu.
A ako se pitate kako sad Jasenovac i „Oluja“ onda mora da ste propustili brojne časove (h)istorije i povijesti, kao i vijest da će se ovogodišnje obilježavanje stradanja Srba u „Oluji“ održati u Prijedoru, potkozarskom kraju o čemu će Milorad Dodik na srbijanskom javnom servisu, RTS-u reći:
„Prijedor je stradalničko mesto, stradao je u Drugom svetskom ratu. On je srce stradalničke Kozare, gdje su ustaše pokupile više od 70.000 u Јasenovac, najviše žena i djece.“
Dodik će, potom, još reći: „U ratu je u Prijedoru, ako se već prebrojavamo, stradalo više Srba nego drugih, i u Republici Srpskoj niko nikada nije osporavao obilježavanja stradanja muslimana. Sada je problem ako želimo da obilježimo stradanje Srba. Mi ne smijemo da imamo stradalnike, ne smijemo da imamo svoje sjećanje. Od Omarske su pokušali da stvore priču da tu ima logora kao iz Drugog svjetskog rata, pa nisu uspjeli ništa da dokažu. A niko nije odgovarao ni za jedan zločin nad Srbima iz Prijedora“.
Naveo je još i da je „strah od ponavljanja zločina generisao otpor da se ne ponovi zločin“, misleći pri tom, na zločine iz Drugog svjetskog rata, odnosno ustaške zločine nad Srbima.
Taj otpor da se ne ponovi zločin je kao rezultat imao ubijenih 3.176 civila, nesrpske nacionalnosti, od čega se traži još više od 550 ostataka.
U sudskim spisima to izgleda ovako: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviiu (MKSJ) i Sud Bosne i Hercegovine su osudili više od 40 osoba na više od 600 godina zatvora za ratne zločine počinjene u Prijedoru. MKSJ je donio 21 presudu koja se odnosi na ratne zločine počinjene u Prijedoru, uključujući osuđujuće presude za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja i teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949. godine. Sud Bosne i Hercegovine je donio 21 presudu za zločine počinjene u Prijedoru, uključujući osuđujuće presude za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine protiv civilnog stanovništva.
I, sad, najlakše je sagledati odluku da se u Prijedoru obilježi godišnjica Oluje kao pokušaj omalovažavanja navedenih činjenica, što, naravno, stoji.
I to bi možda bilo i najbezbolnije jer igramo se samo sa crnim i bijelim nijansama i tu je lako zauzeti strane. Sa Prijedorom su stvari ipak kompleksnije i moramo odluku da se Prijedor bude „domaćin“ gledati i kroz tu prizmu koja ne odgovara ni Beogradu, ni Sarajevu, a o tome odavno pričaju Edin Ramulić, Refik Hodžić, Darko Cvijetić, ekipa iz inicijative „Jer me se tiče“, te svi oni koji stoje iza organizacije obilježavanja Dana bijelih traka.
U intervjuu koji je objavljen na valterportal.ba Refik Hodžić je rekao:
„Naš najveći problem je što ostatku ove zemlje vrijedimo samo kao mrtvi i kao zajednica koja se bavi smrću. Mi ne postojimo. Kad bi sad, ovo o čemu govoriš, rekao na nekom panelu u Sarajevu ili čak Beogradu vjerovatno bi me svi napali jer Prijedor je za njih srce tame jer tamo se ne dozvoljava izgradnja spomenika za poginulu djecu, non stop su neki incidenti te vrste, zabrane, itd. Prava istina je da mi ovdje živimo i neprekidno je trvenje zato što se preko naših života prelamaju velike bitke za dominantne narative 90- ih i bitke za to šta bi trebalo da bude kultura sjećanja na te godine. Na nivou lokalne zajednice imali smo veće iskorake nego bilo ko, bilo gdje. I to što pominješ da je Kozarski vjesnik objavio čitulju, to je prirodno u pokušaju da se izborimo za osnovno pravo da se svi građani Prijedora treitiraju isto, uključujući i pravo na sjećanje, komemoracije za stradale… Lokalne vlasti to inače ne dozvoljavaju isključivo zato što to ne smiju da urade zbog politike koja je prisutna na nivou entiteta ili naroda, ako ćemo gledati na RS i Srbiju kao na zajedničku narativnu strukturu. Mi smo imali sastanke sa nekadašnjim gradonačelnikom Markom Pavićem koji je rekao da bi sutra napravio spomenik ali da bi ga njegovi objesili na banderu na glavnom trgu. Još 2005. smo imali konferenciju u Prijedoru gdje smo govorili o zločinima i činjenicama koje su utvrđene u Haškom tribunalu, a koju je otvorio Marko Pavić, u kojem su sjedili tadašnji prvaci i SDS-a i DNS-a, čak i neki članovi tadašnjeg kriznog štaba. Bila je puna sala. Imali smo milion međusobnih i javnih razgovora i konferencija o priznanjima krivice, da ne govorimo o razgovorima koji se odvijaju na organskom nivou. Obilježavanje „Dana bijelih traka“ je došlo isključivo kao odgovor na zabrane koje su došle iz politike. Na kraju, kroz godine obilježavanja „Dana bijelih traka“ nikad nismo imali ni najmanji incident. Sada, zbog Dodikove politike koja je postala vrlo agresivna po pitanju dehumanizacije nesrba u RS i BiH, mi vidimo nekakve naznake da bi moglo biti opasnije i da bi moglo doći do neprijatnih situacija. Mi smo osvojili javni prostor u Prijedoru. Nažalost, politika je neprijatelj kojem mi još uvijek ne možemo ništa. Ne mislim tu samo na predstavnike srpskih stranaka, nego i bošnjačkih koji su puno puta odigrali negativnu ulogu učestvujući u blokadi rješenja za spomenik iz svojih ličnih razloga, uvijek materijalne prirode. Međutim, imali smo situaciju u kojoj je gradska skupština donijela odluku da odgodi zasjedanje zbog „Dana bijelih traka“. A ista ta skupština je zabranila rad nevladinoj organizaciji koja je organizovala Dane. Tako da je to neprekidno trvenje, ali mi se ne borimo ovdje protiv Prijedorčana, protiv politike iz Prijedora. To je stvar politike koja dolazi sa višeg nivoa i ne možemo se izmjeriti s njom, a nemamo uporište u bilo kojoj drugoj politici, ni u Sarajevu, ni međunarodnoj zajednici.“
Odluka Vučića i Dodika da u Prijedoru održi obilježavanje godišnjice Oluje je upravo pokušaj da se taj javni prostor koji su svojim trudom osvojili Edin, Refik, Darko i ostali, vrati u isključivo nacionalne okvire i tu će sagovornike naći i na bošnjačkoj nacionalističkoj strani jer će ovo i njima dati priliku da preuzmu Dane bijelih traka, te komemoriranje stradalih u Prijedoru onako kako im to Edin nije omogućavao.
Neupućeni neka se vrate godinu unazad i šta je Edin Ramulić rekao Fadilu Novaliću, tada premijeru Federacije BiH:
„Molim vas nemojte ovdje davati izjave. Imate ulice, imate cijeli grad, nemojte ovdje“, rekao je Ramulić tada zbog čega je proglašavan i za velikosrpskog redara, izdajnika, iako je Edin i sam bio logoraš logora Trnopolje, dok su mu otac i brat stradali u logoru Keraterm.
Zato će se šteta najavljenog derneka u Prijedoru sagledavati tek nakon obilježavanja i, kao i u prethodnim godinama, na isti se mora gledati kao na samo još jedan pokušaj zloupotrebe žrtava, posebno onih koji su stradali jer, znamo to, mrtva usta ne govore.
